Na žrtveniku života...
Poznajem li te?
pitam sjenku na mom ramenu.
Osjećam li te?
pitam kapljicu rose na tek procvaloj ruži,
taj čudesni biser vredniji od prohujalih godina.
Odgovaraš mi pjesmom koja boli, a divna do suza
Promatram umiranje zvjezda, u tom beskraju
tražim potvrdu ljepote. Tišina neba,
vrelo ljepote budi usnulo sunce,
odvaja dan od noći, san u
tvojim očima utjelovljuje
novo svitanje.
Prepoznajem te u sjaju zlatne hostije,
u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda,
leptira i ruža, bjelini breza i suza neba,
u moći koja porađa proljeće,
u ljetnim žegama,
u jesenjim kišama,
u zimskim idilama.
osmijehom blažiš vrijeme čekanja na dobru vijest i potvrdu naših nadanja.
Dijana Jelčić
|
