Nikolinje...
Sv. Nikola je poznat kao lik koji djecu obraduje svojim darovima. Ta tradicija vuče korijene iz sljedeće legende. U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.
Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao tako veliki novac. Vidjevši kako je svota dovoljna, čak i prevelika da časno uda jednu kćer, opremio je i dade joj miraz. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. Dalje priča ima dva kraja:
A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.
Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tuda dolazi stavljanje poklona bilo u čarape ili čizmice, i Djed Mraz koji poklone spušta kroz dimnjak.
izvor Wikipedija
Promatram slike koje pronalazih uz darove u čizmici na prozoru... bude se uspomene na jutra u kojima je srce titralo srećom dok sam slušala vječno živuću legendu o svetom Nikoli, njegovoj velikodušnosti i njegovom noćnom darivanju... više ne stavljam čizmicu u prozor, ali dijete u meni se još uvijek raduje daru koji me dočeka u svitanju...
Nikolinje je. Sreću čine male stvari. Pjevušiš, a miris kave se širi prostorom.
Jesmo li to uistinu mi?... pitaš me ispisujući moje ime u posveti na. darovanoj mi knjizi,
Sjetih se želje tek naznačene u jednom uzdahu.
„Negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje”– u zraku lebdi riječ duboko… šapnuh…
imam i druge riječi
izvuci je iz mene ako sam u sebi,
izvuci me iz tebe ako sam u tebi,
izvuci me iz bilo gdje ako sam bilo gdje,
izvuci me, pa da svanem,
da se nasmijem i rasprostrem
kao ovaj zeleni otok koji je došao
do površine ravno s dna
i ti po njemu sada hodaš....
šapnuo si…
Da, to smo mi. Darovao si mi želju ukoričenu u pjesnikov san.
Dijana Jelčić
|
