dinajina sjećanja

srijeda, 30.09.2015.

Rijeka nevraćanka...



vrijeme kao rijeka, nedohvatljivo u svom proticanju... vrijeme zanesenjak nečujnih uzdaha... vrijeme medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu...

Volim metaforiku nedohvatnog entiteta naše životnosti... nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivu na našim licima i obličju krajolika... promjenjivost ubrizganu u tišinu... u tajnstveno bezglasje koje ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... slijeva zrnca pješčane ure u vječnosti... razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i ponovo stvara... nezaustavljiva nepovartnost njegovih titraja kukiča mrežu naše postojanosti u njemu... uramljuje nas u trenutak, u filozofiju kruga, u savršenstvo beskraja.

U tvojim očima ne vidim moć tog svojeglavog boga… u osmijehu nema njegovih tragova… na usnama ćutim okus trenutka… uvijek nastajuću mekoću ljubavi… kap opijajućeg nektara… na koži neponovljivost osjećaja… neobnavljajuću, a postojeću tankoćutnost dodira tvojih dlanova… tajanstvenu arhitekturu zagrljaja, njenu nerazrušivost… misterioznu snagu njenih krhkih bedema… njeno odoljevanje bujici nadolazećih promjena…

U prividu se zrcali rijeka nevraćanka… njeno korito i njene obale… nevidljivost njenog izvora i njenog ušća… panta rei… ne možemo nikada zaroniti u nju istu… vjerujem u tu istinu… sretna sam u toj neizvjesnosti… raduje me iznenađujuća stvarnost… veselim se svakom svitanju i novonastaloj istosti ljepote… osjećam nespoznatljivost imaginarne nule u Fibonaccijevom slijedu… u svakoj kapi se ogleda vječnost…

Ti i ja u njenoj nezaustavljivosti… u metafori snovitog beskraja… u nestajućoj i nastajućoj zbilji… na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu… umanjeni do mikrokozmičkih fikcija… do zvjezdanog praha iz kojeg smo nastali… uvećani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… do nas u ovome ovdje i ovome sada…

Dijana Jelčić... djelić neukoričene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2007.




Oznake: vrijeme, prostor, mi

- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 29.09.2015.

Poetski dijalog...



(jučer smo, povodom promocije naše knjige "Ako sutra nikada ne dođe..." Laura Klapka i ja bile u studiu Z1, nažalost Hanna Klapka zbog obaveza nije mogla biti... draga voditeljica emisije Svakodnevno Mirela Matković je prisno i prijateljski sudjelovala u dijalogu... osjećale smo se sretno... )



Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.
Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost...

Laura:

DIJANI:
Nisam ubila ljubav u sebi,
ljubav je ubila mene,
stavila uz bok sa prezrenima,
prodanima,
zaboravljenima.
Ako me kap vječnosti želi dotaći,
tek u Erebu će me pronaći,
u njegovoj vječnoj tami.
Drobim Eter užarenim dlanovima.
Neka me pusti da u sebi probudim sada Artemidu
i porodim ovu zadnju suzu zakopanu duboko,
puno dublje od samog Hada.
Neka mi dozvoli da budem, barem danas,
pobjednica svih započetih bitaka,
odjenem Temidine haljine,
i proreknem budućnost sama sebi.
Neka ne prekida ovu tananu nit radosti
satkanu od Erinijine kose,
prepunu osvete i prokletstva,
kojom spretno plešem do izvora Mnemozine
u čekanju zaborava.


Dijana:

Zaroni dušom u Posejdonovo carstvo,
sukobi se sa njegovom djecom,
oslobodi se demona koji kradu san.
U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti.
Život je ljubav,
jutra kristalnosjajna,
podneva zlatnih
i večeri bistrih voda.

Mnemozina, majka muza,
boginja pamćenja,
rijeka lijepih sjećanja,
poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.






Oznake: svakodnevno, ako sutra nikada ne dođe

- 08:12 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.09.2015.

Ako sutra nikad ne dođe...




Žensko pismo, nova osjećajnost i žanrovska graničnost u stiho-poetskoj drami

Ako sutra nikada ne dođe

Tradicionalno razumijevanje književnosti kao „lijepe književnosti“ insistiralo je na trijadnom sistemu književnih rodova s podjelom na epiku, liriku i dramatiku. Ovakvo shvatanje književnosti, zasnovane na nepromjenjivim vrijednostima ljepote, istine i uzvišenog, podijeljeno na književnost i zabavnu literaturu za razliku od naučne i stručne literature, uskratilo je mnoga znanja o mnogim mješovitim književnim oblicima.
U tom smislu drama Ako sutra nikada ne dođe predstavlja potpuni postmoderni izazov. Naime, već u samom žanrovskom smislu ona nije klasična drama, već je riječ o poetskoj drami, ali i o stiho-drami, odnosno, najpreciznije rečeno, o stiho-poetskoj drami s nizom postmodernih obilježja nove osjećajnosti, ali i sa vrlo upečatljivim „tradicionalnim“ tj. univerzalnim vrijednostima upravo ljepote, istine i uzvišenog. I to kroz analiziranje prirode, svrhe, uloge i općeg bitka ljubavi, tog neicrpnog motiva književnosti od njenog postanka, što je ujedno i osnovna tematska okosnica ovog nadasve jedinstvenog stiho-poetskog književnog oblika, u kojem se, pored poezije i drame, postmodernog i tradicionalnog, susreću i briljantni esejistički tragovi pristupa književnom djelu.
Stiho-poetska drama Ako sutra nikada ne dođe zamišljena je kao poetski dijalog žena tri generacije koje nošene vlastitim iskustvima, iznimnom, gotovo svetom osjećajnošću, ali i bistrom logikom razuma praćenog razočarenjem i tugom, intimno pregovaraju o ljubavi, njenom smislu, ali i besmislu, njenom uzvišenom ljepotom i istinom, ali i sveopćim ruglom te općim emotivno-mentalnim haosom koji upravo baš ta ljubav proizvodi ako nije uzvraćena.
S obzirom da je riječ o netipičnom, iznimno jedinstvenom dramskom obliku, dramska napetost i radnja postignute su upravo navedenim poetskim kontrastima čije su nositeljice „žene triju generacija“ – Dijana, Laura i Hanna, sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj.
Stiho-poetska drama započinje Dijaninim poetskim promišljanjem, cijelom sada poetskom pričom o jednom stapanju – susretu, gdje ona, poput vrhovne mudre ritualne Svećenice Ljubavi, dajući Lauri i Hanni svoju sliku voljenja, mistično pjeva o svom voljenom muškarcu gotovo panerotski stapajući ga sa svim prirodnim fenomenima koje je okružuju. Zbog njega kao da je ranije i padala kiša četrdeset dana, sve dok se nije pojavio on na obali oceana sna sa sjajem izlazećeg sunca, pa zasjala duga, a iz pijeska i pjene izletjela bijela golubica, a u njegovim očima odraz njenog lica, sve dok voljene svjetlo nije pozvalo u kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica, simbol ljubavi i mira u njihovim srcima.
Upravo takva početna kosmička precepcija ljubavi pratit će gotovo sva Dijanina promišljanja o ljubavi, gdje se ljubav prije svega daje, ako se uopće i uzima, jer takav metafizički fenomen svojim postojanjem i ljepotom može i mora biti dovoljan sam sebi, pa i ako nije uzvraćen, da bi tek kao takav, potpuno neovisan i slobodan, bio opći smisao življenja i sveopćeg prožimanja.
Dijana:
Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka.
Prodirem u podsvjest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja,
živim vrhunac samoće.

