Možemo li...?
Promatram jedno veliko ništa, usahli cvijet na obzoru vječnosti,
u maglovitom jutrenju tek načetog dana urlik ranjene zemlje,
ples sjena na razrušenom zidu, zgaženo vjerovanje i
prestrašena lica otrgnuta iz tople postelje.
Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti,
za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice.
Iskri Svedenborgova vizija, ukazanje Krista na zaslonu svijesti,
nečujni dijalog s anđelima, očaravajuća tišina suštine našeg svijeta.
U baršunu sna lucidnost bdijenja razotkriva misteriju podsvjesti.
Iluzionista skriva tajnu, iza suhozida sna tvojim osmijehom,
zaluđuje snenost. Na pejsažu mladog dana sjaj Danice,
svjedočanstvo Venerine putanje, poveznice
sutona i svitanja, dokaz vjekovanja
ljubavi.
vrijeme je ljubav. zatvorila sam vrijeme u srce,
vjerujem u njegovu moć, nadam se i pitam...
s vremenom u srcu uranjam u srce vremena... osjećam... možemo!!!
Dijana Jelčić
|
