Nakon što sam početkom siječnja obnovila svoju člansku iskaznicu za knjižnicu, čitala sam doista koješta. Iskaznicu sam zapravo morala obnoviti jer sam se pridružila book klubu na portalu Knjizevnost.org pa smo kao prvu knjigu izabrali «Amsterdam» britanskog autora Iana McEwana (ja sam se pripremila pročitavši i njegovu «Subotu», roman prilično sličan i izgrađen na zasadama «Amsterdama», kasnije sam čitala i «Okajanje» («Atonement», vidim da postoji i film snimljen prema toj knjizi) i to mi je zapravo bilo dovoljno ne bih li upoznala tog autora – neloš, ali s odmakom od godinu dana nakon čitanja, zapravo i ne sasvim upečatljiv.
Istovremeno sam čitala i «Ilij» Dana Simmonsa (poslije njega me čekao i «Olimp», ali sam se zapravo toliko izmrcvarila s «Ilijem» da sam odlučila malo pričekati s hard – core SF – autorima. Najiskrenije, ta mi knjiga nije bila nezanimljiva, skužila sam reference na antiku i mnoge druge stvarčice, i znam da je kod mene čak potegla i neka pitanja, ali za laika koji se SF – om u pravilu ne bavi i ne čita ga, ova je knjiga doista, doista teška i naporna za čitanje (imam dojam da su mnogi pisci SF – a i fantasya okorjeli skribomani; Tad Williams na čijoj promociji knjige sam bila je to uostalom i sam s nemalim ponosom priznao). Sad očekujem drvlje i kamenje od ljubitelja navedene literature – udrite, pripremila sam se!
Pa sam čitala Lydiu Salvayre odnosno njezinu knjigu «U društvu sablasti» (znam da je bilo o nekoj žešćoj gerijatriji, no to je sve čega se mogu sjetiti. Znam da sam odatle pokupila impresiju da su starci vrlo teške osobe). Pa sam se bavila Gilbertom Keithom Chestertonom i njegovim romanima «Kugla i križ» i «Živo čudo» (inače, radi se o jednom od najpoznatijih britanskih pisaca s prijelaza 19. na 20. stoljeće, koji je poznat postao po svojim detektivskim pričama s ocem Brownom u glavnoj ulozi). Imam zabilježeno i da sam čitala «Glazbu prašine» autora Tima Wintona, ali da me ubijete, dok nisam vidjela naslovnicu na netu, nisam znala o čemu se radi. Ta je knjiga prašnjava i crvena poput Australije u kojoj se radnja odvija. Zaboravila sam i da sam početkom godine čitala «Never more» Ranka Marinkovića. Inače, protekla godina baš i nije bila sjajna što se tiče hrvatskih autora, čitala sam Irenu Lukšić i njezine «Nebeske bicikliste» i «Patrolu na cesti» Jurice Pavičića, potom «Beograd za pokojnike» - tehnički, ne radi se o hrvatskom autoru, ali je objavljeno u nakladi VBZ – a kao najbolji hrvatski roman za godinu 2008., ako se ne varam. Autor je, dakako, Predrag Crnković. Nadalje, čitala sam «Baba Jaga je snijela jaje» Dubravke Ugrešić, «Metastaze» Alena Bovića i dvije zbirke pjesama Marijane Radmilović, «Bolest je sve uljepšala» i «Portreti nepoznatih žena» (prošla godina je dakle bila kilava i po pitanju čitanja poezije, stvarno nisam udarena na poetičnu stranu!) Dakako, sad krajem godine ponovno sam otkrila i autora Ivana Borkovića (with a little help from my friends, dakako), pa sam čitala «Tristo i dvije punoljetne duše», «Neodoljivu» i «Normalnima pristup zabranjen». Tako da kad sumiram ovo, imam dojam da sam pročitala sve što je bilo važno u kolektivnoj hrvatskoj bibliografiji.
Nakon što sam u knjižnici dohvatila «Howards End» E. M. Forstera, morala sam ponovno pročitati i njegov «Put po Indiji». U sličnom tonu je za mene bila i knjiga «Cranford» autorice Elizabeth Gaskell, koja je opisivala život uglednih gradskih gospođa koje nisu toliko bogate koliko se čini.
Godinu ću pamtiti i po «Tajnom životu Pippe Lee» Rebbece Miller, konačnom čitanju «Flaubertove papige» Juliana Barnesa, po Alessandru Bariccu («Svila» i «Ocean more»), čitanju «Alabama songa» Gillesa Leroya i «Dražesnom kolektivnom samoubojstvu» Arta Paasiline – a onda sam konačno odlučila da se moram organizirati pa sam odlučila čitati knjige prema autorima: pročitala sam sve od Amelie Nothomb što još nisam čitala, «Robert je njezino ime», «Strah i trepet», «Protiv Katiline» i «Ljubavnu sabotažu», no zapravo, čini mi se da jednom kad prekrižim Amelie Nothomb, ona se ponovno vrati s nečim novim, pa mi je tako sad ostalo pročitati «Ni Adamova ni Evina», najnoviju njezinu objavljenu knjigu (dakako, prošle godine sam pročitala i «Biografiju gladi» koju sam najbolje upamtila). Puno sam se bavila i Alainom de Bottonom od kojeg sam doživjela i svoj prvi knjiški overdose, te Harukijem Murakamijem koji me nije toliko razveselio svojim «Lovom na divlju ovcu» koliko «Mojim slatkim Sputnikom». Nešto sam malo čitala i svog ljubimca Paula Austera, kojim sam se najviše oduševila nakon pročitanog «Levijatana» (iako ni «Čovjek u tami» objektivno nije bio loš).
Nešto sam malo čitala i ekonomske i marketinške priručnike, od čega moram izdvojiti Setha Godina i njegovu knjigu «Svi marketinški stručnjaci su lažljivci» (ne smijem zaboraviti niti kultnu «Plavu kravu»), a najviše sam se od publicistike napatila s Naomi Klein i njezinim projektom «No logo» (no zbog toga mi doista nije žao).
Skoro sam zaboravila najvažnije otkriće ove godine i zasluženi bestseler – Stieg Larsson i njegovi «Muškarci koji mrze žene» možda je najpametnija knjiga koju sam pročitala ove godine i definitivno bi trebala biti u mom popisu preporuka za 2010.
Kraj godine obilježila mi je knjiga «Kratka povijest traktora na ukrajinskom» autorice Marine Lewycke, te «Dežurna kučka» o kojoj se na ovom blogu itekako puno raspravljalo. «Muška posla» dakle neka i ostanu samo – muška posla.