Ulazim u odaju ogledala i odjeka.
Tko tvrdi, prava ljubav je prolazna,
taj nikad nije volio.
Ljubav ne prolazi,
ona je u nama,
uvijek ista.

Stvarajući izuzetnu dramsku napetost Dijanine kosmičke vizije ljubavi gotovo stalno će smjelo i odvažno bivati prekinute izvrsnim ciničnim i ironičnim stiho-peotskim dijalozima mlade buntovnice Hanne, žene treće generacije, koja u duhu postmoderne, razbija sve tradiocionalne, sanjarske, ali i metafizičke vizije ljubavi, gordo insitistirajući na realnosti i samokontroli, jer uvijek postoji stvarnost surovija od stvarnosti koju živimo, ona koja nas prodrma.

Hanna:
Mogu sve glumiti,
da mi je stalo,
smijehom suze utopiti,
hrabro i prkosno uzdići glavu.
Kad sam najosjetljivija ipak,
čudno je pogledati se u ogledalo
gledati onu sebe,
nasmijanu, lažnu,
kako iz vlastite kože pokušavam pobjeći.
Mogu sve,
a ne mogu reći ono nešto,
što tiho u meni živi,
zbog tog tvrdoglavog ponosa što me priječi,
a tko zna,
možda i spašava od vlastite gluposti.

Laura, treći lik u drami (mnogo više poput hrvatske Silvije Plath nego Petrarkine Laure), žena je druge generacije i tu će otići još korak dublje u odnosu na Hannu u smislu sveopćeg ljubavnog razočarenja doživljavajući ljubav kao samouništenje, gotovo potpuni poraz vlastite sreće i razuma u kojem, samo ženske uloge se smjenjuju, pa djevojčice mjesto mašnica u kosi, kao žene nose zavoje.
Laura:
Sa svega nekoliko koraka,
dovela sam do savršenstva
svoje hladno držanje,
osmjesi mi izgledaju poput grube ruke starca,
kip sam od korijena hrasta sazdan,
tek me sjećanja pomiću sa mjesta,
zapušu mislima,
klate me poput njišućih vratiju na vjetru,
ukočene oči prijekorno,
opominjuće,
mogući dodir tuđe kože sijeku.
Nebo iznad mene oblači krvavu nijansu,
baca crvenu sjenu,
na moju zlu, blistavo crnu kosu.
Noć je tako divno nepomična.

Kroz date kotraste dramska radnja u stiho-poetskoj drami Ako sutra nikada ne dođe razvijat će se vrlo napeto do momenta do kada kosmička Svećenica Ljubavi Dijana, gordo i pomalo ljutito, gotovo ne postroji svoje dojunakinje i ne podsjeti ih na svetu mantru ljubavi – to kosmičko volim te - koju one pristaju izgovarati i nakon čega stiho-poetska drama dobija svoj puni smisao te „čitanje“ njenog naslova koji nepomirljivo sugerira na činjeničnu prolaznosti svega osim ljubavi.
Dijana:
Recite ,
jednostavno recite,
volim te!
Volim te bez izuzetka,
na stramputici htijenja,
na usponu želja,
u krijesu sanja
i vrtlogu zbilje.


Međutim, važno je napomenuti da će Dijana u stiho-poetskoj drami svoje dojunakinje Hannu i Lauru na taj put izgovaranja mantre - kosmičkog volim te - dovesti upravo ljubavlju, i to mudro podsjećajući ih da postoji ipak nešto što obje mnogo vole te da itekako obje još uvijek nose ljubav u sebi, a to je poezija.
Dijana:
Ispričati ću vam tajnu postanka,
možda,
možda otkrijete neku svoju tajnu
sakrivenu u kutku svoga svemira.

Iza sedam vrata,
sedam brda
i sedam dolina,
osmoga dana,
u sazviježđu „lava“,
rodio se pjesnik.
Tajna Svemira,
život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo vječnosti.
Zvijezde tihuju,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.

