U svetištu našeg vremena...
U vrtlogu nastajanja čovjeka vidjeh bibliotekara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju. Na obodu jutra
odgonetnuh tajnu odsutnosti iz trajanja, uzroke isplakanih suza,
metafore zavaravanja, a na ognjištu naše zbilje plamti vatra.
Svećenice, Vestalke, čuvarice kućnog ognja me pozivaju
na ples oko izvorišta sreće. U bjelini plamtečih želja
vidim Boga koji bdije nad pretakanjem ovoga
sada u ponovno sada. U blještavila se
nazire sveprisutnost božanske iskre,
moćnice obnavljanja trena sreće.
Na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar, i ljestve prema vječnosti.
Sunce je došlo kasnije. Hladnoća na dlanovima,
akordi nenapisane pjesme i ti u praznini sklada
dodirnuše muk vremena.
Sunce u tvojim očima, iluminacija istine,
oćutih postojanost sreće u srcu, shvatih ljubav
se ne gleda očima, ona živi šapatom duše, njome
budimo usnule anđele u širini našeg svemira i iskrimo
kristalni most pun blještavih boja sretnoga trenutka spoznaje.
Osluhnimo odjek dijaloga djeteta sa čuvarima na vratima vremena,
u njemu se zrcali čarobnost neizgovorenog, u njemu vidimo svjesnost
ogrnutu svilenkastim velom pamćenja i osjećanjem osjećaja slobode koji
često mi odrasli, zreli, sveznalice i samo uvjetno mudri, tražimo izvan sebe.
Dijana Jelčić
|
