Promatram bjelinu monitora. Na zaslonu se gomilaju nesuvisla promišljanja. Svijesna nemoći tražim puteve ka vratima događanja, ka znakovima ovozemaljskih zbivanja, ka uzrocima kriptodepresije panorame trajanja…
Je li moguće u ovom vremenu napisati pjesmu utjehe onima koji gladuju, je li moguće iscrtati poetski putokaz onima koji strahuju od smrtonosnih dronova, je li moguće biti tješitelj ucviljenih bez mogućnosti da mjenjamo svijet…
Kako objasniti snagu odluke koja izranja iz bolinih iskustava. Na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom… ukazati na nepotrebnost neostvarivih želja… ublažiti okrutnost lihvara na čijim prstima bdije miris brojanja ukradenih kovanica…
Ima li smisla u trojstvu zemljina nagnuća, ekliptike sunca i besmisla tihog umiranja pokušati pisati novu utopiju?
Ne odustajem od pitanja… istina se krije u potonulim pejsažima ljudskog vjerovanja… depresija se zrcali na licima… našla sam se u žrvnju tlapnje koja obeshrabruje i najhrabrije vizionare sreće…
Iznenada iza tame horizonta izranja četvrto sunce, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u moć trenutka.
U srcu titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima.
izgovorih, budi sretan!
izgovorio si, budi sretna!
Šapućemo vam dragi prijatelji...
Srce odbrojava trenutke robovanja nježnom moćniku njegova svijeta, sretno se igra s kristalima krvi u kojima se krije samo jedna slika,
signirana rukopisom svijetlosti... nutarnje. Na prozoru bijela golubica, privid ljubavi i mira.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 31.12.2022. u 08:08 sati.