Ovako posmatrane i koncipirane u dramskom tekstu, kroz generacijsko putovanje i nadasve zanimljivu dinamiku poetskih kontrasta „tradicionalnosti i modernosti“ i intimnog ženskog pisma kroz poeziju, predočenih u tek naizgled različitim dramskim likovima, sve tri junakinje mogle bi predstavljati, u konačici, jednu ženu u različitim životnim fazama ili čak momentima. I Dijanu (snažnu, zaljubljenu i samouvjerenu), i Hannu (ciničnu i ironičnu) te Lauru (izgubljenu, tužnu, slomljenu) uvijek željnu samo jednog - ljubavi.
S obzirom na to da je, u svakom smislu, riječ o posve jedinstvenoj i briljantnoj stiho-poetskoj drami, s velikom radošću čekam njeno izvođenje na pozorišnim daskama, što hoće, uistinu, biti težak posao za ovako multidimenzionalan tekst koji „toplo ženski vrišti“ različitim čitanjima i interpretacijama.
Mirzana Pašić Kodrić, mr. sc.



NOVO IZDANJE KULTURE SNOVA.
Dijana Jelčić/Laura Klapka/Hanna Klapka -
"AKO SUTRA NIKAD NE DOĐE..."
poetska drama

Promocija knjige i koncertno izvođenje
AKO SUTRA NIKAD NE DOĐE
poetska drama


Kulturno informativnog centra Zagreb
Preradovićeva 5
(Cvjetni trg)
2. listopada 2015. u 19 sati


Autori: Dijana Jelčić, Laura Klapka i Hanna Klapka
Dramatizacija: Laura Klapka
U stvaranju predstave pomogli: Zdenko Jelčić i Vesna Starčević
Produkcija: Teatar Erato
Redatelj: Zdravko Odorčić


Ulaz slobodan


Oznake: Ako sutra nikad ne dođe, kutura snova, poetska drama

- 13:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Porculanska šoljica...



Sanjam li život?
Ne, ti živiš san!

U tvom zagrljaju spoznajem, ljepota je vidljiva očima, srce ju naslućuje tek vjerovanjem u nju.

Uzvišenost tvoga bića zaustavlja moja lutanja geometrijom izmaštanih svjetova. Tamo je kaos iz kojeg smo pobjegli prihvaćajući postojanost materije života, govoriš mi ovozemaljskim glasom i odvajaš me od nečujnih titraja vječnosti. Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni. Na prozor slijeće ptica sa grančicom bijelog gloga u kljunu.

To je ljubav pomislih. Smiješiš se. Proustova knjiga leži još uvijek otvorena na radnom stolu.

Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka. Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost. One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.

Ustajem iz postelje i udišem miris mladog dana.

Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života. Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli. U misaonom suglasju osjećam snagu tvoga mira. Nemiri su samo zablude koje nas vraćaju u kaotičnost nepostojanja.

S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem

živim san.

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.

Oznake: ljepota u očima promatrača

- 08:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.09.2015.

Život s umjetnikom... oplemenjuje...



Desetljećima dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi.

U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja. Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.

Postadoh suigrač u njegovoj poetskoj uzbibanosti. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do tkanice išarane bojama nutrina, koloritom suprotnosti.

I kada šutimo razgovaramo.
Motrim ga da bih bila motrena. On me gleda žudeći za pogledom. Ispisujemo se jezikom misli da bi bili ispisani znakovljem čulne čujnosti. Hotimice se prepuštamo preoblikama misaonosti, uprisutnjujemo nemoguće da bi zbiljnost dobila odoru naše snovitosti.

Stojimo na mostu među trenucima, ćutimo bljesak ovog sada i maglovenje nedohvatne budućnosti. U tome dvopletu, u punini zajedničkih čvorova, u balansiranju kontrastima mi trajemo ushiterni u mirnoći uzavrelih nemira.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“... zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007... ukoričena u ožujku 2014... hvala Enesu Kiševiću što me ohrabrio.

Oznake: contraria sunt complementa

- 11:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 26.09.2015.

Bezglasje svjetlosti...



Postojimo tamo
gdje sve prestaje,
u šutnji vremena
sunčanik objavljuje
zoru.

Rađa se dan
iz sna.

Bezglasje svjetla
traje,
zvuk dolazi
niotkuda,
možda
iz saraja moćnika,
iz okrutnosti
zbilje.

Na obrubu patnje
stvarnost pod maskama,
razularena masa
smijehom guši
jecaje.

Iz svijeta tišine
izranjaju sjene
i bajadera,
plesačica sakralnih odaja
utjelovljuje ljubav.

Suzvučje svjetlosti
i mraka
omamljuje.
Njedri se vječnost,
iz tmine izranja
vizija lijepe
nagosti
i tvoj glas.

Neka se ljubav
odmara tišinom,
pleše ritmom svitanja,
zenita i sutona
i bude
blaga moćnica
životu tvom i mom.

Dijana Jelčić ...


fotka... ples sjena, balet Bajadera.

Oznake: jednostavno ljubav

- 20:47 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Ushit ljepote...



Bijah samotnica,
bio je iluzionist,
stvaraoc magičnog
teatra.

Na sceni trenutka
uron u podsvjest,
u dubinu nutrine,
potonuće do dna
nutarnje tišine.

U santi zaleđeno
sjećanje,
umrtvljene žudnje,
umiruća htijenja.

Hladnoća užasa
se pretakala u
toplinu,
u raspuknuće
opne zaborava.

Odživjeh vrhunac samoće,
izronih iz tužnih privida.

Nasmijah se.

Izađi iz kruga prošlosti,
odluči se za čulnost,
šapnu znani neznanac.

Uđi u krug ljubavi,
pozva me sudbina.

Bio je to začetak
skladne zadanosti,
ovitak pripadanja
dvokružju trajanja,
pročišćenje bitnosti,
ushit zaboravljene
ljepote.

Dijana Jelčić

slika... Josip Vaništa

Oznake: Josip Vaništa, ljepota, dvokružje

- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 25.09.2015.

Umnožena ja...



U zrcalima svijesti,
ja plačem
ja tugujem,
ja se smiješim
ja sam bila,
ja jesam,
ja ću biti.

Bila sam
pripitomljena
mislima,
bezoblična,
nesprisutna
u trenutku.

Bijah plijen uma,
promatrah let ptica,
odgonetah
zakone gravitacije,
tražih mogućnost
nedjeljivosti,
gubih se u
fantazmogoniji
imaginarija,
u svijetu
bez mene.

To je bilo prije
Ljubavi.

