Jedna komentatorica, Elena J., mi je nedavno preporučila novog autora za kojega još nisam čula, Ivana Borkovića. Guglajući, njegova mi se biografija svidjela (dečko je osamdeseto godište, iz Jastrebarskog, završio je gimnaziju i upisao pravo u Zagrebu. Svira u puhačkom orkestru i pisanjem se bavi od devetnaeste godine. Moji mi šturi izvori također kažu kako je dosad u izdanju Nove knjige Rast objavio četiri knjige: «Neodoljiva» (2002.), «Normalnima pristup zabranjen» (2003.), «Stajati čvrsto na oblacima» (2004.) i «Tristo i dvije punoljetne duše» (2005.)) Uzela sam u obzir Eleninu preporuku jer mi se u ovo predblagdansko vrijeme čita nešto lakše i manje ozbiljno, nešto ležernije, a Ivan Borković mi se učinio baš takvim jer ga opisuju kao «pisca iz generacije nadolazećih hrvatskih književnika», obdarenih «kišonovskim humorom». Tako sam čitala «Neodoljivu» i «Normalnima pristup zabranjen». O «Neodoljivoj» danas, o «Normalnima pristup zabranjen» sutra.
«Nina je uranila, kasnila je samo deset minuta. Riječ kojom bih najbolje opisao njen izgled bi bila «odoljiva». Ta riječ je vrlo zanemarena u svakodnevnim razgovorima. Većina stvari koje nas okružuju smatramo odoljivima i ne smatramo potrebnim to isticati. Ipak, u ovoj situaciji je prikladna.»
Ovaj put me čitanje ove knjige nije oduševilo. Kažem «ovaj put» jer je ispalo da sam «Neodoljivu» izgleda prvi put čitala tamo negdje 2004. godine (provjerila sam u evidenciji posuđivanih naslova u svom «dosjeu», tu sam knjigu posudila 16.01.2004. s istekom 30.01.2004.), no to ne bih nikada niti saznala, a sigurno se ne bih svojevoljno sjetila da nisam guglala spomenutog autora, pa sam našla jedan svoj tekst, objavljen na Bookeraju, čiji link prilažem ovdje:
U tom tekstu, koji sam na Bookeraju objavila 7.12.2008. godine (dakle, punih godinu dana nakon ovog posta), a koji je prvo bio objavljen 2004. za potrebe jednog drugog portala, ja izražavam svoje nenadmašivo oduševljenje Borkovićevim prvijencem, bacam fore poput – «kako taj dečko piše!» i što sve ne. O tome koliko je oduševljenje potrajalo svjedoči i napomena ispod teksta gdje kažem da se čitanja «Neodoljive» uopće ne sjećam.
Godinu dana poslije – opet sam na istom mjestu, s tom razlikom da sam knjigu ponovno pročitala i da mogu gotovo sa sigurnošću reći da je neću pamtiti niti idućih šest mjeseci, a kamoli godinu dana; oduševljenje je naime splasnulo. Iako knjiga počiva na dobrim idejama, nastoji spariti i spojiti radnju da ne bi ostalo nedovršenih repova, autor je nedvojbeno još izrazito sirov što se tiče izvedbe: duhovitosti ispadaju usiljene i neoriginalne, razmišljanja likova previše djeluju kao propovijedi čime se umanjuje njihova uvjerljivost. Likovi su nedovoljno dorađeni, a s druge strane se autor davi u nebitnim ponavljanjima, opisima i nizu općih mjesta koja ne zanimaju čitatelja. I da, pobogu, obje knjige su pune tipfelera, pravopisnih i gramatičkih grešaka koje su ostale neispravljene, što (meni) svakako umanjuje koncentraciju na radnju.
Ono što sam već rekla i dalje stoji: pohvalno je da je netko s 22 godine objavio roman, pogotovo ako ta osoba nije iz struke predodređene za karijeru književnika u Hrvatskoj. Pohvalno je i to što je nastavio objavljivati i što je drugoobjavljena knjiga pokazala značajne pomake u kvaliteti pisma, o čemu ću više pisati sutra.
Činjenicom da sam jednu knjigu i jednog autora zaboravila ne jednom nego čak dva puta smatram više krivnjom autora nego svojom, bahato ću zaključiti na kraju.
Nakon svega, nisam zaboravila ime Johna Updikea, Harrya Mulischa, Theodora Dreisera, Michaela Cunninghama, Mian Mian, Johna Henrya Sterrya i mnogih drugih čiju sam po jednu knjigu čitala u protekle dvije – tri godine.
Jedino što me zabrinjava u cijeloj priči jest da sam od jednog do drugog čitanja sklona tako promijeniti mišljenje: navodno sam prije skoro 6 godina bila oborena s nogu, dok danas definitivno ne bih dala ruku u vatru za istog autora i istu knjigu.