Roman «Kratka povijest traktora na ukrajinskom» prvi put sam vidjela na Interliberu 2007. godine, ako se ne varam – istog sam časa odlučila da ću tu knjigu svakako pročitati čim ponovno naletim na nju. No to se nije «slučajno» dogodilo sve do ovog tjedna kad sam je pročitala praktično u tri čitateljske večeri. I nisam požalila, slobodno vam mogu reći.
Za autoricu Marinu Lewycku do tog trenutka, dakako, nikad nisam čula. Profil u čijoj je nakladi izdana ta knjiga o autorici kaže kako se radi o Ukrajinki rođenoj u izbjegličkom kampu u Kielu za vrijeme Drugog svjetskog rata, koja je odrasla u Engleskoj i danas je profesorica na Sveučilištu Sheffield Hallam. Ovaj roman (njezin prvijenac, kako sam kasnije provjerila na netu), postigao je nezapamćen uspjeh i preveden je na trideset jezika. Iako je poželjela napisati i nastavak «Kratke povijesti traktora na ukrajinskom», umjesto toga je napisala roman «Two caravans» (koji je za tržište SAD – a i Kanade nazvan «Strawberry fields»), a u lipnju ove godine objavila je i roman «We are all made of glue».
Knjiga vrvi autobiografskim detaljima: glavna junakinja Nadežda je Ukrajinka, odgojena u Velikoj Britaniji, profesorica je u Cambridgeu, ima jednu kćer (kao i autorica Marina Lewycka), no za dobro autorice, nadam se da joj se nije dogodilo ono što se događalo glavnoj junakinji – njezin je osamdesetčetverogodišnji otac radi vize odlučio oženiti tridesetšestogodišnju Ukrajinku («raspuštenicu», kako o njoj s prijezirom govori Nadežda). U obitelji je vijest eksplodirala poput bombe i natjerala Nadeždu i njezinu otuđenu sestru Veru na spašavanje obiteljskog blaga od grabežljivih ruku sa sedefasto nalakiranim noktima nametljive gastarbajterice s okrutnog Istoka. Iako knjiga obiluje mračnim obiteljskim tajnama, uključivši tu i pohotne starčeke, odrastanje u jeku Drugog svjetskog rata, siromaštvo i glad, moram reći da se radi o blago duhovitom štivu koje je pravi «page – turner» (imamo li hrvatski izraz za knjigu koja vas tjera da okrećete i čitate stranicu za stranicom, u jednom dahu?).
Ono o čemu sam najviše razmišljala ponukana prethodnim čitanjem «Dežurne kučke» vezano je uz ulogu žene u društvu prije pedesetak godina i danas, što je uzrokovalo i Nadeždino prisjećanje na njezinu preminulu majku koja je obilježila njihov obiteljski život svojim poslovima kućanice. Prvo naime govori o majčinoj kući iza koje je bio cvjetnjak u kojemu je majka uzgajala ruže, lavandu, jorgovan, maćuhice i drugo cvijeće. Iza cvjetnjaka bio je voćnjak s jabukama, kruškama, šljivama, trešnjama i dunjama. Iza travnjaka tu je bio i povrtnjak s domaćim povrćem. U jednom dijelu vrta majka je uzgajala i grmove bobičastog voća. U idućem poglavlju Nadežda govori o majčinoj štednji i spremanju hrane.