Molitva...
Jutros iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj… u blaženstvo spoznaje…
Noćas pokušavah odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo… to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje… riječi izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja… u milostivosti te ljepote vidjeh tvoj lik… obrise tvoga tijela uramljene riječima razumljive tankoćutnosti…
Nepostoje zapisi, nema pisanih svjedočenja, signiranih pjesama, to je poezija
ispisana usnama na koži, to je tajni ritam srca, načelo neopisivosti i neusporedivosti,
zaklada očuvanja intime, nevidljivo čvorište snova i zbilje… to smo jednostavno ti i ja…
Vjerujem u povratak na ona mjesta na kojima smo bili. Vjerujem u de javu, prepoznajem nas u slikama oslikanim na zidovima pečina, naslućujem nas u ikonama na zidovima svetišta. Svetost ljudskosti nije umirala smrću konačnosti, utkana je u metafiziku vječnosti.
Na žrtveniku sadašnjeg trenutka izgovaram molitvu Bogočovjeku... njegovo poslanje nas poziva na put pokore, na uspinjanje Golgotom da osjetimo snagu oprosta i moć bezuvjetne ljubavi... danas je taj dan, čeka te invazivan tretman... vjerujem u misao Meše Selimoviča...
Hodat ćemo bez razloga,
radovat ćemo se bez razloga,
smijat ćemo se bez razloga,
s jednim jedinim razlogom-
što smo živi i što se volimo.
A kud ćeš veći razlog.
Dijana Jelčić
|