Tako, sad pripreme za doček, a sutra čitajte što će vaša blogerica čitati u godini koja tek što nije pristigla. Sretna nova godina, društvo!
Prva ću priznati da sam s ovom knjigom stigla do 90. stranice i da bi mi daljnje čitanje izazvalo žešću dizenteriju. Sklona sam čitati knjige koje su jednostrano naklonjene ženama, ali isto to ne mogu tolerirati kad se radi o knjigama koje su nedvojbeno naklonjene muškarcima (gee, tko zna zašto?) Ovo će stoga biti jedan od rijetkih osvrta na knjige koje sam napisala, a da knjigu prethodno nisam pročitala (savjest me ne grize jer iz slučajeva znanih kao Nives Celzijus, Marko Grubnić ili Severina znamo da nema dobrog i lošeg publiciteta i da i da je svaka reklama korisna, ma kakva ona sadržajno i vrijednosno bila).
«Je li muškarac čudovište? Muškarac – kako ga razumjeti, kako ga shvatiti? Zašto su muškarci takvi...? Kako živjeti s muškarcem? Zašto muškarci nisu kao mi – žene?» Sve su to pitanja na koja autor nastoji odgovoriti koristeći tezu o «muškoj» i «ženskoj» energiji. Svaki muškarac i žena imaju određene količine muške i ženske energije, pa tako muškarac može posjedovati žensku, a žena mušku energiju (i mogu se sasvim dobro slagati), ali autor je uzeo u obzir samo onaj klasični slučaj: da žena posjeduje snažnu žensku, a muškarac snažnu mušku energiju. No kakve su te energije? Ukratko i parafrazirano, muška je energija laser – ona ima smjer i put: muškarcu je stoga najbitnija potraga i ostvarenje misije; muškarci su stoga fokusirani. Ženska energija je pak toplina – ona je sveobuhvatna (zato žene obasjaju prostoriju kad uđu u nju) i ponekad guši muškarca te se najčešće izražava kroz ljubav, tj. ljubavnu vezu, koja je ženama najbitnija. Do sukoba dolazi upravo iz polarnosti tih dviju energija:
Namjerno sam čekala upravo do 29. prosinca ove godine da bih vam donijela najfriškije podatke o tome kako je prošla ova godina za mene (naime, 28. prosinca prošle godine sam postavila web counter posjeta, pa sam htjela vidjeti koliko će mi posjeta donijeti čitava godina kako bih vas zasula statističkim podatcima iz pakla).
Web counter kaže kako sam u protekloj godini, od 28. prosinca 2008. godine, imala 18 163 posjeta, što znači da sam imala oko 1513 posjeta mjesečno (jasno, podatci tu nisu tako precizni, jer se broj posjeta praktički utrostručio otkad sam svojim postom «Haruki Murakami: Lov na divlju ovcu» 8. studenog ove godine prvi put dospjela na Almost cool listu i otkad me čita i komentira značajno više ljudi (nećemo se lagati, nisu blogeri i ini surferi odjednom otkrili čari čitanja nakon što sam ja mjesecima upozoravala, kumila i molila: važno je gdje ti je link okačen, inače ništa od ničega).
Do danas sam napisala 269 postova (blog sam otvorila 27. 05. 2008. godine, što znači da je tek godinu i pol star, odnosno točnije, postoji 20 mjeseci i četiri dana) – jedan od njih je ovaj, a jedan vas čeka sutra jer sam ga stavila za objavu u budućnosti. To znači da sam isto toliko (ili čak malo više) knjiga preporučila i o njima pisala.
Komentira se obilato: do sada je na ovom blogu objavljeno 1019 vaših komentara (manje ili više suvislih, ali drago mi je da se o knjigama počelo pričati i da se ima što reći), što čini prosjek od 3.8 komentara po postu. Ove godine sam najviše tipkala u siječnju objavivši 20 postova (i nastavivši time niz koji sam počela u prosincu prošle godine svojim all – time rekordom: 25 postova!), no nisam se sramila ni posljednja tri mjeseca ove godine kad sam objavila po 17 postova. Pisala sam o svemu i svačemu, najviše sam kukala kako me nitko neće zaposliti u struci pa sjedim doma i čitam, bila sam deprimirana, slinava i balava (no ta je kriza identiteta sada iza mene, srećom!)
A sad nešto sasvim drugo: saznajem kako sam ove godine u osječkoj Gradskoj knjižnici posudila 74 naslova (znači, oko šest knjiga mjesečno sam čitala iz knjižnice!), no nakon što završim s ovim postom, idem u knjižnicu (zamislite samo!) po još četiri knjige pa se brojka penje više ka 6.5 knjiga mjesečno. Uzmimo sad da sam svaku od tih knjiga kupila po cijeni od samo pet kuna, dobila bih te 78 knjiga po cijeni od 390 kuna, što je gotovo peterostruka vrijednost članarine za Gradsku knjižnicu, i ujedno predstavlja malu vježbu iz popularizacije knjižnica. Među pročitanim naslovima bilo je doista svega: imala sam početkom godine fazu Iana McEwana, rasturila sam cijelu bibliografiju Amelie Nothomb, Alaina de Bottona i najveći dio Harukija Murakamija, konačno sam pročitala do kraja «Zovem se Crvena», no bilo je tu i drugih lijepih iznenađenja poput «Tajnog života Pippe Lee» i «Dražesnog kolektivnog samoubojstva» - no konkretne naslove iz protekle godine ostavljam za top – listu koju se nadam napraviti i objaviti na Staru godinu (a onda preporuke za čitanje u 2010. godini objavljujem na Novu, samo ako brž' bolje sve stignem).
Sad bježim, žurim u knjižnicu! Cheers!
Koliko se često događa piscu da predvidi slijed budućih događaja? Ako trenutno i ne znate odgovor na potonje pitanje, dopustite da vam postavim još jedno: koliko vam se često kao čitateljima događa da čitate knjigu koja točno opisuje trenutnu društvenu situaciju? Moj čitateljski dnevnik je ovih dana neizmjerno aktualan: tristo i dvije punoljetne duše u zagorskom selu Grede odlučuju naime o budućem predsjedniku Hrvatske na ponovljenim izborima (zamišljeni kandidati Matija Lodić i Zvonimir Kelen izjednačeni su, razlika među njima iznosi oko trideset glasova, a samo u Gredama izbori se moraju ponoviti zbog greške kod broja glasačkih listića). Ivan Borković stoga mora da upravo danas zadovoljno trlja ruke nakon ove vijesti koju je tijekom dana donio Jutarnji.
