Drama je izmišljena konotacija postojanja, ne postojeća zabluda
u Aristotelovoj poetici, kasnije smišljen pucanj spoznaje koji
ubija veselost i radost, prasak podsvjesti, koji ispisuje
sinopsis u kojem postajemo zatočenici podsvijesti i
tragači za izgubljenim osmijehom sa lica
tvoga clowna…
Osluškujem smijeh lude u sebi, dašak istine
o porijeklu vode postade bujica u oluji vremena
u kojem je sve osim Kairosa prolazno.
Svaki pravi osjećaj ima svog Kairosa, svoj trenutak.
To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme,
poklanja mu ritam, stvara harmoniju,
ujedinjenje suprotnosti.
Siluete, izmišljaji oživjeli u prelamanju svjetlosnih zraka kroz prizmu oka promatrača.
Svitanje ljepote na obzoru svjesti, konture nečeg nedosanjanog, proporcije privida,
poliperspektivnost ljudske nutrine kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju
željene istine. Uzvišena milina koju s vremena na vrijeme razbije tutanj
iz razvalina podsvijesti, spas od potonuća u bezglasju imaginacije
koja nije život…
S osmijehom u suznom oku spoznajemo, prolaznost vremena je okrutna istina.
Nada ostaje zadnje, dugo ne umirujuće stanje. Dotaknuh pramen kose na čelu privida.
dogodilo se novo svitanje na obzoru svjesti, zaiskrila naša radost i osmijeh u tvom oku.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 03.02.2023. u 07:07 sati.