Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 16.12.2009.
Pohvala neredu
Mislim da sam ove godine osim «Osnova osiguranja» najdulje čitala upravo knjigu «Savršeni nered» napisanu u koautorstvu Erica Abrahamsona i Davida H. Freedmana. Podnaslovljena kao «Skrivene prednosti neurednosti», ovo je kupus – publicistika koja vama hrčcima i kroničnim neurednjakovićima pruža dobrodošao izgovor za daljnje uživanje u svojoj… razbarušenosti, rekla bih (jesam li rekla «vama»? Mislila sam «nama»). Ne stoga jer je knjiga teška ili je materija zahtjevna za shvaćanje, već stoga što je puna informacija
Izdana u biblioteci Facta Algoritma, knjiga je napisana kako bi razbila prevladavajuće mišljenje kako se čovjek, da bi uspio i bio sretan u životu, mora organizirati – knjiga na početku navodi kako je industrija profesionalne organizacije i profesionalnih organizatora za dom, osobni i profesionalni život, ljubav i ino danas teška više milijardi dolara. Američka Nacionalna udruga profesionalnih organizatora (NUPO) broji više od 3000 članova. Samo poslušajmo:
«NUPO je u porastu ne samo brojem članova, već i svojim utjecajem i ugledom. Profesionalni organizatori nekoć su prelazili u tu struku u nerazmjerno velikom broju iz redova učitelja, tajnica i drugih relativno nisko plaćenih zanimanja. U današnje vrijeme, kaže, jednaka je vjerojatno da će u organizacijsku struku uskočiti i bivši odvjetnici i izvršni direktori s MBA spremom, a godišnji dohodak uspješnih organizatora penje se na šest znamenki.»
Što je odlično za struku koja prodaje maglu, naime: profesionalno organiziranje postoji da bi čovjeku štedjelo vrijeme i da bi on na radnom mjestu bio što učinkovitiji te da bi radna organizacija što manje rasipala sredstva. Međutim, autori su pokazali kako sam proces profesionalnog organiziranja troši nerazmjerno puno novaca i vremena u odnosu na cilj koji se želi postići – znači, da biste uštedjeli x iznos vremena i novca, vi morate potrošiti x+y iznos vremena i novca, koji je veći od x iznosa, dakako, i kojega ne biste potrošili da se niste odlučili profesionalno organizirati.
Knjiga kaže kako neprestani marketing profesionalnih organizatora čovjeka uvjerava bi se trebali osjećati loše jer nisu dovoljno uredni i organizirani (knjiga navodi i «sramotu» jedne žene koja u jednoj od svojih kupaonica ne može koristiti tuš – kabinu jer je puna – pomagala za organiziranje).
Moram priznati da sam čitajući prvi dio knjige dobila snažan poriv da se i sama počnem bolje organizirati: neprestano sam nešto spremuckala, glancala, čistila i ribala. To je bio onaj tjedan kad sam konačno očistila inbox, odgovorila na sve mailove i obrisala spam. Tada sam zašila i jastučnicu za ukrasni jastučić koja se počela parati. Ipak, moram priznati da sam ja oduvijek jedna izrazito organizirana osoba: ja sam bila vjerojatno jedina dvanaestogodišnjakinja s rokovnikom, što moram priznati da i jest jedini način da čovjek uvidi koliko vremena ima i kako se puno toga može obaviti u ograničenom vremenu. Svoju povremenu nemarnost pripisujem svojoj nestalnoj blizanačkoj prirodi i činjenici da stvari za koje čije obavljanje postoji rok imaju prioritet.
Dakle, radi se o djelu koje valja čitati ako planirate ne podleći sveameričkoj prisili na poštovanje svetog Lajfstajla – neki od najboljih i najuspješnijih ljudi su potpuni aljkavci, tvrde autori (među takve ubrajaju i kalifornijskog guvernera Arnolda Schwarzeneggera s kojim je nemoguće ugovoriti sastanak jer nema stalni radni raspored: ako je prisutan u uredu, možda će razgovarati s vama pa će sastanak trajati od pet minuta do pet sati, a možda neće uopće razgovarati s vama).
Ja ne bih bila ja kad u nekom, bilo kojem djelu ne bih našla nešto inspirativno za svoj cause – knjige. Naime, jedna od najpoznatijih bostonskih knjižara je knjižara Louisa Strymisha. Evo kako ide njegova priča:
«Louis Strymish, koji je studirao kemiju na Harvardu, bio je zaposlen u tvornici kože u Massachusettsu kad je 1957. odlučio odbaciti karijeru da bi uložio u ono za što su ga obitelj i prijatelji uvjeravali da je najgore poslovno ulaganje na svijetu. Jedna žena koja je radila kao književna kritičarka za jedne bostonske novine zarađivala je nešto dodatnog novca time što je gomile besplatnih primjeraka knjiga koje su joj slali izdavači prodavala na mjesnim sajmovima i u mjesnim knjižnicama znatno ispod prave cijene. Umorna od navlačenja knjiga, zajedno sa svojim popisom klijenata Strymishu ih je prodala punu garažu za 1.000 dolara, od kojih je pet stotina posudio od prijatelja. «Tada sam kupovao zalihe i dobru volju», Strymish je rado govorio kasnije. «Barem sam dobio zalihe.» Taj će posao, izjavio je, biti prvi korak k otvaranju knjižare.»
