Svetost ljudskosti...
U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju svemira. Puca orahova ljuska, ruše se gradovi, tutnjava se širi panoramom vremena, pod ruševinama umiru ljudi. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike.
pričinja mi se u titrajima superstruna čujem jecaje umirućih i Tinov stih
Vjerujem u de javu, prepoznajem nas u slikama oslikanim na zidovima pečina, naslućujem nas u ikonama na zidovima svetišta. Svetost ljudskosti nije umirala smrću konaćnosti, ona je utkana u metafiziku vječnosti.
Dijana Jelčić
|