Cijelo selo bojkotira predsjedničke izbore
Ovaj humoristični roman donosi spektar tipičnih i manje tipičnih seoskih likova čije sudbine i životne putanje Borković opisuje u jednom delikatnom povijesnom trenutku u kojem upravo zadnje selo u Hrvatskoj odlučuje o značajnoj funkciji u državi – odjednom su oči javnosti uprte u Branka Mihelčića i njegovu kćer Vlatku te Božu Drakovca i njegovog sina Željka (zagorski Romeo i Julija ipak su izbjegli tragediju dosuđenu originalnim talijanskim ljubavnicima). Međutim, važnu ulogu imaju i župnik i časna sestra, predsjednik vatrogasnog društva, seoski redikul i poslovične seoske babe. Što se na kraju dogodilo s Gređanima saznat ćete ukoliko budete pročitali «Tristo i dvije punoljetne duše», a glede stvarne političke situacije u Hrvatskoj upućujem vas ipak na druge medije, pod devizom «neću politiku u svoju butigu».
Znam da mi nećete zamjeriti što ću citirati završni dio ovog humorističnog romana, jer sasvim dobro opisuje sudbinu nas današnjih junaka, vjernih glasača:
Roman «Kratka povijest traktora na ukrajinskom» prvi put sam vidjela na Interliberu 2007. godine, ako se ne varam – istog sam časa odlučila da ću tu knjigu svakako pročitati čim ponovno naletim na nju. No to se nije «slučajno» dogodilo sve do ovog tjedna kad sam je pročitala praktično u tri čitateljske večeri. I nisam požalila, slobodno vam mogu reći.
Za autoricu Marinu Lewycku do tog trenutka, dakako, nikad nisam čula. Profil u čijoj je nakladi izdana ta knjiga o autorici kaže kako se radi o Ukrajinki rođenoj u izbjegličkom kampu u Kielu za vrijeme Drugog svjetskog rata, koja je odrasla u Engleskoj i danas je profesorica na Sveučilištu Sheffield Hallam. Ovaj roman (njezin prvijenac, kako sam kasnije provjerila na netu), postigao je nezapamćen uspjeh i preveden je na trideset jezika. Iako je poželjela napisati i nastavak «Kratke povijesti traktora na ukrajinskom», umjesto toga je napisala roman «Two caravans» (koji je za tržište SAD – a i Kanade nazvan «Strawberry fields»), a u lipnju ove godine objavila je i roman «We are all made of glue».
Knjiga vrvi autobiografskim detaljima: glavna junakinja Nadežda je Ukrajinka, odgojena u Velikoj Britaniji, profesorica je u Cambridgeu, ima jednu kćer (kao i autorica Marina Lewycka), no za dobro autorice, nadam se da joj se nije dogodilo ono što se događalo glavnoj junakinji – njezin je osamdesetčetverogodišnji otac radi vize odlučio oženiti tridesetšestogodišnju Ukrajinku («raspuštenicu», kako o njoj s prijezirom govori Nadežda). U obitelji je vijest eksplodirala poput bombe i natjerala Nadeždu i njezinu otuđenu sestru Veru na spašavanje obiteljskog blaga od grabežljivih ruku sa sedefasto nalakiranim noktima nametljive gastarbajterice s okrutnog Istoka. Iako knjiga obiluje mračnim obiteljskim tajnama, uključivši tu i pohotne starčeke, odrastanje u jeku Drugog svjetskog rata, siromaštvo i glad, moram reći da se radi o blago duhovitom štivu koje je pravi «page – turner» (imamo li hrvatski izraz za knjigu koja vas tjera da okrećete i čitate stranicu za stranicom, u jednom dahu?).
Ono o čemu sam najviše razmišljala ponukana prethodnim čitanjem «Dežurne kučke» vezano je uz ulogu žene u društvu prije pedesetak godina i danas, što je uzrokovalo i Nadeždino prisjećanje na njezinu preminulu majku koja je obilježila njihov obiteljski život svojim poslovima kućanice. Prvo naime govori o majčinoj kući iza koje je bio cvjetnjak u kojemu je majka uzgajala ruže, lavandu, jorgovan, maćuhice i drugo cvijeće. Iza cvjetnjaka bio je voćnjak s jabukama, kruškama, šljivama, trešnjama i dunjama. Iza travnjaka tu je bio i povrtnjak s domaćim povrćem. U jednom dijelu vrta majka je uzgajala i grmove bobičastog voća. U idućem poglavlju Nadežda govori o majčinoj štednji i spremanju hrane.
U idućoj godini želim nam svima što više vremena za čitanje i što više love za knjige, a vama koji ne volite čitati želim da zabavu, utjehu i životno zadovoljstvo nađete, između ostaloga, i u knjigama.
P. S. Čitamo se i idućih dana, bit će još prilike za postanje u ovoj, već odumirućoj 2009. godini.
Ovo neće biti post o knjigama (aaaaaa, osjećam razočaranje nakon ove rečenice, no ne bojte se, bit će još bolje), već o jednoj web - stranici i web - konceptu na koji sam naletjela ovih dana (htjela sam poslušati jednu audio - knjigu jedne audio - kompanije koja mi šalje newsletter, ali umjesto besplatnog samplea oni su mi ponudili videoklip autorice, spisateljice Elizabeth Gilbert koja u 18 - minutnom govoru nastoji prenijeti slušateljima kako se odnositi prema vlastitoj kreativnosti i kreativnosti drugih. Inače, autorica je postala poznata u Americi po knjizi "Eat, pray, love").
Evo, dakle, što Elizabeth Gilbert priča o kreativnosti, pisanju, i muzama koje opsjedaju umjetnike (ili još češće, izbjegavaju ih opsjedati).
Međutim, kad sam se jednom našla na stranici www.ted.com koja nudi poticajne govore poznatih i inspirativnih ličnosti o različitim temama, počele su igre bez granica - tema Words about Words je stvorena baš za knjiške moljce poput mene koji imaju tu grupijsku crtu ličnosti, da vide kako pisci govore, kako se ponašaju i kako izgledaju kad prenose ideje oko kojih su strastveni. Stoga, za vašu razonodu i uzbuđenje, za kraj ovog posta preporučujem vam dva linka:
TED - ideas worth spreading
TED - words about words
Svaki put kad mi netko nešto preporuči u komentarima na blogu, ja to obvezno zapišem, proguglam i odlučim hoću li se baciti na čitanje toga (ovisno o temi, zanima li me, mogu li knjigu dobiti u knjižnici, ima li neki drugačiji način da knjigu pročitam, a da je ne moram kupiti...). Tako je došao red na «Dežurnu kučku» autorice Cathi Hanauer i «Muška posla» autora Davida Deide (danas o «dežurnoj kučki», idući put o «muškim poslovima», ali za početak samo da vam kažem kako bi bilo idealno kad bi se te dvije knjige spojile jer je jedna definitivno jednostrano ženska, a druga jednostrano muška).