Strymishev dugogodišnji san je bio vođenje vlastite knjižare, s obzirom da je kao disleksičar gotovo samo snagom volje naučio čitati i postao strastveni čitatelj. Knjižara koju je naposljetku otvorio nastala je kao posljedica njegovog Pokretnog sajma knjiga Nove Engleske (posjetiteljima sajmova i knjižničarima je prodavao knjige koje su pročitali književni kritičari, koje su bile oštećene, koje knjižare nisu uspjele prodati i sve druge povoljne knjige). Ta je knjižara bila u dijelu Bostona koji se zvao West Roxbury, i ovako je izgledala:
«Strymish svoju knjižaru nije uredio kao ostali. Kako bi iskoristio svoj postojeći fond, vodio ju je poput malog veleprodajnog skladišta specijaliziranog za povoljne knjige, kojim je htio privući knjižničare i vlasnike drugih knjižara. Za razliku od tipičnih kupaca u knjižarama, kupci na veliko obično ne taže nekoliko odabranih naslova ili knjige određene tematike pa im nije potrebna ugodna atmosfera kako bi lakše pregledavali i ocjenjivali knjige. Stoga je Strymish, da bi uštedio vrijeme i novac, knjige jednostavno izvadio iz kutija u koje su ih zapakirali izdavači i bez mnogo pažnje ih pobacao po krhkim drvenim policama složnim u redove, ostavljajući ih bačene na hrpe prema izdavaču, ne trudeći se da ih posloži na neki drugi način. A ako je neki knjižničar ili vlasnik knjižare tražio odabrani naslov, autora ili temu, nije mu se trebalo objašnjavati kako da pronađe izdavača tražene knjige u Katalogu izdanih knjiga, koji je Strymish držao uza se kako bi nadopunio široko poznavanje svog inventara. Ono što je uštedio ne slažući knjige na neki poseban način omogućilo mu je kupcima odobriti veće popuste.»
(općenito, poglavlje o Louisu Strymishu je meni toliko odlično da bih ga pretipkavala u cijelosti, ali to ne bi bilo korektno prema nakladniku)
Odlično mi je bilo čuti i što autori misle o neredu na tržištu oglašavanja, kao i informirati se o novostima i mogućnostima oglašavanja:
«Na primjer, tvrtka zvana Massive razvila je metodu kojom oglase objavljene u sklopu pozadine videoigrica izmjenjuje tako da odgovaraju potezima i preferencama pojedinih igrača. U tri supermarketa lanca Stop&Shop u Massachusettsu, elektronska tablica pričvršćena za kupovna kolica kupcima omogućuje da kroz nju provuku svoju karticu za sakupljanje bodova, da bi im zauzvrat ponudila popis za kupovinu sastavljen na temelju onoga što su prethodno tamo kupili – ali i da bi kupcima ponudila elektronske kupone za određene proizvode koje se nalaze u onom dijelu trgovine kojim se kupac tada kreće, čime ga potiče na impuzivno kupovanje. (…) Uskoro bi vam i tosteri i tetrapaci soka od naranče mogli početi dobacivati reklame kad prođete pokraj njih, zahvaljujući novim, jeftinim, ultratankim elektronskim zaslonima koje je nedavno ponudio Siemens. Zasloni s elektronskim porukama koji su pričvršćeni za krovove taksija, koje proizvodi tvrtka Vert, povezani su GPS senzorima za otkrivanje lokacije tako da bez obzira na to gdje se taksi nalati mogu reklamirati obližnje trgovine ili restorane.»
Umjetnost i nered se vole, tvrde autori, a kao najbolji primjer umjetničkog nereda navode «Uliksa» Jamesa Joycea:
«No u umjetnosti se ne smatra uvijek dobrim nered sakriti urednom fasadom. Naprotiv, nered može biti sastavni element kreativnih vizija; ponekad je upravo neorganiziranost nekog umjetničkog djela njegov najdirljiviji element. Kao očiti primjer uzmite u obzir «Uliks» Jamesa Joycea, koji se općenito smatra jednim od najvećih književnih djela napisanih na engleskom jeziku. «Uliks» je neuredan na gotovo svaki način na koji jedna knjiga može biti neuredna, izuzev toga da vam iz nje ispadnu sve stranice kad je uzmete u ruku.»
Joyce je moja osobna tiha patnja, s popisa onih knjiga koje jednostavno nisam uspjela pročitati, pa se (eto!) moja neurednost očituje i u tome da ponekad ne dovršavam knjige.
A vi, kakvi ste? Jeste li hrčak, volite li ostaviti posuđe da se kiseli u sudoperu tjednima? Razvijate li ekosustave na otvorenom jogurtu u hladnjaku? Ili ste pravi mali mrav koji opere suđe i prije nego što su svi ustali od stola? Mrzite li kad se vlasi kose nakupe u slivniku ili ih ignorirate? Podijelite na Bookeraju svoje mračne tajne, sad je pravo vrijeme!