… Došla je tiho,
nezvana,
sama
i ostala tu
među nama…

Zvuk starog
gramofona,
zov pjesme,
eho prošlosti.

Sjećam se.

Na pučini zbilje
odsjaj duše vremena,
misaona dimenzija,
vizija svijeta
vječne prolaznosti,
postojeće sada
bez jučer
i sutra.

Boje, mirisi, zvukovi, okusi oživješe osjetila.

Vidjeh moje lice
u tvojim
očima,
u okusu trenutka
miris purpurnog
sutona.

Na vršcima prstiju
mekoća tvoje kože.

Osjećam li
sebe ili tebe?

U glavi se
događa
ljepota.

U osjetilnom režnju
sinestezija,
u osjećajnom
kaos,
u misaonom
istina.

Nisam samo
jedno jedino
biće.

U meni živi
Proustova
kolona
sudinoka
vremena
i
Ljubav

Dijana Jelčić




slike... Salim Ljuma i Lovro Artuković... i vječno pitanje... crcalimo se mi u svemiru ilion unama...

Oznake: Proustova kolona sudionika vremena...

- 12:48 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.09.2015.

Tragovi...



U jednoj od onih noći, gazeći nebesku rijeku, izgubljena u strahovima, stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto varljivih očiju neba, ispred mene se prosu put ka svitanju.

Izađoh iz noćne tmine
i
zakoračih u
odaju svjetla.

Tamna silueta
muške ljepote,
zrcaljenje tuge
u njegovim
očima.

Zastadoh na tren.

Suza,
kap sna
kapnu na
njegov dlan.

I više nisam bila samo ja
postadosmo ti i ja.

Razbili smo tišinu noći,
vjetar je pjevao baladu
o ljudskim čežnjama,
a zvjezde šutjele o
neostvarenim snovima.

Iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde,
rađa se mladi dan.

U tragovima koraka,
tek naslućeno
jutro,
u tvojoj kosi sjaj
izlazećeg sunca.

Ti, ja
i osmijeh neba,
na horizontu
svjetlo nad svjetlima,
u tvojim očima
odraz mog lica,
u snovima
ljubav.

Dijana Jelčić... djelić neukoričenih priča "Umijeće vremena" 1987- 2007.


Tragovi u pijesku

Oznake: jednostavno ljubav

- 20:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 23.09.2015.

Danas je dobar dan...





Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni", KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.





Stigla je jesen,
Harmonija,
kći
Aresa i Afrodite,
utjelovljena
skladnost
vječnosti
rat i mir,
zlo i dobro,
dan i noć,
jednakost
cjeline.

Ponoćni tango
beskraja,
nebeski ekvator
i
ekliptika sunca,
poklapanje
znamenja.

Jesen,
zrelo grožđe
dolazeće krštenje,
miris mladog
vina.

Umire ljeto,
u krošnji kestena
ševa objavljuje
vrijeme spokoja.

Dijana Jelčić

Oznake: danas, jesen, nestvarno stvarni

- 11:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 22.09.2015.

Odakle dolazi ljepota...


ona JA, na dan promocije zbirke, ljeto 1987...

Produljila sam djetinjstvo do ženskosti,
iz sobe pune plišanih igračaka,
noseći pepeo djevojaštva
u buketu bjelog cvijeća
jurnula u život.



Gazeći po snjegu
U lakiranim cipelama
Željeli smo sreći
Odrediti smjer,
Podijeliti hladnoću...
Skidao si cvijeće iz moje kose,
Stavio ruke na leđa
Voljela sam dodir tvoje kože
I sudbinu
I decembar
I vjerovala
Plivajući uz rijeku
pobjedit ćemo
prolaznost.



Velika srebrna lopta
Zapletena u plavoj mreži
Čuvarice snova
Zapali krijesnice,
Razbi tamu zaborava
Čista ljepota
Spusti se noćas
Prozirnim ljestvama
I dotaknu moj prozor.
Zamagljeno staklo
Zasja očima
Sreće.
Milovanje svjetla
Probudi uspomene
Tragovi tvog tijela
Oživješe
Na ružičastom satenu
Pored mene.

<3

Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
slavim slobodu,
a nazdravljam s tugom
na usnama gorčina
na ognjištu uspomena
izgara zanji panj.

Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio lumin
na oltaru želja,
iz kaleža žudnji
prosuo pepeo
nedosanjanih snova.

Na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.

Trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja
u februaru.

Tvoja sreća
dotaknu misli,
zaustavi želje.
U zrcalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.

<3

U meni žive uzbuđenja
prvih pripadanja
Tiha vatra skrivena u
kutovima sjećanja.
Prošlost na granici stvarnosti,
okus izmješanih previranja,
hrana za emociju sreće.

Pozdravimo zajedno izlazak sunca,
neka to bude vjenčanje bez svjedoka,
bez potpisa.
Ne boj se,
zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada,
odrasli smo,
u našoj ljubavi je snaga.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





ova ja... ljeto 2015...


Oznake: Jure Kaštelan, zbirka pjesama

- 20:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Sve naše jeseni...



Ne samo od sretne ljubavi,
Niti od bogatstva, slave u zrelom dobu,
niti od pobjeda u politici ili ratu;
No kako život čili,
i sve se strasti žestoke smiruju,
Kako blistave, magličaste, tihe boje
prekrivaju večernje nebo,
Kako blagost, punoća, počinak, preplavljuju
dušu i tijelo kao neki svježiji, mirisniji zrak,
Kako dani bivaju u sve mekšoj svjetlosti,
a jabuka najzad visi stvarno dovršena
i nehajno zrela na stablu,
Onda u krcato najspokojnije,
najsretnije od svih dana!
Zamišljene i blažene halkionske dane!
Walt Whitman





U bonaci tišine halkionski dani. Bjes i milosrđe bogova, metamorfoza ljubavi u srcem odapet let vodomara. Povratak plejada na sjeverno nebo i uron u vrijeme blagosti, u punoću spokoja.

