Ima knjižničara koji su srdačni i nastoje vam izaći u susret kad god se nalazite u ulozi korisnika knjižnice. A opet, ima onih koji vas natjeraju da odete na knjižnični terminal potražiti signature knjiga kojih trebate. Kad sam vidjela da se iza pulta nalazi jedan takav knjižničar (iz nekog razloga, da tražim signature tjera samo mene, drugima nalazi knjige bez prigovora, možda me ne voli? Možda smrdim?), odustala sam od popisa knjiga koje sam imala i obratila se polici s najčitanijim knjigama (što zapravo predstavlja hrpa knjiga na pultu koje su ljudi netom vratili, ako ćemo baš biti iskreni). Tako sam se odlučila za dvije autorice koje dosad nisam čitala, a dobro bi mi došlo malo predaha od teže literature (nadala sam se nekom ljubiću ili chick – litu). Jedna od njih je Isabel Wolff i njezin roman «Loše ponašanje», dok je druga Jill A. Davis s knjigom «Ne bih sad o tome.» (u svakom slučaju, za jednu sam pogodila da je ljubić, s drugonavedenom sam totalno promašila, unatoč šarenoj naslovnici i citatu iz Elle magazina u kojemu se kaže sljedeće: «U romanu «Ne bih sad o tome sve pršti od duhovitosti, a humor je spretno isprepleten s istinski toplim trenutcima koji priči daju neočekivanu dubinu.»)
Kad bih ja pisala roman, moja bi me narav natjerala da napišem baš nešto ovakvo – poglavlja su kratka, fragmentarna i impresionistički usmjerena. Radi se zapravo o nizu ispretresanih slika i prizora u čijem se središtu nalazi pripovjedačica Emily Rhode, bivša odvjetnica, a sada telefonistica u odvjetničkoj tvrki njezina oca, koja kroz tijek romana nastoji razriješiti svoje mučne i komplicirane odnose s majkom koja boluje od raka, ocem koji ih je napustio u djetinjstvu i autodestruktivnom sestrom Marjorie. Rašpajući nokte iza pulta optočenog pleksiglasom, Emily mora razmotriti i svoje ljubavne i prijateljske odnose, otkrivajući polagano stvari koje su njezini bližnji krili od nje (daleko od toga da: a) knjiga zbog fragmentarnosti nema radnju, zaplet i rasplet; upravo u tome i jest čar ove knjige – naime, autorica je pametno složila poglavlja tako da napredujući kroz njih prikupljamo jedan po jedan komadić informacije o Emily i njezinom životu so far i b) nije duhovita – iako je knjiga sastavljena vrlo malo od dijaloga, a velikim dijelom od pripovijedanja i Emilynih impresija, to ne znači da se nećete i nasmijati; naime, svi vrlo dobro znamo kakve nam blesave misli znaju pasti na pamet u dokonim trenutcima!)
Jedna od tih blesavih struja svijesti uhvatila je Emily prije ručka s otuđenim ocem:
«Shvatim da mi trebaju neke teme za razgovor. Jim i ja ne postižemo mnogo razgovorom. Nekako sam zaprepaštena da ta prikaza uopće ima glas.
Napravim popis u glavi. Omiljena boja? Koga briga? Macintosh ili PC? Ljevak ili dešnjak? Sa ili bez mjehurića? E to je već nešto! Počnem nabrajati svoje omiljene stvari bez nekog određenog reda. Kupovanje novog CD – a, njegovo neprekidno preslušavanje cijeli vikend. Želja da čujem pjesmu broj osam, ali ne ubrzam do nje. Samo čekam i uživam u odbrojavanju. Vožnja go – karta. Kajak. Pečenje kolačića. Pronalaženje nečega što sa izgubila. Čitanje knjige koju ne mogu ispustiti iz ruku.»
Iz očitih sam razloga i ja počela praviti svoj popis stvari koje volim: Bajaderu. Posljednjih nekoliko dana sam fascinirana čarolijom nove četkice za zube (volim nove četkice, «samo za taj osjećaj» ih i mijenjam svaka dva mjeseca). Kuhanje, kao i Emily. Čitanje – ali to ste već znali, zar ne? Čitavo nedjeljno prijepodne provedeno u krevetu (čitajući, dakako). Dobru staru muziku koja je nekad znala pomicati brda u meni. Miris proljeća u zraku. Ponekad i miris zime u zraku. Čistu hrskavu posteljinu i kristal salatu (također čistu i hrskavu). Vožnju automobilom, ako ja vozim. Gledanje filmova nakon povratka s posla. Povremenu promjenu kolotečine – kasniji odlazak na posao ili presvečano/ preležerno odijevanje za posao. I još sto sitnica, kao i svatko od vas, pretpostavljam.
