Njegov osmijeh...
Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…
Čarolija svetkovine izgovorene riječi. Čudesnost izdaje pisca koji ne može, ne zna nositi osjetljivu kožu glumca, zanositost odmaka od stvarnosti i otisnuće na pučinu oceana snova. Prsnuće boli odjeveno tišinom nutrine, prekriveno vanjskim mirom iza kojega se kriju nutarnji nemiri.
Jedan sićušni djelić našeg života se odgravao na sceni. Pljesak publike me vratio u stvarnost. Koliko je velika zaliha čuda koja se kriju u škrinji sudbine? Neizreciva blizina pokore i strasti, zvuci prošlosti i tišina trenutka, začudan redoslijed snovitog vremena i zbilje. Susret sa beskrajem topline. Led se rastopio.
Promatrah tragove patnje u osmijehu sreće. Naklon dubine i aplauz kao molitva zahvale nad uskrsnućem. Svejedno je gdje smo, biverzum je u nama. Bezriječjem čeznutljivih pogleda vjekujemo u hramu slobode, na žrtveniku ljubavi plamti svjedočanstvo njene bezuvjetne darežljivosti...
U dolini zelene rijeke naučih slušati tišinu, medju stećcima šapat kamenih spvača. U kamenjaru njegove mladosti
otključah srce i vidjeh nas uklesane u kamenu vremena...
Dijana Jelčić
|
