Ako si izvor...
Zbrajah godine...
Susreli smo se. Kazivao si Kašielanov stih. Zemlja se okretala oko svoje osi i zaustavila u jednom trenu. Osjetih kako se ruše planine i rađaju oceani. Poezija se slijevala u zbilju. Putovali smo nutrinom, upoznavali pejsaže odsanjane u drugom vremenu.
Bio si vuk samotnjak. Bila sam pripitomiteljica vučice u sebi. Mi tragači za istinom upletosmo misli u mrežu osjećanja.
Krv je proključala, arterije su zaplesale novim ritmom. Srce ga stvaralo.
Rađao se mladi dan. Sjene prošlosti su nestajale iz krajolika trenutka.
Zagrlio si me i šapnuo stih,
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma....
Osjetih metaforu Kaštelanova stiha i začuh poeziju česme.
Dijana Jelčić
|
