Ponekad u snu odlutam izvan panorame pogleda, napustim svijet svrhovitosti,
letim, nestajem iza oblaka, iza zvijezda čujem tišinu i vidim misli…
iznenada tišina puca, zaglušuje je vrtlog misli odbjeglih iz drevnog Babilona,
a onda roj razularenih jezika zbilje… kazna ljudskoj gluposti se nastavlja…
na granici između straha i znatiželje se budim…
govorila si u snu…
sanjala sam bijeg u besprostornost ničega, slijedila zov tišine,
susretala misli …
Misli?...
vidjeh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
sretna sam što se probudih…
Vidjela sam i jednu zalutalu misao… prepoznah je među miliunima titrajućih istina… to je bila tvoja misao…
Po čemu si ju prepoznala?...
Vidjeh nekropolu stećaka i nekromanta, tišinom je prizivao uskrsnuće ljepote.
Misao je bila ljubav?
Da, vizija davno viđenog stećka... vidjeh tišinu, osjetih kako zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu...
1986 e godine vidjeh i naučih slušati tišinu...čujem je još uvijek...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 15.02.2023. u 07:27 sati.