Iz zavjeta snova...
Jučer poslijepodne sam opet gledala film... Kao da sam dobila serum istine uronih u lednicu svijesti, zatomljena sjećanja. Dotaknuo me život lomljiv i nepredvidiv. Prolutah arhivom i pronađoh ovaj davno napisani tekst.
Gomilaju se misli, misaone slike, a naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje. U sjećanje se vraćaju rečenice, izgovorene u pustopljinama nebitnosti, razvalinama prohujalog vremena, u rifovima besmisla. Zazvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao vrisak optužbe, jeka osmijeha, jecaj tuge, vapaj boli.
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Postajem sentimantalna, a onda se ta prolazna osjećajnost pretače u egzistencijalno, uranja u srž i postaje osjećaj uklesan u pamćenje. To je proces imenovanja bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga, nešto kao glancanje starog srebra, izranjanje iz ćulnog zaborava.
U takvim trenucima susrećem onu od sebe odbačenu sebe, onu koja je koračala rubom bezdana, izgubljenu u vihoru strahova, nevidljivu siluetu žene u koroti srca, plačljivu sjenu sebe same, obeshrabljenu ratnicu. Iz nutarnje nemoći preobraženu u okrutnicu trenutka.
Osjećam otupljenost osjetila, gubitak kontrole nad osjećanjima, zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja.
Svijest i podsvjest na bojišnici intime. Svjesno ranjavam onu samosažaljivu sebe. U malim dozama joj ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti. Provodim je kroz koridore tmine u kojima su ostali njeni tragovi. Prisiljavam je da osjeti bol kojoj se podavala i bol koju je drugima zadavala, da spozna istinu o sebi mućenici i griješnici, o sebi bjegunici iz stvarnosti.
Samoranjavanje nije mazohizam, ono je eliksir koji oplemenjuje zbilju, rezultira odbacivanjem tereta prošlosti.
Iz zavjeta snova izranja jutro željeninih plavih daljina, prilaziš mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjećam budnost mene u meni, rastapanje lednice zatomljenih godina, zgusnuće tužnih pojavnosti u bujicu zaborava.
I onda vrijeme ponovo poteče. Tada ćutim bitak vremena kojem se, svjesna svih svojih grijeha, sigurna u sebe vraćam.
Dijana Jelčić
|
