Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 03.12.2009.
Alen Bović: "Metastaze"
Kako sam ovu knjigu pročitala prilično brzinski (jer je moram vratiti u knjižnicu), tako sam i svoje mišljenje planirala izložiti telegrafski, putem tzv. «plus – minus» sustava (asocira li to i vas na Magazin, hoćemo li sad spomenuti korov i hibiskus te Amere i Ruse?). Naime, polazim od ideje da ništa nije savršeno, stoga ću navesti stvari koje su mi se u ovoj knjizi svidjele i one koje mi se nisu svidjele, a vi ćete sami prosuditi hoće li kod vas prevagnuti razlozi za ili protiv čitanja «Metastaza».
Poznata sam kao optimistična, afirmativno nastrojena osoba, stoga krećem s onim što mi se svidjelo.
Plusevi:
- sjajna grafička oprema, već dugo nisam vidjela knjigu koja je tako odgovarala sadržaju (djeluje površno od mene da prvo navodim onaj najmanje bitni dio romana, ali činjenica da su korice opremljene fotografijom iz djetinjstva u komunizmu, da je tekst isprekidan fotografijama Kristijana Topoloveca, da stranice podsjećaju na stranice iz rokovnika i da su izdvojeni dijelovi sadržaja na koricama pisani izvrsnim fontom, mene je nekako oduševila, ne znam zašto)
- cijela priča s Alenom Bovićem, pseudonim i izmišljena ličnost koja ne postoji dio su fame te knjige (Alen Bović je liječeni narkoman koji piše svoju priču nakon izlaska iz komune u Španjolskoj, pod krinkom lika Filipa. Alen Bović, dakako, ne postoji, on je pseudonim Ive Balenovića koji je napisao «Metastaze»)
- «Metastaze» su, koliko znam, jedino djelo koje je na objavljivanje pogurala Kapa – literarna agencija (agencija, po zadnjim informacijama, više ne prima rukopise na hendlanje, tako da će se budući pisci ipak morati ponovno snalaziti i sami obijati vrata izdavača)
- nakon što sam se riješila ovih okolosadržajnih primjedbi, nešto o sadržaju: prilično vjerno opisuje stanje među hrvatskim mladićima iz nižeg ili srednjeg društvenog sloja, onih koji su bili i ostali probisvijeti, za koje ja, ruku na srce, jesam čula da postoje, ali se nikad nisam družila s njima niti sam im se nastojala približiti
- na mahove, pogotovo nakon što se radnja zalaufa, knjiga postaje i vrlo duhovita (u prvoj polovici knjige, fore su pomalo usiljene i prilično poznate – iz nekog razloga, Filipov dolazak kući me podsjetio na «Paklenu naranču»)
- naslov je prikladan
- lako i brzo se čita
- ovo je hrvatski Trainspotting (stoga nije čudo što je uslijedio i film, također prilično popularan među mladima, kako čujem)
Minusevi:
- iskreno, pomalo sam sita tih priča i romana gdje su svi drogirani, sluznica im je spaljena od kokaina, žile izbušene od heroina, gdje je sve što se traži idući šut, a nijedna društvena, obiteljska ili ljubavna veza nemaju nikakvo značenje i svi su ih skloni pogaziti za gram žutog
- iskreno, pomalo sam sita glorificiranja navijača: za mene je to obijesna nasilnička bagra na koju ne vrijedi trošiti riječi (imate scenu u knjizi u kojoj je utakmica toliko dosadna da jedan od likova, notorni Krpa, kida plastičnu sjedalicu na tribini i onda mu padne na pamet njome gađati suprotnu navijačku skupinu)
- iskreno, pomalo sam sita priča o tome kako nas je rat s*ebao, kako je niz vucibatina izašlo iz zatvorske ćelije da bi ušlo u vojničke uniforme, da bi se nakon što je rat završio vratili svom starom zanatu (i opet sam neki dan dopustila da me uvuku u tu priču «o krvavoj i mučnoj borbi našega naroda» pa sam se vratila doma izvana živčana)
- ovo je hrvatski Trainspotting
