Apoteoza...
Zrcalo beskraja…
Danilo je. Campo del Fiori se budio mirisima dolazećeg proljeća. Na Levantu se uzdizala zlatna hostija. Crkveni oci su objavljivali praskozorje smaknuća hereze. Sa krinkom na licu dželat je čekao znak da potpali brezovinu. Promatrala sam zadnji zagrljaj noći dana, gledala kako se gase oči neba i otvaraju okna užasnog privida. Tišinu su trgali bubnjevi najavljujući dolazak porote. Masa je zaurlala pozdravljajući ubijanje ljubavi.
Heretik je doveden u okovima. Vezaše mu oči da ne gleda plamene jezike koji su gutali njegovo tijelo, ali ne i njegovu dušu.
Dijana Jelčić, zbirka Mostovi pod kojima se budim.
Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.
Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja ulicama opustjelog grada.
U obećanju vremena titraj spomena, naše godine utkane u sjaj svijeće.
U brazdi sjećanja odživljeni nemiri.
Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti piše pjesmu o ljubavi.
Bruje strune misaone gitare, glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti, krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.
Kroz zavjesu kiše nazirem kuću na uglu naše ulice, privid stoljetnog svjećnjaka,
jučer pretočeno u trenutak, u iskričave tajne staklenih plamičaka.
Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?
Dijana Jelčić
|