Cathi Hanauer je spisateljica kojoj je ideja o knjizi pala na um dok se borila sa životnim izazovima suvremene žene – žongliranje poslovnog života s osobnim i obiteljskim za neke žene predstavlja izvor stresa s kojim se nose na različite načine: neke su bijesne i živčane, neke tužne, neke se upuštaju u preljube, a druge prekomjerno jedu. Neke u svojim obiteljskim obvezama imaju podršku supruga, a neke se ne mogu osloniti na njega. Evo što o suvremenom obiteljskom životu kaže sama urednica Cathi Hanauer u uvodu:
Ne, nismo još postali toliko intimni niti sam ja postala takva ekshibicionistica da bismo pričali o mojim navikama na toaletu, samo sam vam željela ukazati da postoji najcreepy naslov od svih najcreepy dječjih knjiga, naslovljena "It hurts when I poop"... Taj, i još 11 creepiest naslova dječjih knjiga možete naći na sljedećem linku:
12 Creepiest Children's Books
Moram vam reći, iako se ne bi dalo zaključiti na prvi pogled, mnogi ljudi očito smatraju da ja imam nekog utjecaja na svijet knjige i nakladništva, ili su uvjereni da se kužim u prodaju, pa mi na mail koji je vezan za ovaj blog neprestano pristižu obavijesti o novim blogovima, kolumnama, komentarima, e – zinima, ali i o novim knjigama, piscima i spisateljicama (razbijmo sve predrasude – moje mišljenje dijele samo moji istomišljenici, za koje vjerujem da nemaju značajnijeg utjecaja na hrvatsko izdavaštvo – inače bi Hrvatska bila puno ljepše mjesto, stoga - ne morate trošiti tipkovnicu).
Jedna od takvih autorica, Snježana Fridrih sa svojom knjigom «Don' t srach too much» (kojom je nastavila putem političke satire, ako ste imali ikakvih dvojbi), uputila me na web – stranicu www.unibook.com na kojoj možete pronaći print – on – demand naslove mnogih autora i autorica (vidjela sam knjigu poezije i ispovjednu prozu Elfride Matuč – Mahulje, da spomenemo samo neke). Malo sam se vrpoljila po stranici i kalkulirala koliko bi moja zamišljena knjiga imala stranica te za koju cijenu bih je mogla prodavati na Unibooku (a zatim sam se uozbiljila i bacila se na razmišljanje tko bi uopće htio kupiti imaginarnu knjigu!); vidjela sam da nema puno naslova na hrvatskom jeziku, vidjela sam da iza Unibooka stoji jedna njujorška firma sa sjedištem u Belgiji, saznala kako se izrađuje zamišljena naslovnica moje zamišljene knjige, već sam vidjela kako mi se novci s PayPala slijevaju ravno u džep, a onda sam svoje otkriće odlučila podijeliti sa svima vama – držim fige da nečije poznato ime vidim na hrbatu imaginarnih korica na Unibooku.
P. S. Razmišljam kako bi valjalo ukoričiti Bookeraj :)
Pročitala sam do pola i odustala. Ta je knjiga upravo ono što sam mislila da će biti (studija o tome kako prostor utječe na naše raspoloženje i zadovoljstvo), pa moram priznati da sam pomalo razočarana što nije i više od toga, nakon što sam ju gotovo mjesec dana tražila u knjižnici. No ova knjiga nije ni po čemu različita od «Utjeha filozofije» ili «Umijeća putovanja», osim, dakako, po temi. Ne da mi se više čitati de Bottona (iako držim da bi me u srce pogodila tematika njegove knjige «Radosti i jadi rada»). No, o de Bottonu neki drugi put nešto više. Od nekog drugog.
P. S. Vrlo je moguće da bi moje mišljenje o ovoj knjizi bilo povoljnije da ovih dana i sama nisam goli jad.
Mislim da sam ove godine osim «Osnova osiguranja» najdulje čitala upravo knjigu «Savršeni nered» napisanu u koautorstvu Erica Abrahamsona i Davida H. Freedmana. Podnaslovljena kao «Skrivene prednosti neurednosti», ovo je kupus – publicistika koja vama hrčcima i kroničnim neurednjakovićima pruža dobrodošao izgovor za daljnje uživanje u svojoj… razbarušenosti, rekla bih (jesam li rekla «vama»? Mislila sam «nama»). Ne stoga jer je knjiga teška ili je materija zahtjevna za shvaćanje, već stoga što je puna informacija
Izdana u biblioteci Facta Algoritma, knjiga je napisana kako bi razbila prevladavajuće mišljenje kako se čovjek, da bi uspio i bio sretan u životu, mora organizirati – knjiga na početku navodi kako je industrija profesionalne organizacije i profesionalnih organizatora za dom, osobni i profesionalni život, ljubav i ino danas teška više milijardi dolara. Američka Nacionalna udruga profesionalnih organizatora (NUPO) broji više od 3000 članova. Samo poslušajmo:
Koristeći pristup «mrkva i batina», tj. «batina i mrkva», jučer sam dobro oprala autora nekoliko knjiga izdanih u nakladi Nove knjige Rast, mladog Ivana Borkovića. To je bila batina, danas je po svemu sudeći na redu mrkva, koja će biti dodijeljena na način da ću govoriti o njegovoj drugoj knjizi «Normalnima pristup zabranjen».