Sporazumjevali smo se pogledima. Sjene prohujalih tuga su nestajale. Srca su progovorila dionizijskom opijenosti.
Sreća.
Ljubav je pobijedila demone i iznjedrila halkionsku savršenost trajanja u zagrljaju duše i materije.
Objavio si igru svjetlosti i odveo me stazama cjelovitosti mora, cjelovitosti kopna, cjelovitosti svemira, cjelovitosti vremena bez početka i kraja.

Osjećam kovitlanje vječnosti. Živimo lunarnim kalendarom, slijedimo iskonsko vjerovanje u snagu Mjeseca. Jesen objavljuje njegovu dominaciju nad Suncem.

Osluškujem romor vremena, muk dolazećeg ekvinocija.

Veselim se.
Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća. Bešumno ćemo koračati ka snijegovima. Znam… u dugim zimskim noćima ćemo tražiti bisere… izgubljene djeliće prohujalog ljeta… u školjki osluškivati poeziju mora…

Iznad nas modrina beskraja, ispred nas tišina dolazećeg smiraja… rapsodija boja i sonata mjesečeva srebra

jesen u kojoj sam rođena…
jesen u kojoj smo vjenčani…
jesen u kojoj prođosmo kroz Scilu i Haribdu…
jesen u krošnjama razgranatog vremena
jesen u kojoj tihujemo život i živimo san…

Dijana Jelčić

Oznake: jesen, rapsodija boja, mjesečeva sonata

- 11:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.09.2015.

Razgovori i maštarije...



Klatno vremena otkucava prolaznost... nebom se razlilo sivilo sjete… smjena godišnjih doba… jesen objavljuje svoj dolazak melankoličnim zastojima svjetlosti u krošnjama… prelamanjem u nove boje… sunčani smiraj će najaviti ravnodnevicu… i uranjanje u carstvo Vage… hoćemo li i u ovoj jeseni održati sklad dnevno- noćnih sanjarija?... hoćemo li znati održati harmoniju zbilje i snova, ravnotežu misli i osjećanja, odnos zakona zlatnog reza u nesimetričnoj simetriji postojanja?...

Jesen mirisom kestenja i dunja oduvjek najavljuje prisnost sa prohujalim vremenom… budi sjećanja na dugačke večeri i naše razgovore… naša misaona sučeljavnja… i naše maštarije…

Zaustavljeni u odmaku od vječnosti… spušteni na tlo zemaljskih zbivanja mi ponekad koristimo onozemaljske metafore kao premosnice među trenucima… dotićemo se legendi… kvantiziramo se do najsitnijih struna energije… teleportiramo se na mjesta koja nisu obilježena na globusu… kao bogovi sa Panteona odlazimo i vraćamo se u vrijeme… skidamo tjelesnost i lebdimo kroz Danteove krugove… kroz vremenske zone do postojanja na Elizejskim poljanama…

Iz naizgled besmislenog čavrljanja niočemu izranja bitnost naše bliskosti… isprepletanjem misli kukičamo stvarnost… otvaramo još neispisane stranice naše životne priče… održavamo vatru na ognjištu uma… ognjilo žudnji na oltaru osjećanja… iskričavu svjetlost na nebu svijesti…

Ništa nije nestalo u zaboravu… sva uzbuđenja i svi preskočeni otkucaji srca… tragovi u koridorima pamćenja… znakovi na stazi sjećanja… amuleti u riznici uspomena…



Veselim se jesenjskim sutonima… naše vraćanje iz stvarnosti u snovitost… dočekuju nas Anđeli i tišina dnevne sobe koju narušavaju otkucaji klatna zidne ure, poezija kiše, naši razgovori i maštarije…

Dijana Jelčić...



prolutah arhivom... blogoverzum, dnevnik, naša fotka i tri desetljeća ispisana na dlanu vremena... iza nas krhka nježnost pamćenja... ispred nas ljepota dolazećeg ekvinocija... obnavljanje harmonije... usrećuje... budi nadahnuće... sutra ću vam pričati o...

Oznake: jesen, ekvinocij, sklad, harmonija, blog.hr

- 21:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Jesen vjekuje u meni...



Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom pečenog kestenja.

Na stazama zbilje osluškujem sonatu snova. Pitam se odakle dolaz ljepota... davne sedamdesete i osamdeste godine previranja... opraštanje sebi u sebi... jesen u meni... harmonija na vagi vremena...

Slijedim tišinu nestajanja u snu do ponovnog rađanja u budnosti... ljeto 1986... dolazeća jesen... ti i ja... vijeme previranja...

Sjaj prohujalih dana se zrcali u poeziji neisplakanih suza. Oplakuje li jesn umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li i ona za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda.
Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.

Dotaknula nas je sjeta umiruće i rađajuće ljepote, pretakanje jedne u drugu. Događa se smjena uzbuđenja. Iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost jesenje svježine.
Iščekujemo krštenje mladog vina i slavlje boga dobrog raspoloženja.

Apolono- dionizijska stvarnost se obznanjuje u titrajima uma. Umnost trajanja i dolazeće krštenje mladog vina. Koračamo sretni putevima umijeća našeg vremena.

Osluškujemo šapat prohujalog vremena... zavoli dan u kojem se budiš...
zavoli misli i sjećanja...
dozvoli srcu da diše...

Da, osjećam, srce diše titrajem sadašnjeg trenuka... divno je...


Dijana Jelčić… "Odakle dolazi ljepota", Zagreb 1987.
„Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, ukorićenje davno napisanog,... 1987- 2007.
znakovlje mog trajanja... u pjesništvu vremena...




Oznake: jesen, ekvinocij, rođendan, sreća

- 12:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

U carstvu Vage...



Nebom se širi harmonija,
ravnodnevica,
smjena godišnjih doba.

Zastoj svjetlosti
u krošnjama
začudnih boja,
uranjamo
u carstvo Vage.

Hoćemo li održati
harmoniju zbilje i snova,
ravnotežu misli i osjećanja,
odnos zakona zlatnog reza
u nesimetričnoj
simetriji postojanja?

