Gospodarica daljina...
Vrtložilo se vrijeme. Bijela svjetlost je
nestajala u njedrima ljetnog neba.
Uzbibao se prostor, mjenjao se
preobrazbom osunčanog
hrama u igraonicu
sivih oblaka.
Kockar sa burnih visova,
zgusnuo atmosferu
do vrhunskog
naboja,
ugasio sunce, stavio žetone
na koordinate podneva.
Zavrtio ruletu svemira
do bljeska umiruće bjeline
i razularenog gromoglasja.
Mediteran, Hesiodova vrata pakla,
dveri kroz koje odlazimo i vraćamo se u
dolinu djetinjstva, u zaton snova, na obalu
spasenja od oluje ničega u kojoj je sve.
U dolini vjekuje hram i viori stijeg,
tanana koprena između
zbilje i sna.
Kotrlja se iskričava zbilja, plamti vrijeme, sunce u tvojim očima.
Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona očima nevidljiva,
skriva tajnu svog izvora.
Opčinjena ljepotom tvog pogleda
vidjeh je kao jahačicu vjetra,
kao gospodaricu daljina.
Dijana Jelčić
|