Što je ono rekao Tolstoj o sretnim i nesretnim obiteljima? Ja moram isto tako dodati da su i sve obitelji bile one sretne ili nesretne, bez razlike disfunkcionalne svaka na svoj način. Obitelj o kojoj Borković piše u romanu «Normalnima pristup zabranjen» sastoji se od samohrane majke Nataše i njeno dvoje djece (od različitih očeva) – tinejdžerke Ivane i dvanaestogodišnjaka Lea. Kućanstvo još čine Natašini baka i djed (ne majka i otac, baka i djed!) koje ostali ukućani zovu jednostavno Baba i Deda. Priča počinje rastavom Babe i Dede zbog Dedine navodne nevjere (nakon proteka izvjesnog vremena zajedničkog života, preljub jednostavno postane bespredmetan, ne slažete li se?) Istovremeno, Nataša upoznaje tajanstvenog, ali naizgled savršenog Bernarda koji je još jedan u nizu «muškaraca njezinog života». Ivana se s mora vraća s nulericom, a Leo otkriva da osim prijatelja na svijetu postoje još i djevojčice. Baba čovjeku dođe kao komentator političke i društvene situacije, o čemu svjedoči i sljedeći citat:
Jedna komentatorica, Elena J., mi je nedavno preporučila novog autora za kojega još nisam čula, Ivana Borkovića. Guglajući, njegova mi se biografija svidjela (dečko je osamdeseto godište, iz Jastrebarskog, završio je gimnaziju i upisao pravo u Zagrebu. Svira u puhačkom orkestru i pisanjem se bavi od devetnaeste godine. Moji mi šturi izvori također kažu kako je dosad u izdanju Nove knjige Rast objavio četiri knjige: «Neodoljiva» (2002.), «Normalnima pristup zabranjen» (2003.), «Stajati čvrsto na oblacima» (2004.) i «Tristo i dvije punoljetne duše» (2005.)) Uzela sam u obzir Eleninu preporuku jer mi se u ovo predblagdansko vrijeme čita nešto lakše i manje ozbiljno, nešto ležernije, a Ivan Borković mi se učinio baš takvim jer ga opisuju kao «pisca iz generacije nadolazećih hrvatskih književnika», obdarenih «kišonovskim humorom». Tako sam čitala «Neodoljivu» i «Normalnima pristup zabranjen». O «Neodoljivoj» danas, o «Normalnima pristup zabranjen» sutra.
Možda stoga što sam kronično neupućena, mlada i neiskusna, imam dojam da je čitateljska kultura u nekim drugim zemljama bivše Jugoslavije znatno razvijenija nego što je to slučaj kod nas (Beogradski sajam knjiga već je odavno kulturni događaj godine u Srbiji, dok Interliber svake godine pokazuje isto ili slično lice – no govorim s iskustvom osobe koja je svake godine bila na Interliberu, ali s druge strane nikad nije bila na Beogradskom sajmu knjiga, iako ljudi kažu da je fascinantan!). Isto tako, raspitivala sam se i za cijenu knjiga kod nas i u Srbiji, imam dojam da je razlika gotovo dvostruka – u Srbiji se, kako mi kažu moji izbori, pristojna knjiga može kupiti već za desetak eura, dok su kod nas bestseleri mahom oko 120 – 130 kuna.
Konačno, uvijek kada sam sudjelovala na čitateljskim forumima s većinskim korisnicima s područja bivše Jugoslavije, uvijek sam imala dojam da Srbi znatno više čitaju i vole klasike (mahom ruske realiste, dakako, no ne isključivo) koji kod nas nisu dio standardne lektire (dobrim primjerom mi se čini Dostojevski, njega sam najviše puta čula spominjati). No ponavljam, možda se jednostavno radi samo o tome da dijelimo različita socijalna i kulturna iskustva, pa mi sve u čemu se razlikujemo djeluje novo i svježe (dio «obveznog gradiva» za čitatelje s prostora Balkana sam propustila iz razumljivih razloga, s obzirom da sam samo šest godina svog mladog života živjela u našoj skupnoj državnoj tvorecini).
Čemu ovako dug uvod? Nedavno mi se mailom javio Miloš Krneta, autor bloga LiteraLog – bloga, koji se, kako tvrdi autor, može čitati jednom rukom. Za sve one kojima je teško kliknuti priloženi link (LINK!), prenosim opis bloga pisan (jednom) rukom autora:
«LiteraLog.com obuhvata oblast književnih proučavanja koja književnost posmatraju kao skup medusobno povezanih činilaca bez obzira na jezičke granice. Cilj LiteraLog.com bloga je da književnost približi ostalim podrucjima znanja i da uzajamno približi književne tekstove bilo da su bliski ili udaljeni u vremenu i prostoru, bilo da pripadaju razlicitim jezicima ili kulturama. Kao takav, LiteraLog.com pomaže boljem opisivanju, razumevanju i uživanju književnosti i zbog svoje komunikacijske prirode zauzima povlašceno mesto u traganju za povezanostima kroz intertekstualnu, interkulturnu i intermedijalnu komunikaciju. Autor bloga je Miloš Krneta.»
Miloš je samo predložio da razmijenimo linkove, međutim, ja sam se odlučila i na ovakvo predstavljanje (da bih vam skrenula pozornost na blogersku zajednicu susjedne nam države, ali dio razloga leži i u tome što trenutno čitam preko nekoliko knjiga koje nikako da dovršim, pa ako već ne čitamo – a ono barem surfajmo!)
Zašto na blogu ima mjesta za sve nas? (Miloš je s druge strane preporučio blog Snežane Bisenić pod nazivom Bisenijin blog – Male knjiške čarolije, koja je pak na svom blogu preporučila mene!) Nijedno od nas nije jedinstveno, čitamo i pišemo o onome što čitamo, pišemo svoje dojmove koji su nekad originalni, a nekad čisti plagijat… I netko nas ipak čita. Moj je dojam da se radi o tome da smo svi mi različitih osobnosti i različitih temperamenata, ipak jedinstveni – mi smo ono što «prodaje» naše blogove (ako smijem biti prosta i zaključiti kako je svrha pisanja nekih blogova u tome da informiraju i pouče, onda oni nemaju apsolutno nikakvu svrhu ako ne dopiru ni do koga).
Miloš na svom LiteraLog blogu više piše o novim tehnologijama u hendlanju pisanog materijala, barem u posljednje vrijeme, koliko listam njegove postove. Tako govori o Kindleu, Amazonovom e – readeru, i o prednostima i nedostatcima e – čitača u odnosu na «analogne» knjige. Meni je to zanimljivo, ali ja sam s druge strane jedna vrlo konzervativna žena (mene je vrijeme pregazilo masakrirajućim topotom!), pa sumnjam da ću u dogledno vrijeme nabavljati e – čitač za svoje potrebe (u svakom slučaju nikako dok se još može gusariti diljem Weba).
Za kraj ovog spektakularno razvučenog lupetanja, za razmišljanje vam ostavljam slogan LiteraLog bloga – «Svi ovi zanimljivi sadržaji na LiteraLog.com blogu namenjeni su čitanju. Nemojte to da shvatite pogrešno: čitajte i knjige!»
