Porculanska šoljica...
Sanjam li život?
Ne, ti živiš san!
U tvom zagrljaju spoznajem, ljepota je vidljiva očima, srce ju naslućuje tek vjerovanjem u nju.
Uzvišenost tvoga bića zaustavlja moja lutanja geometrijom izmaštanih svjetova. Tamo je kaos iz kojeg smo pobjegli prihvaćajući postojanost materije života, govoriš mi ovozemaljskim glasom i odvajaš me od nečujnih titraja vječnosti. Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni. Na prozor slijeće ptica sa grančicom bijelog gloga u kljunu.
To je ljubav pomislih. Smiješiš se. Proustova knjiga leži još uvijek otvorena na radnom stolu.
Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka. Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost. One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.
Ustajem iz postelje i udišem miris mladog dana.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života. Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli. U misaonom suglasju osjećam snagu tvoga mira. Nemiri su samo zablude koje nas vraćaju u kaotičnost nepostojanja.
S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem
živim san.
Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.
Oznake: ljepota u očima promatrača
|
