Ćetvrtak...
Na granici svijeta osluškivah cvrkut umirućih ptica. Ljepota je umirala
pjevajući.
Ostajem pod umirućim suncem. Osjećam hladnu krv, misao koja ledi
budnost.
Podsvijest, poludjela lađa, ledolomac zbilje.
Svijest u sužanjstvu ničemu, nečem nevažnom.
Podmorje ključa. Lijepa sjećanja blijede.
Nesnosno su dugi sati do svitanja. Uskipjela mora krade osmijeh s usana,
podivljala zvijer gladna sreće, smijeha i ponosa ždere san. Uzaludnost uma za
dosegnućem visina izvan jecaja tužnih uspomena.
Na svačemu sunce briše granice,
omeđenost horizonta pretače
u bezgraničje želje.
Danas je četvrtak, moć ponoćnog sunca
mi postaje bliska.
Dijana Jelčić
|