(Isto potpisujem i za Bookeraj)
Zaželjela sam se perolake literature (jednako kao što se sad krajem godine, lagano pripremam na gledanje božićnih filmova, izradu božićnih ukrasa, pečenje keksa i kolača i kupovinu božićnih poklona). Isabel Wolff mi je stoga došla kao naručena, pri čemu, dakako, govorim o njezinom romanu «Loše ponašanje» koji je izašao 2006. godine u izdanju Marjan tiska (Biblioteka Trend)*.
Dakako, apsolutno ne želim govoriti o ovakvoj literaturi svisoka, jer vidim da se autorica pripremila za pisanje: njezina je glavna junakinja Miranda Sweet, bihevioristkinja za životinje (nešto kao psihoterapeut za životinje, ali i za ljude koji svoje kućne ljubimce dovode na zloglasni kauč). Opis njezinog radnog mjesta spada u krug zanimanja koja se tiču aromaterapije, akupunkture, holističke medicine, i u takvoj ulici u Londonu Miranda je upravo otvorila svoj ured. Međutim, ona snima i emisije o tome kako rješava životinjske probleme – nešto poput «Superdadilje», ali za životinje: rješava krizu identiteta koze koja misli da je konj, liječi deprimirane engleske setere i vajmarske ptičare sklone dominaciji (inače, nema ljepše životinje od vajmarskog ptičara i jednog dana kad budem udovoljavala svim svojim romantičnim predodžbama o životu na selu, ta će predodžba morati uključivati vajmarskog ptičara). Međutim, Miranda ima nekoliko mračnih tajni koje nikome ne želi povjeriti – jedna se tiče toga kako je prekinula sa zaručnikom Alexanderom koji je baš bio na rubu postajanja međunarodnom glumačkom zvijezdom, a druga je njezina mračna tajna iz prošlosti kad je kao djevojčica bila zaljubljena u karizmatičnog i fanatičnog Jimmya. U tu se priču uplete i svjetski poznati fotograf David White koji fotografira Mirandu za intervju s njom u časopisu Moi! – i onda su svi recepti za ljubavnu katastrofu i konačno uzdizanje iz pepela u ljubavnu sreću sasvim ispunjeni.
U svakom slučaju, radi se o šarenom i laganom ljubiću koji možete čitati ako se i sami, poput mene, spremate za božićnu relaksaciju i želite se naći u svijetu u kojem ste stopostotno sigurni da će stvari na kraju ipak završiti dobro.
_________
* Za Marjan tisak sam također sad prvi put čula, pa sam mislila da se više radi o izdavačkoj kući lokalnog karaktera koja «operira» na području Dalmacije, pa nije ni čudo da mi Slavonci nismo mogli ni primirisati tome; however, ta Biblioteka Trend mi se čini kao prava lokacija za božićne poklone za vaše prijateljice, o čemu se možete uvjeriti ako kliknete ovdje. Za pregled cjelokupne ponude Marjan tiska, kliknite ovdje. Osječani, za vašu utjehu, čini mi se da se većina naslova Biblioteke Trend može naći u osječkim knjižnicama, većinom u Donjem gradu i Industrijskoj četvrti.
Ima knjižničara koji su srdačni i nastoje vam izaći u susret kad god se nalazite u ulozi korisnika knjižnice. A opet, ima onih koji vas natjeraju da odete na knjižnični terminal potražiti signature knjiga kojih trebate. Kad sam vidjela da se iza pulta nalazi jedan takav knjižničar (iz nekog razloga, da tražim signature tjera samo mene, drugima nalazi knjige bez prigovora, možda me ne voli? Možda smrdim?), odustala sam od popisa knjiga koje sam imala i obratila se polici s najčitanijim knjigama (što zapravo predstavlja hrpa knjiga na pultu koje su ljudi netom vratili, ako ćemo baš biti iskreni). Tako sam se odlučila za dvije autorice koje dosad nisam čitala, a dobro bi mi došlo malo predaha od teže literature (nadala sam se nekom ljubiću ili chick – litu). Jedna od njih je Isabel Wolff i njezin roman «Loše ponašanje», dok je druga Jill A. Davis s knjigom «Ne bih sad o tome.» (u svakom slučaju, za jednu sam pogodila da je ljubić, s drugonavedenom sam totalno promašila, unatoč šarenoj naslovnici i citatu iz Elle magazina u kojemu se kaže sljedeće: «U romanu «Ne bih sad o tome sve pršti od duhovitosti, a humor je spretno isprepleten s istinski toplim trenutcima koji priči daju neočekivanu dubinu.»)
Kad bih ja pisala roman, moja bi me narav natjerala da napišem baš nešto ovakvo – poglavlja su kratka, fragmentarna i impresionistički usmjerena. Radi se zapravo o nizu ispretresanih slika i prizora u čijem se središtu nalazi pripovjedačica Emily Rhode, bivša odvjetnica, a sada telefonistica u odvjetničkoj tvrki njezina oca, koja kroz tijek romana nastoji razriješiti svoje mučne i komplicirane odnose s majkom koja boluje od raka, ocem koji ih je napustio u djetinjstvu i autodestruktivnom sestrom Marjorie. Rašpajući nokte iza pulta optočenog pleksiglasom, Emily mora razmotriti i svoje ljubavne i prijateljske odnose, otkrivajući polagano stvari koje su njezini bližnji krili od nje (daleko od toga da: a) knjiga zbog fragmentarnosti nema radnju, zaplet i rasplet; upravo u tome i jest čar ove knjige – naime, autorica je pametno složila poglavlja tako da napredujući kroz njih prikupljamo jedan po jedan komadić informacije o Emily i njezinom životu so far i b) nije duhovita – iako je knjiga sastavljena vrlo malo od dijaloga, a velikim dijelom od pripovijedanja i Emilynih impresija, to ne znači da se nećete i nasmijati; naime, svi vrlo dobro znamo kakve nam blesave misli znaju pasti na pamet u dokonim trenutcima!)
Jedna od tih blesavih struja svijesti uhvatila je Emily prije ručka s otuđenim ocem:
«Shvatim da mi trebaju neke teme za razgovor. Jim i ja ne postižemo mnogo razgovorom. Nekako sam zaprepaštena da ta prikaza uopće ima glas.
