Vrijeme sna...
Opet su odgodili zahvat, moram primiti još željeza. tvoj glas smiruje moj bjes... tihujem tvoje ime...
bezglasje se okusom smrvljenog maka širi ustima, opija me, naslućujem titraje sna koji se
iz dnevnih daljina vraća i zatvara krug života u krug ljubavi... fotografija sa početka sna
osjećajući sebe osjećam tebe... govorim kao i onda.
da ljubavi, osjećajući sebe osjećam tebe... odgovaraš.
U miru budne snovitosti se rađa kreativni nemir. Obuzima me, prožima neopisiva želja za daljinama.
Tada nestajem, gubim se u maštarijama. Lutam beskrajem neobuzdanih žudnji. Napuštam zbilju,
odiljam se u sjećanja uzburkanog uma.
Pišem.
Slušam tišinu, vidim je. Prepuna je ikona oslikanih u konturama svijesti.
Osjećam igru osjetila. Bez poticaja se gomilaju osjetna iskustva.
U tom lijepom kaosu senzoričko se stanićje umrežava,
stvaraju se nove premosnice.
Otok svjetlosti, ljepota koljevke parfema blješti na zaslonu sna.
Koračamo poljem tek procvalih bijelih cvijetova. Ćutim kovitlanje osjećaja.
Jasmin u cvatu, postelja prepuna tvojih dodira. Redaju se slike. Sjećanje vremena,
ljepota ubrizgana u pamćenje.
Vrijeme sna titra u kinoteci pamćenja, blaži ovo vrijeme čekanja.
Dijana Jelčić
|
