Koristeći pristup «mrkva i batina», tj. «batina i mrkva», jučer sam dobro oprala autora nekoliko knjiga izdanih u nakladi Nove knjige Rast, mladog Ivana Borkovića. To je bila batina, danas je po svemu sudeći na redu mrkva, koja će biti dodijeljena na način da ću govoriti o njegovoj drugoj knjizi «Normalnima pristup zabranjen».
Što je ono rekao Tolstoj o sretnim i nesretnim obiteljima? Ja moram isto tako dodati da su i sve obitelji bile one sretne ili nesretne, bez razlike disfunkcionalne svaka na svoj način. Obitelj o kojoj Borković piše u romanu «Normalnima pristup zabranjen» sastoji se od samohrane majke Nataše i njeno dvoje djece (od različitih očeva) – tinejdžerke Ivane i dvanaestogodišnjaka Lea. Kućanstvo još čine Natašini baka i djed (ne majka i otac, baka i djed!) koje ostali ukućani zovu jednostavno Baba i Deda. Priča počinje rastavom Babe i Dede zbog Dedine navodne nevjere (nakon proteka izvjesnog vremena zajedničkog života, preljub jednostavno postane bespredmetan, ne slažete li se?) Istovremeno, Nataša upoznaje tajanstvenog, ali naizgled savršenog Bernarda koji je još jedan u nizu «muškaraca njezinog života». Ivana se s mora vraća s nulericom, a Leo otkriva da osim prijatelja na svijetu postoje još i djevojčice. Baba čovjeku dođe kao komentator političke i društvene situacije, o čemu svjedoči i sljedeći citat:
«I tako, dođu ti klinci, s kukastim križevima na jaknama, klinci koji si ne mogu naći curu pa se moraju nekako ispuhati. Koliko sam vidjela, većina ih ima kukaste nosove. Plosnate, malo zašpičene. S takvim nosovima se ne može dobro namirisati stvari; valjda imaju premale nosnice. Da se s takvim nosovima može mirisati, ti bi klinci namirisali nevolju pa ne bi u nju upadali.»
Društvenu situaciju Baba s lakoćom preslikava i na vlastitu obiteljsku, pa zaključuje:
«Dobro, ima jedan koji ne tvrdi da je Hrvat, koji kaže što je i koji je ponosan na to. Po nacionalnosti je Čeh, po zanimanju alkoholičar, po uvjerenjima idiot, a po bračnom stanju oženjen. Ja sam mu žena. Ali ne još dugo.»
Iz svega navedenog valja zaključiti kako se sad već može govoriti o «kišonovskom humoru» (ja bih znala ponešto o tome, valjda), za razliku od prvijenca ovog autora o kojem sam govorila jučer. Dobra ideja je bila i podijeliti poglavlja između petero glavnih aktera (iako se ni sam Borković nije libio za svoj autorski glas «ukrasti» čitavo jedno poglavlje), među kojima se pripovijedanje radnje ravnomjerno raspodjeljuje – cijela priča je jedan divovski nered pričanja, događaja, ljubavnih i privatnih, kao što u pravim obiteljima uobičajeno i jest. Obitelj je za svakoga svog člana odskočna daska s koje on polazi tražiti ljubav u svijet, kao da nastoji poručiti Borković. A niti jedna potraga nije baš sasvim dostojanstvena – neke su čak i prilično smiješne.