Napravim popis u glavi. Omiljena boja? Koga briga? Macintosh ili PC? Ljevak ili dešnjak? Sa ili bez mjehurića? E to je već nešto! Počnem nabrajati svoje omiljene stvari bez nekog određenog reda. Kupovanje novog CD – a, njegovo neprekidno preslušavanje cijeli vikend. Želja da čujem pjesmu broj osam, ali ne ubrzam do nje. Samo čekam i uživam u odbrojavanju. Vožnja go – karta. Kajak. Pečenje kolačića. Pronalaženje nečega što sa izgubila. Čitanje knjige koju ne mogu ispustiti iz ruku.»
Iz očitih sam razloga i ja počela praviti svoj popis stvari koje volim: Bajaderu. Posljednjih nekoliko dana sam fascinirana čarolijom nove četkice za zube (volim nove četkice, «samo za taj osjećaj» ih i mijenjam svaka dva mjeseca). Kuhanje, kao i Emily. Čitanje – ali to ste već znali, zar ne? Čitavo nedjeljno prijepodne provedeno u krevetu (čitajući, dakako). Dobru staru muziku koja je nekad znala pomicati brda u meni. Miris proljeća u zraku. Ponekad i miris zime u zraku. Čistu hrskavu posteljinu i kristal salatu (također čistu i hrskavu). Vožnju automobilom, ako ja vozim. Gledanje filmova nakon povratka s posla. Povremenu promjenu kolotečine – kasniji odlazak na posao ili presvečano/ preležerno odijevanje za posao. I još sto sitnica, kao i svatko od vas, pretpostavljam.
Eh, skoro sam ispala glupa u ovom postu jer sam vam htjela pisati kako je Jill A. Davis duhovita jer Emilyinu baku opisuje kao «šetačicu po šoping – centrima», što je definitivno bio pravi uvod za tiradu u pervanovskom stilu kako bi i hrvatski gerijatrijski odred to mogao čuti, pa će grijanje u tramvajima hrpimice zamijeniti grijanjem u našim namnoženim šoping – centrima. Što nije u redu s tim? Valja guglati «mall walkers» i vrlo ćemo lako zaključiti kako se radi o prepoznatljivom izrazu u američkom žargonu. Naime, ljudi, većinom stariji, izabiru šetnju ili džogiranje hodnicima trgovačkih centara kao oblik tjelovježbe, što uprave trgovačkih centara iz niza posve logičnih razloga svesrdno potiču. Upravo zbog toga se trgovački centri otvaraju ranije nego što se otvaraju pojedine trgovine u njima, da bi ljudi mogli na miru trčati ili šetati. U zatvorenom prostoru ljudi vole vježbati zbog pogodnijih klimatskih uvjeta i blizine toaleta. U svakom slučaju, pomalo sam zapanjena svime što su Amerikanci skloni smisliti pa sam posve zaboravila svoju tiradu o hrvatskim matorcima. Za mene bi mall walking bio potencijalno opasan jer bih vjerojatno koristila priliku da obavim i nešto šopinga «kad sam već tu».
Iako Emily s majkom mora proživjeti operaciju uklanjanja raka dojke, imaginativnosti joj ni u tim trenutcima ne nedostaje:
«Leži i čeka operaciju, a ja zamišljam Pacmana ili gđu Pacman kako trče njezinim tijelom i jedu zdravo tkivo, život, šire se i preuzimaju je. Proždiru meso koje me hranilo, ili je to željelo. Želim vrištati. I bijesna sam što pripadam naraštaju koji roditeljev rak uspoređuje s videoigricom.»
(već sam primijetila to na se ljudi sve brže raslojavaju – neke asocijacije i reference koje su meni dobro poznate i povezane, mojoj su 13 godina mlađoj sestri apsolutna nepoznanica – vrijedi, dakako, i obrnuto. Imam dojam da nam se iskustva i opća kultura sve više i u sve kraćim razdobljima počinju potpuno razlikovati, pa nisam sigurna hoću li s nekim 20 godina mlađim uopće moći razgovarati).
Što još valja reći o Jill A. Davis – nakladnik Oceanmore jedino kaže kako je ona autorica dvaju bestselera: osim ovoga, napisala je i «Noć ženskog pokera» 2003. godine (također objavljena kod nas u izdanju Naklade Haid. Za ovu malu izdavačku kuću čula sam tek traženjem ove knjige, pa ukoliko je i vas zanimalo o njima kao i mene, kliknite ovdje.) Međutim, iako je nakladnik bio škrt u otkrivanju podataka o autorici (što apsolutno ne odobravam: ja sam totalno za to da se zabilježi nešto o autoru kao i da, ukoliko je moguće, urednik kritički predstavi knjigu – izbjegavanjem takve opreme literarnog teksta možda se uštedi koja kuna na tisku, ali definitivno zbog toga knjiga gubi na pamtljivosti), ja sam se potrudila i saznala i neki detalj više. Jill A. Davis je spisateljski zanat ispekla radeći za show Davida Lettermana, dakle, počela je kao televizijska spisateljica (i to vrlo uspješno, sudeći prema 5 nominacija za Emmya), a radila je i kao novinarka, s obzirom da je završila novinarstvo. Također, pisala je scenarije, kratke priče i članke.
Kao zaključak ovog teksta, dopustite mi da citiram jednu od najvažnijih misli ove knjige, a to je sljedeće:
«Koliko često dobiješ drugu priliku? Svaki dan. Koliko često iskoristiš drugu priliku? Gotovo nikada.»
Kako sam ovu knjigu pročitala prilično brzinski (jer je moram vratiti u knjižnicu), tako sam i svoje mišljenje planirala izložiti telegrafski, putem tzv. «plus – minus» sustava (asocira li to i vas na Magazin, hoćemo li sad spomenuti korov i hibiskus te Amere i Ruse?). Naime, polazim od ideje da ništa nije savršeno, stoga ću navesti stvari koje su mi se u ovoj knjizi svidjele i one koje mi se nisu svidjele, a vi ćete sami prosuditi hoće li kod vas prevagnuti razlozi za ili protiv čitanja «Metastaza».
Poznata sam kao optimistična, afirmativno nastrojena osoba, stoga krećem s onim što mi se svidjelo.
