Dijalog s nepoznatim...
Iz pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida. Bijela golubica
kruži nad galijom prepunom neprocjenjivog blaga, u njemosti
tišine čujem otkucaje srca, iz podsvjesti izranja emocija
davno, jako davno zgusnuta u zaborav…
Bježeći od sebe vodih dijalog s nepoznatim, s prividom pjesnika…
tko si ti?, šapnuh viziji… znam, ti si ideja, pozvao si me u igru,
u igru pijeska i pjene... igra, besmislena riječ, pomislih.
"Zar je ljubav pijesak i pjena?" upitah
začuh šapat
Da, svijet je velik, a srce maleno,
prelazi planine, mora, rijeke i
onda zaspe na nekoj obali
pod zvjezdama.
Srce se budi.
Ta noć je bila zrcalo nečega nestvarnog, preslika izgubljenog neba.
Igrajmo se života, pozivao me. Ne igram, ove noći želim živjeti.
Noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san.
Ljubičasti dim se uzdizao iznad žrtvenika jutrenja,
igrao se vjetrom, lebdio ka nebu mladog dana,
širio miris mora, na dlanovima zore silueta
nepostojeće osamljenosti, začuh glas.
Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.
Darovao mi je školjku, šapat snovitih dubina...
Dijana Jelčić
|
