„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža… (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.)
„Zaljubljen sam u sebe, svaki taj pojedini europski narod kreće se naprijed s pogledom uprtim natrag, spram svoje takozvane narodne prošlosti… europski narodi miču se u slijepim povorkama po cestama svoje historijske slave, koje redovno završavaju monumentalnim slavolucima…“
Godina se kotrlja kraju... U jeseni života uranjam u tišinu prohujalog...
Sjećam se doba nevinosti, vremena romantike s pokrićem.
U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti,
ikona nad oltarom trenutka titra, mjenja se,
širi u prostor nedohvatne dolaznosti.
U disonancama suzvučja naših razgovora,
ritmom srca skladam baladu ljubavi,
pjevom nutrine me uzdiže do
svetih istina.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 29.12.2022. u 06:36 sati.