U srcu života...
Ova katedrala je kopija ljudskog srca... bila je to sinhronost misli.
Poslušaj zvuk orgulja...
Pogledah u pravcu melodije, ali za orguljama nije sjedio nitko...
Ovo svetište je glazbeni instrument.
Gdje započinje svijet, upitah.
Postoji li zbilja ili je sve ovo samo san?... odgovorio si pitanjem.
Da, volim te i ništa više. U metaforama ozrcaljeni znaci nas u nama.
Kada bijela Luna krade san, sanjamo paralelne svjetove.
Ne zanima nas istina. Možda će jednoga dana osvanuti u našoj zbilji.
Sadašnjost je iluzija, budućnost tek vjerovanje, a prošlost samo sjećanje.
Naš život je bljesak sutonskog purpura,
zadnji odsjaj nepovratnog slijeda događanja.
Možda smo dok spavamo ipak budni tamo na mjestu događanja.
odkrivamo tajnu beskraja, vidimo nevidljivo mjesto smislenog besmisla…
pečat vatre postanka, žig savršenstva u nesavršenosti vjerovanja.
Na bezvremenom putovanju vremenom zaronili smo u srž svijeta…
Dijana Jelčić
|