Jesen mirisom
kestenja i dunja
budi sjećanja na
dugačke večeri
i naše razgovore,
naša misaona
sučeljavnja
i naše maštarije.

Zaustavljeni u odmaku
od vječnosti,
spušteni na tlo
zemaljskih zbivanja,
onozemaljskim
metaforama
dotićemo
legende.

Umanjujemo se,
strune smo,
zavijutci
vremena.

Globus je premalen
za sanjare.

Dijana Jelčić

Oznake: ekvinocij, jesen, vaga

- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.09.2015.

Deja vu...



Bonaca sunoćja,
dašak noći donosi
miris mora i
žetve dnevnih ljepota.

Iz besprijekorne geometrije
povečerja izranja tiha sjeta
izmaštanih svjetova,
ponavljajući privid
odživljene budućnosti.

Deja vu,
rascvjetani perivoj snova
i siluete stvarnosti,
ruke spletene
u buket zagrljaja,
na oltaru zbilje
ognjilo čežnje.

Osjećanja bujaju,
rastaću se plimom,
more raste... pjenuša...
objavljuje puninu
čuvstvene zbilje.

Na horizontu zlatno svitanje,
sunčana zraka u tvom oku
i šum jutrenja u srcu.

Carpe diem...

još jedan u nizu kotrljajuće ljepote...

Dijana Jelčić


foto... Jasna Marcelić

Oznake: deja vu

- 09:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 19.09.2015.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...



Ispod mosta Mirabo teče Sena.
I ljubav naša
zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene...

Guillaume Apollinaire, Le Pont Mirabeau



Privid trajanja,
iskra u kutku
pamćenja,
sjećanja,
mostovi pod kojima
se budi.

Netko pokuca na prozor!
Je li to sumnja?

Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.

Počela je pisati pjesme...

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama
neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću
na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu leže
krhotine čaše
iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira...

Netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
život tako jednostavan
i lijep
pruži dlanove.

Stajala je na mostu Mirabo...

Dijana Jelčić… „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987…

istina Kaštelanove recenzije… pisanje je na početku talent, a onda postaje pokora… tim putem koračam još uvijek… preživjeh padanja pod križem, sjetih se Kristovih riječi… neka baci kamen onaj koji nije griješio...

danas, 19. 09. 2015- e se prisjećam… da, bilo je to vrijeme oluje ruža i srca… tiho umiranje... tragovi u pijesku vremena još postoje… preživjeli smo, vratili smo se sa vrata smrti... danas stojimo na mostu iznad rijeke lijepih sjećanja... sretni...


Krug ljubavi

slika... E. Munch

Oznake: Jure Kaštelan, krug ljubavi, sjećanja

- 12:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Crni labud je svemu kriv...



Otvaram Borgesovu knjigu od snova, lutam ispisanim stranicama i osjećam da se nalazim na obroncima jednog novog praskozorja svijesti. Metafore i pjesme postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše. Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba još doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjesti, u onom nietzschenaskom jastvu koje se krije iza zrcala svjesnosti.

Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj se kriju misli koje postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije. Uranjam u jedinstvenost književnog senzibiliteta, trajno vizualiziranje susreta sa jednim od pisaca po kojima će se dvadeseto stoljeće dugo pamtiti. Osluškujem snagu šaptača, ezoteričnog reformatora, elitnog sugovornika, stvaraoca nelinearne spoznaje literature i vidim snove dragog mi autora. Doživljavam misaoni dijalog sa Borgesom, iluziju koja postaje moć sadašnjeg trenutka, snaga njegova uma. Stvorio je književnu državu u kojoj se vrijeme grana racvjetanom krošnjom čitaoca.
Kao cvrkut nebeskih ptica odzvanjaju odjeci njegovih misli. Susrećem se sa rascijepljenosti osobnosti i skupljam svoje dojmove u zagrljaj energije i materije i u kristalnom zrcalu mjesečeva sjaja i dugina spektra prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u treptaju oka vječnosti i konačnosti fizičkog tijela.
Odjek stalne dvojnosti postaje metafora trojstva, a Paracelzusova ruža, jednom jedinom riječi izranja iz pepela i postaje kozmički cvijet svijesti. U labirintu snova vidim modre tigrove kako se umnožavaju, a onda nestaju u magli podsvjeti. Hvatam ih poput škotskog profesora i poklanjam prosjaku u katedrali spoznaje, mom neznanju.

Knjiga od snova živi mnoge odsanjane sne i ostvaruje se paralenim razinama svijesti u koje me je pisac pozvao. U njoj nema kronologije, jer istovremenost izranja iz izvora, iz alepha i prelama se u Kohinoru svijesti u trenutak u kojem se sjedinju prošlost i budućnost i jedna i druga postaju neopoziva istina. Estetski užitak trenutka je nezamjenjiv, on traje snagom koja izranja iz kozmičkih zakona, iz dinamike nebeskog vretena, iz ritma vremena. Tu spoznajem igru treptaja oka, vječnost u platonizmu, vraćanje u Nietzscheovu filozofiju i nezaustavljivu vrtnju kotača svevremena. Knjiga od snova ne spada u klasično poimanje literature, ona je kristalni labirint zrcala u kojima se grle san i java.



@Lastavica mi je darovala ovu fotografiju i motivirala me da objavim ovo štivo

Crni labud je rođen u zemlji Aboridžina, u prostor- vremenu nama dalekog svijeta, u beskraju naših tek naslućivanih istina. Leprša na zastavi i krasi grb jedne od država tog dalekog kontinenta jer tamo živi slobodan, sjedinjen sa prirodom iz koje je iznjedren. Prenešen k nama, zatvoren u parkove i gradske vrtove da svojom bojom i porijeklom privlači poglede posjetilaca i slučajnih prolaznika. Dugo je bio za nas nepoznanica, a danas nazvan pticom tuge i žalosti se ugnjezio u svijest, postao misaona slika u galeriji spoznaja, tajnovita ptica metaverzuma koja odnosi Boginju sreće na putovanje svjetskom logikom. Znanje se, pojavom te ptice, zatvarilo obručom istine u kojoj spoznah da uvijek postoji nešto dušom ne dotaknuto, da lepršava svijest još uvijek nije doletjela do kraja slijepe ulice spoznaje, da se još uvijek nalazi na svjetlosnom mostu koji sjedinjuje znanost i vjerovanje. Bili smo uvjereni da postoje samo bijeli labudi, a onda iznenada, iznjedren sa novog kontinenta, crni labud postade metafora kojom vjerodostojnost samouvjerenja gubi snagu. Kako predvidjeti budućnost kada u nekoj, ljudskoj svijesti trenutačno nedohvatnoj daljini, možda ipak postoje još neviđena živa bića, možda su to Pegazi i Jednorozi, našim očima nevidljivi, u ovom sretnom trenutku vjerovanja, dušom ipak spoznatljivi.

