Novo svanuće...
Prvi dan tek naćete godine... mirno poslijepodne i film Zameo ih vjetar... nakon dugo vremena odgledah ponovo film i sjetih se priča o početcima njegova prikazivanja...
unatoč pokojoj kritici, knjiga Margaret Mitchell bila je pravi fenomen, a jednak uspjeh postigao je i Oscarom nagrađeni film iz 1939. godine. Više od milijun ljudi stiglo je u Atlantu samo kako bi bilo dio svečane atmosfere na dan premijere. Guverner Georgije dan premijere proglasio je državnim praznikom, a gradonačelnik Atlante organizirao je tri dana povorki i zabava.
a onda i komentara na davno pročitanu knjigu...
"...veličanstvena oda američkom Jugu, jednom vremenu i njegovim ljudima, priča čiji je simbol bila i ostala nekonvencionalna i nesavršena junakinja, razmažena i hirovita, ali i neustrašiva i domišljata Skarlet O’Hara. Žena čiji je lik veći i od samog romana i zbog čije snage i u najtežim trenucima podsjećamo sebe da sutra zaista jeste novi dan."
Željela sam zaborav, pokušavala odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna je to spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu… u daljine…
Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće… lutala gradom snažnih vjetrova… odmarala se na salinama oceana… konture uspomena su bile tu… utkane u plavetnilo neba … u kliktanje galebova… u pjeni morskih valova… u šapatu vjetra… gledale su me iz oblaka… iz romora kiše… iz bijelih pahuljica... tugovala sam…
Bilo je to zgusnuće neostvarenih želja, a ljubav iz lednice svijesti je pjevala odu zagrljaju... zagrljaj liječi i usrećuje... ostaju tragovi na dlanovima... koža pamti dodire... uramljuje ih u slike sretnih trenutaka...
Na nebu je zaiskrilo novo zviježđe. i jedna zvijezda padom dotaknu tišinu. Pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana…
Dijana Jelčić
|
