Neobjašnjivost...
Utjeha se javlja kada u ljubičastim sutonima začujem jecaje one davne mene, njenu žudnju za baršunastim lazurom neba
po kojem je lutala u noćima punog Mjeseca. Još uvijek u purpurnim svitanjima čujem njen šapat kojim se oprašta
od noćnih pustolovina, tada je tješim obećanjem…
U jednom, danas nedohvatnom, sutonu ću se ponovo otisnuti ka beskraju plavih daljina i vratiti nedosanjanim snovima.
S ove strane privida se, pod lampom, događa igrokaz sjena. Zlaćani sjaj, sunce u srži ljepote, poveznica snovida i vida.
U konturama savršenstva titra duša vječnosti, oživljava bespolnost u privid trajanja. Anđeoska prisutnost u zbilji,
vječna straža na dverima trenutka, neugasivi sjaj sunca na vratima vremena.
Prisjećam se Joyceovog Finenegans bdijenja, idealne nesanice u kojoj su nerazumljivosti nevažne.
Osjećam komplementarnu narav suprotnosti, zagrljaj vjerovanja i znanja, metafizike i fizike.
Naslućujem umreženost igre riječi i aluzija, uranjam u intimu nutarnje kozmogonije.
Anđeo s mačem reže gordijski čvor neizračunjivosti djelovanja u mikrosvijetu,
u titrajima sive tvari u misaonom režnju i carstvu osjećanja osjećaja.
Nerazumljivost je nevažna, neizračunjivost nebitna.
Dijana Jelčić
.
|