Plusevi:
- sjajna grafička oprema, već dugo nisam vidjela knjigu koja je tako odgovarala sadržaju (djeluje površno od mene da prvo navodim onaj najmanje bitni dio romana, ali činjenica da su korice opremljene fotografijom iz djetinjstva u komunizmu, da je tekst isprekidan fotografijama Kristijana Topoloveca, da stranice podsjećaju na stranice iz rokovnika i da su izdvojeni dijelovi sadržaja na koricama pisani izvrsnim fontom, mene je nekako oduševila, ne znam zašto)
- cijela priča s Alenom Bovićem, pseudonim i izmišljena ličnost koja ne postoji dio su fame te knjige (Alen Bović je liječeni narkoman koji piše svoju priču nakon izlaska iz komune u Španjolskoj, pod krinkom lika Filipa. Alen Bović, dakako, ne postoji, on je pseudonim Ive Balenovića koji je napisao «Metastaze»)
- «Metastaze» su, koliko znam, jedino djelo koje je na objavljivanje pogurala Kapa – literarna agencija (agencija, po zadnjim informacijama, više ne prima rukopise na hendlanje, tako da će se budući pisci ipak morati ponovno snalaziti i sami obijati vrata izdavača)
- nakon što sam se riješila ovih okolosadržajnih primjedbi, nešto o sadržaju: prilično vjerno opisuje stanje među hrvatskim mladićima iz nižeg ili srednjeg društvenog sloja, onih koji su bili i ostali probisvijeti, za koje ja, ruku na srce, jesam čula da postoje, ali se nikad nisam družila s njima niti sam im se nastojala približiti
- na mahove, pogotovo nakon što se radnja zalaufa, knjiga postaje i vrlo duhovita (u prvoj polovici knjige, fore su pomalo usiljene i prilično poznate – iz nekog razloga, Filipov dolazak kući me podsjetio na «Paklenu naranču»)
- naslov je prikladan
- lako i brzo se čita
- ovo je hrvatski Trainspotting (stoga nije čudo što je uslijedio i film, također prilično popularan među mladima, kako čujem)
Minusevi:
- iskreno, pomalo sam sita tih priča i romana gdje su svi drogirani, sluznica im je spaljena od kokaina, žile izbušene od heroina, gdje je sve što se traži idući šut, a nijedna društvena, obiteljska ili ljubavna veza nemaju nikakvo značenje i svi su ih skloni pogaziti za gram žutog
- iskreno, pomalo sam sita glorificiranja navijača: za mene je to obijesna nasilnička bagra na koju ne vrijedi trošiti riječi (imate scenu u knjizi u kojoj je utakmica toliko dosadna da jedan od likova, notorni Krpa, kida plastičnu sjedalicu na tribini i onda mu padne na pamet njome gađati suprotnu navijačku skupinu)
- iskreno, pomalo sam sita priča o tome kako nas je rat s*ebao, kako je niz vucibatina izašlo iz zatvorske ćelije da bi ušlo u vojničke uniforme, da bi se nakon što je rat završio vratili svom starom zanatu (i opet sam neki dan dopustila da me uvuku u tu priču «o krvavoj i mučnoj borbi našega naroda» pa sam se vratila doma izvana živčana)
- ovo je hrvatski Trainspotting
Dragi redovni čitatelji mog bloga, čini se da nemate sreće, jer ćemo danas još malo razglabati o Sethu Godinu (na vašu vjekovnu žalost, njega sam prvog stigla pročitati, tako da ćemo o savršenom neredu malo kasnije). Unatoč tome što se ne slažem s njime da je veliko out (no ta je primjedba nešto intimnije prirode nego što bi putnik namjernik pomislio), ova je knjiga dušu dala za blogosferu i blogere koji žele promovirati neku ideju ili prodati neki proizvod putem ovog specifičnog sredstva komunikacije. U tom je smislu knjiga «Malo je in, veliko je out» prava knjiga za vas.
Iako su neke ideje koje iznosi Godin već pomalo zastarjele, s obzirom da je knjiga kod nas objavljena u prosincu 2007. (u izdanju Naklade Ljevak, biblioteka Barkod), a radi se o tekstovima koji su nastajali na Godinovom blogu nekoliko godina prije; ipak moram reći da je kod Godina iskoristiv niz ideja, a ono što mi se osobito svidjelo jest njegova podjela blogova na tri vrste.
«Mačji blogovi su blogovi koje pojedina osoba stvara za samu sebe i o sebi. Mačji blog odnosi se na vašu mačku, vaše ljubavne muke, vašeg šefa i sve drugo što želite podijeliti u vašem javnom dnevniku. Golema većina ljudi s mačjim blogovima ne treba ili ne želi da ih čitaju nepoznati ljudi.»
(...)
«Šefovski blogovi su blogovi koji se koriste za komuniciranje s definiranim krugom ljudi. Šefovski blog fantastičan je komunikacijski alat. Koristio sam ga kad sam producirao svoj mjuzikl za učenike četvrtog razreda. Na taj način bilo mi je lako informirati roditelje kojima je naš projekt bio bitan, a oni su na taj način imali na raspolaganju lako pristupačan arhiv o zbivanjima.»
(...)
«Treća vrsta bloga ujedno je ona na koju većina ljudi pomisli kad se govori o blogovima. (...) To su blogovi koji mijenjaju izgled marketinga, novinarstva i širenja ideja. Takve bih blogove nazvao viralnim blogovima. Ti su blogovi viralni jer im je cilj širiti ideje. Autor bloga ulaže vrijeme i energiju kako bi svoje ideje proširio. Zašto to radi? Puno je razloga – da bi dobio konzultantski angažman, promijenio rezultat izbora, pronašao nove klijente za biznis ili omogućio postojećim klijentima da se osjećaju dobro zbog toga što su i dalje njegovi klijenti.»
No, kojoj vi skupini pripadate?
U svakom slučaju, Godin je jedan od onih koji su našli način kako da unovče svoje blogiranje, pa je na taj način nastala i ova knjiga: u njoj su skupljeni postovi s bloga koje je on smatrao važnima i na neki način povezanima s temom koju on želi promovirati. Ono što mi se osobito svidjelo jest to što je govorio o pravim, živim primjerima iz pozicije potrošača: zašto je JetBlue prestigao American Airlines, kako je uspio Steve Jobs, zašto on voli ovaj restoran, a ne onaj i zašto je McDonald' s uspio u onome što radi. Sve su to stvari koje ja kao potrošač nisam primijetila ili nisam tomu pridavala neku važnost (možda zato što ja i nisam neki potrošač, tj. u posljednjih nekoliko mjeseci suzdržavam svoj potrošački nagon, pa praktički da i ne idem u trgovine, ne vindoušopingiram i ne razmišljam o novim stvarima), a koje čine jedno potrošačko iskustvo neusporedivo boljim od drugog.
Uostalom, ne možete nekome ništa prodati ako ne znate što tom potrošaču treba i što on želi, a to možete postići samo ako ste i sami izbirljiv potrošač.
< | prosinac, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com