(jučer smo, povodom promocije naše knjige "Ako sutra nikada ne dođe..." Laura Klapka i ja bile u studiu Z1, nažalost Hanna Klapka zbog obaveza nije mogla biti... draga voditeljica emisije Svakodnevno Mirela Matković je prisno i prijateljski sudjelovala u dijalogu... osjećale smo se sretno... )
Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.
Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost...
Laura:
DIJANI:
Nisam ubila ljubav u sebi,
ljubav je ubila mene,
stavila uz bok sa prezrenima,
prodanima,
zaboravljenima.
Ako me kap vječnosti želi dotaći,
tek u Erebu će me pronaći,
u njegovoj vječnoj tami.
Drobim Eter užarenim dlanovima.
Neka me pusti da u sebi probudim sada Artemidu
i porodim ovu zadnju suzu zakopanu duboko,
puno dublje od samog Hada.
Neka mi dozvoli da budem, barem danas,
pobjednica svih započetih bitaka,
odjenem Temidine haljine,
i proreknem budućnost sama sebi.
Neka ne prekida ovu tananu nit radosti
satkanu od Erinijine kose,
prepunu osvete i prokletstva,
kojom spretno plešem do izvora Mnemozine
u čekanju zaborava.
Dijana:
Zaroni dušom u Posejdonovo carstvo,
sukobi se sa njegovom djecom,
oslobodi se demona koji kradu san.
U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti.
Život je ljubav,
jutra kristalnosjajna,
podneva zlatnih
i večeri bistrih voda.
Mnemozina, majka muza,
boginja pamćenja,
rijeka lijepih sjećanja,
poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.
