Na oltaru snova.
Da mi se vratit u mirne vale djetinjstva mog, na oltar snova i opet bezbrižno snivat san o ljepoti postojanja.
Na valovima davnih snova,
iz pjene mog plavog beskraja,
izranja srebrna kočija koju,
dodirnuti ljepotom svitanja,
vilinski konjići odnose
ka vratima vremena.
Začuh zvuk morskih orgulja i osjetih božansku matematiku, zaustavih nebesku zapregu i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena.
Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vremena, na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca.
Plava ljepotica korača tepihom svitanja
i traži nestalo sunce na svojoj putanji do vječnosti.
Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a
ona kao zalutala lastavica savi gnijezdo u
beskraju i sakri se u njedra svemira.
Izrasla iz ljubavi univerzuma,
postade zipka čovjeku i
dodirnu strune nebeske harfe i
one zatitraše simfonijom
mog, tvog, našeg vremena.
Tu si i kada te nema ti usnulo sunce u
mom plavičastom snu,
koji u tvome zagrljaju snivam.
Tu si i kada te nema i
griješ mi promrzle obraze
pogledom što gori
vječnom vatrom postojanja.
Koračam tišinom nebeske rijeke,
uzdižem se Jakobovim ljestvama i
tražim vrelo
tvog vječnog snivanja i
budim usnulo sunce
da odvojim dan i noć,
da bude svitanje,
da plavičasti san potraje,
da ljubavni zagrljaj ne prestane.
Ti si tu i kada te nema,
čujem te vjetrom u zvuku
morskih orgulja,
vidim te u plesu sa oblakom,
prepoznajem te
u tajni sljedećeg trenutka,
u treptaju još snenog oka.
Ti si tu i kada te nema, tu
u plavićastom snu,
u plavom svitanju,
na dlanu s kojeg se uzdignuh
u ovu putanju ka vječnosti,
u ljubavi cvijetova i pčela,
vjetra i peluda,
lepršanja leptira i treperenju ružinih latica,
granama pinija i suzama neba,
u vječnom nastajanju ljepote,
u neuništivoj snazi koja se
rađa proljećem,
živi ljetom i
vjetrovima uspavana
nestaje u jesenjim maglama,
da zimom dotaknuta prespava umiranje
i ponovo svane proljećem uvijek lijepa,
majka ljubavi,
energija buđenja i snivanja,
rađanja i umiranja,
tvojim svijetlom obasjana,
tvojom toplinom ogrijana,
moja predivna odora,
ta čudesna, ponekad svojeglava,
ali uvijek budna čuvarica snova.
Ti si tu i kada te nema,
tajno vremena i snago trajanja,
ti nevidljiva energijo,
izvoru sjaja i blještavila,
nemiru ovog beskraja kojim
sretna jedrim i sreću
sa sretnicima djelim
u ovom hramu koji nazvasmo dom,
na oltaru snova na kojem
cvijeta najljepši cvijet
moja, tvoja, naša, njihova
istina o životu.
pjesma je kolaž davno napisanih stihova... 1987- 2007...Oznake: oltar snova
|