Je li to budućnost u kojoj će me Pegaz, u jednom sudbonosnom treptaju oka, uistinu povesti na putovanje do zvijezde na kojoj sam rođena ili su tek moje sanje?
Crni labud je svojim postojanjem dokazao da uvijek postoji nešto sretnom trenutku spoznaje nedohvatno. Sanjam, da još uvijek sanjam, krilatog vranca koji me ponekad posjeti u snovima i otvori vrata nekog novog snoviđenja i ostavi Eratho i Kaliope, muze poezije i lirike, na mome uzglavlju. Znam da su to lijepe iluzije, ali sjećajući se iznenadne pojave crnog labuda postajem nesigurna.

Možda to ipak nisu samo snoviđenja?

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.

Oznake: Borges, knjiga od snova, crni labud

- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 18.09.2015.

Paradoks vremena...



Sretna budnost,
nepobitnost snovitosti,
neopozivost prolaznosti
i obrisi neprolaznih
iluzija.

Srce neumoljivo
otkucava trenutke
robovanja moćniku
njegova svijeta,
sretno se igra
kristalnim perlama.

Sjećanja kvadriraju
zaobljenost istine,

U prostoru razuma
gomilanje
okusa, mirisa i glasova.

Iz uspomene dozivam
bitak vremena,
naša mahnitanja
neotrovana
prolaznom
svrsishodnošću.

Za ideale se umire,
govorio si,
vjerovala sam ti.
Igram se,
tkivom sna
kvadriram
djelić naše
zbilje.

Uspinjanje
Jakovljevim ljestvama,
obnavljajuća
iluzija.

Sazrijavnje
pod Platonovim
nebom,
u prizmi svijesti
rasap bijele svjetlosti,
u očima ljepota svijeta.



Jesmo li odrasli? Nismo!

Paradoks našeg
vremena.


Dijana Jelčić


slike... Erik Johansson

Oznake: paradox

- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.09.2015.

Zamka lijepih uspomena...



U krajobrazu duše, u svemiru svijesti osluškujem rapsodiju procvjetalog jutra, osjećam snagu zamke lijepih uspomena i prisjećam se tišine satkane u obrise davnih snova. Neka nestvarna svjetlost počiva u biserju razasutom pješčanim žalom sjećanja.

Otok sreće, neispisana utopija, zatvoreni krug ljepote i spokoja, dodirljiva snenost sanjanog raja.
Raj na zemlji, poetika postojanja ispisana u hrid na kojoj buja život. Jezero sreće u kojem žive vjerovanja.

Drevna Melissa, medovina pretočena u doživljaj ljepote, u miomirisne slike u galeriji uspomena. Koračam padinama sjećanja i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca. Udišem miris ružina drveta koje niče na obroncima snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. U pukotini željenog zaborava, u riffu nutarnje gitare čujem jecaje iz vremena nepostojanja.

Čujnost me uvlači u šušanj tišine. Osluškujem buđenje ljubavi. Na dnu kaleža života, u klijetkama življenja vrije sreća.

Razmišljam o Sartrovoj egzistencijalističkoj misli "Pakao su uvijek drugi..." i razumijem njenu dubinu. Sartrovo vrijeme je bilo vrijeme zatajivanja snage nutrine, vrijeme nevrednovanja emocionalnog uma. On je filozofirao iz sebe samoga, fenomenološki koračao stazama duhovnosti, odrekao se materijalne nagrade. Paul i Simone su živjeli Raj i Pakao živeći ljubav...

Raj i pakao su u svakome od nas, nosimo sjaj sunca i vatru grijeha u dubini sebe, o nama ovisi u šta ćemo pretvoriti život. Na nebu nutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti, plešu ples tetrijeba i ždrala.

Osjećam blizinu srodnih duša, vidim dlanove na kojima blješte zrake izlazećeg sunca. Razmiću oblake, sijeku Gordijski čvor nagomilanih sumnji.

Život je uistinu jednostavan i lijep... živimo ga!

Dijana Jelčić

Oznake: sartre, enomenologija uma, život

- 08:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 16.09.2015.

Uprisutnjenje sumnje...



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska


Onostrano, beziskustveno,
dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica,
bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti
zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena,
uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u
latentnoj iskri sjećanja.

Kasandra je čula
nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela
spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje
zvjezdani prah,
vjetar se umirio,
zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo
u točku nestanka
i nastanka.

Čekam, tišina para uši,
osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće
nadanja,
iščekujem prasak,
povratak povjerenja
nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.

Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Obala oceana sna,
purpur neba,
On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga.
u njegovim očima
odraz mog lica
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."


Dijana Jelčić

Oznake: Szymborska, Kasandra, sumnja, ljubav

- 08:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 15.09.2015.

Zagrljaj prohujalog i trenutka...



U zagrljaju rijeke i mora,
na delti snova odživjesmo
strepnju,
gušismo se u strahu,
bojasmo se nečega,
nepostojećeg,
sluteći izgubljenost
u vremenu.

premladi,
nezasitni,,
nesigurni,
titravi
upijali smo tuđe misli,
činilo nam se
razumijemo.

Nismo razumjeli,
nismo osjećali
nestajanje
u neprostoru
i nevremenu.