Eh, skoro sam ispala glupa u ovom postu jer sam vam htjela pisati kako je Jill A. Davis duhovita jer Emilyinu baku opisuje kao «šetačicu po šoping – centrima», što je definitivno bio pravi uvod za tiradu u pervanovskom stilu kako bi i hrvatski gerijatrijski odred to mogao čuti, pa će grijanje u tramvajima hrpimice zamijeniti grijanjem u našim namnoženim šoping – centrima. Što nije u redu s tim? Valja guglati «mall walkers» i vrlo ćemo lako zaključiti kako se radi o prepoznatljivom izrazu u američkom žargonu. Naime, ljudi, većinom stariji, izabiru šetnju ili džogiranje hodnicima trgovačkih centara kao oblik tjelovježbe, što uprave trgovačkih centara iz niza posve logičnih razloga svesrdno potiču. Upravo zbog toga se trgovački centri otvaraju ranije nego što se otvaraju pojedine trgovine u njima, da bi ljudi mogli na miru trčati ili šetati. U zatvorenom prostoru ljudi vole vježbati zbog pogodnijih klimatskih uvjeta i blizine toaleta. U svakom slučaju, pomalo sam zapanjena svime što su Amerikanci skloni smisliti pa sam posve zaboravila svoju tiradu o hrvatskim matorcima. Za mene bi mall walking bio potencijalno opasan jer bih vjerojatno koristila priliku da obavim i nešto šopinga «kad sam već tu».
Iako Emily s majkom mora proživjeti operaciju uklanjanja raka dojke, imaginativnosti joj ni u tim trenutcima ne nedostaje:
«Leži i čeka operaciju, a ja zamišljam Pacmana ili gđu Pacman kako trče njezinim tijelom i jedu zdravo tkivo, život, šire se i preuzimaju je. Proždiru meso koje me hranilo, ili je to željelo. Želim vrištati. I bijesna sam što pripadam naraštaju koji roditeljev rak uspoređuje s videoigricom.»
(već sam primijetila to na se ljudi sve brže raslojavaju – neke asocijacije i reference koje su meni dobro poznate i povezane, mojoj su 13 godina mlađoj sestri apsolutna nepoznanica – vrijedi, dakako, i obrnuto. Imam dojam da nam se iskustva i opća kultura sve više i u sve kraćim razdobljima počinju potpuno razlikovati, pa nisam sigurna hoću li s nekim 20 godina mlađim uopće moći razgovarati).
Što još valja reći o Jill A. Davis – nakladnik Oceanmore jedino kaže kako je ona autorica dvaju bestselera: osim ovoga, napisala je i «Noć ženskog pokera» 2003. godine (također objavljena kod nas u izdanju Naklade Haid. Za ovu malu izdavačku kuću čula sam tek traženjem ove knjige, pa ukoliko je i vas zanimalo o njima kao i mene, kliknite ovdje.) Međutim, iako je nakladnik bio škrt u otkrivanju podataka o autorici (što apsolutno ne odobravam: ja sam totalno za to da se zabilježi nešto o autoru kao i da, ukoliko je moguće, urednik kritički predstavi knjigu – izbjegavanjem takve opreme literarnog teksta možda se uštedi koja kuna na tisku, ali definitivno zbog toga knjiga gubi na pamtljivosti), ja sam se potrudila i saznala i neki detalj više. Jill A. Davis je spisateljski zanat ispekla radeći za show Davida Lettermana, dakle, počela je kao televizijska spisateljica (i to vrlo uspješno, sudeći prema 5 nominacija za Emmya), a radila je i kao novinarka, s obzirom da je završila novinarstvo. Također, pisala je scenarije, kratke priče i članke.
Kao zaključak ovog teksta, dopustite mi da citiram jednu od najvažnijih misli ove knjige, a to je sljedeće:
«Koliko često dobiješ drugu priliku? Svaki dan. Koliko često iskoristiš drugu priliku? Gotovo nikada.»
Post je objavljen 06.12.2009. u 17:06 sati.