Ruka u ruci,
obraz na obrazu,
udisali smo isti zrak,
u simbiozi misli
i osjećanja
izgovarali iste rečenice,
izmiješali
objektivnost i subjektivnost,
ljubav i posesivnost,

željeli budućnost,
a stvarnost nas
gušila.

voljeli smo se,
krenuh za suncem,
doživjeh
sreću na izvoru,
nagovještaj dolazećeg
vremena.

Ljubav je tu,
moćnica trenutka,
ne dozvoljava
gubljenje
prostora
i vremena.

Odrasli je živimo.

Sretni!

Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota", zbirka stihova, Zagreb 1987.




"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti." "

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


čitam davno napisani osvrt... sretna... hvala Kaštelanu... moje pamćenje oplemenjuje ovo ovdje i ovo sada... trenutak u kojem se susreće odsanjana i tek sanjana budućnost...



Oznake: odale dolazi ljepota, Jure Kaštelan, ljubav, poezija

- 12:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.09.2015.

Muk vremena...



Orestija,
na stupu srama
optužnica rodoslovlju.

Nad Aresovim brdom
urlici
i jecaj sudbina,
porod tragedije.

Areopag odlućuje
u ime bogova,
na opustjelim
trgovima
usnule mudrosti.

Muk vremena.

Na obzoru sna
sjaj umrlih zvijezda,
bljesak vjerovanja.

Mežnar nutrine
obznanjuje
smijeh,
predaju
magičnom ništa.

U kanonu vječnosti
glas iskona,
u usjeklinama
nepostojanja,
tračak nadanja.

Ćudorednik
blagosti
pjeva himeneju
snu i zbilji.

Budi se mladi dan,
kroz krošnju sjećanja
ćutim čežnje
i zrcaljenje nove
zore.

Na agori vremena
zlatna hostija,
u svijetu Orestije
ljubav.

Dijana Jelčić


foto... Jasna Marcelić

Oznake: Orestija, areopag, agora

- 19:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Na oltaru snova.

slika skinuta sa portala Magicus



Da mi se vratit u mirne vale djetinjstva mog, na oltar snova i opet bezbrižno snivat san o ljepoti postojanja.




Na valovima davnih snova,
iz pjene mog plavog beskraja,
izranja srebrna kočija koju,
dodirnuti ljepotom svitanja,
vilinski konjići odnose
ka vratima vremena.



Začuh zvuk morskih orgulja i osjetih božansku matematiku, zaustavih nebesku zapregu i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena.
Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vremena, na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca.


Plava ljepotica korača tepihom svitanja
i traži nestalo sunce na svojoj putanji do vječnosti.
Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a
ona kao zalutala lastavica savi gnijezdo u
beskraju i sakri se u njedra svemira.

Izrasla iz ljubavi univerzuma,
postade zipka čovjeku i
dodirnu strune nebeske harfe i
one zatitraše simfonijom
mog, tvog, našeg vremena.


Tu si i kada te nema ti usnulo sunce u
mom plavičastom snu,
koji u tvome zagrljaju snivam.
Tu si i kada te nema i
griješ mi promrzle obraze
pogledom što gori
vječnom vatrom postojanja.

Koračam tišinom nebeske rijeke,
uzdižem se Jakobovim ljestvama i
tražim vrelo
tvog vječnog snivanja i
budim usnulo sunce
da odvojim dan i noć,
da bude svitanje,
da plavičasti san potraje,
da ljubavni zagrljaj ne prestane.

Ti si tu i kada te nema,
čujem te vjetrom u zvuku
morskih orgulja,
vidim te u plesu sa oblakom,
prepoznajem te
u tajni sljedećeg trenutka,
u treptaju još snenog oka.

Ti si tu i kada te nema, tu
u plavićastom snu,
u plavom svitanju,
na dlanu s kojeg se uzdignuh
u ovu putanju ka vječnosti,
u ljubavi cvijetova i pčela,
vjetra i peluda,
lepršanja leptira i treperenju ružinih latica,
granama pinija i suzama neba,
u vječnom nastajanju ljepote,
u neuništivoj snazi koja se

rađa proljećem,
živi ljetom i
vjetrovima uspavana
nestaje u jesenjim maglama,
da zimom dotaknuta prespava umiranje
i ponovo svane proljećem uvijek lijepa,
majka ljubavi,
energija buđenja i snivanja,
rađanja i umiranja,
tvojim svijetlom obasjana,
tvojom toplinom ogrijana,
moja predivna odora,
ta čudesna, ponekad svojeglava,
ali uvijek budna čuvarica snova.

Ti si tu i kada te nema,
tajno vremena i snago trajanja,
ti nevidljiva energijo,
izvoru sjaja i blještavila,
nemiru ovog beskraja kojim
sretna jedrim i sreću
sa sretnicima djelim
u ovom hramu koji nazvasmo dom,
na oltaru snova na kojem
cvijeta najljepši cvijet
moja, tvoja, naša, njihova
istina o životu.

pjesma je kolaž davno napisanih stihova... 1987- 2007...

Oznake: oltar snova

- 09:09 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.09.2015.

Jednostavno, volim te !!!!!!


Jednog davnog 26-og. studenoga, jedne danas skoro nestvarne godine
pjesnik i ja smo uplovili u ljubičasti san koji još uvijek traje. Nažalost tada smo bili toliko uzbuđeni i sretni da smo zaboravili pozvati fotografa. Čini mi se da smo mi jedini bračni par koji nema niti jednu fotografiju sa svoga vjenčanja. Prošlo ljeto smo bili svjedoci početka ljubičastog sna iz kojeg je rođena unučica, mala Lucijana.

Moja "malenkost", Ivan, Nives i pjesnik, u sretnom trenutku sna koji sada zajedno sanjamo.

Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.....

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.
Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te........
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te.......
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te......
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te.......
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te............
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te....
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te......
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi......

Volim te jer ti si istina o životu LJUBAVI MOJA, ti si ljubav skupljena u ova predivna desetljeća !!!!!!!!

- 08:58 - Komentari (51) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>