Kao što sam već rekla, posljednjih nekoliko dana sam intenzivno čitala autobiografiju Baracka Obame pod naslovom: Snovi mojega oca i podnaslovom: Priča o rasi i naslijeđu. Knjiga je objavljena u Nakladi Zadro, iznosi 245 kuna i ima 422 stranice. Tvrdi uvez i luksuzna oprema, naravno. Knjiga je proglašena bestselerom br. 1 prema New York Timesu (ovo su servisne informacije).
Ova priča pokriva razdoblje od 1895. godine kada se u Keniji rodio njegov djed Onyango (spominju se čak i pradjedovi dokle se u kenijskim plemenima ta loza pamti) do vjenčanja Baracka Obame za novu Prvu damu Michelle, znači, više od jednog stoljeća. Knjiga je prvi put napisana i objavljena kad je Obama postao prvi afroamerički predsjednik uvaženog Harvard Law Reviewa. Tada je mislio da će njegova spisateljska slava biti bezbolna, ali kratkog vijeka, no knjiga je doživjela drugo izdanje kad je njezin autor postao predsjednički kandidat (ovo su općenite informacije).
Drago mi je da sam pročitala ovu autobiografiju, iako miriši na pomodno i oh – tako – super. Obama nije gnjavator, stil mu je lagan, lako prenosi ideje i misli i zbog toga se doista doima karizmatičnim, a njegov životni put (od Havaja, gdje ga je rodila majka bjelkinja od oca Kenijca koji je došao na Havaje kao student na razmjeni, preko Indonezije gdje je živio s majčinim drugim mužem, pa do duhovnog putovanja preko Europe u Afriku) egzotičnim i nadprosječnim. Autobiografije, smatram (očigledno!), najviše govore o autoru, stoga evo što sam o Obami otkrila čitajući ovu autobiografiju.
1. Obama najviše govori o nekoliko stvari: pripadanju, idejama i idealima (smislu života, ako hoćete), pripadnosti rasi, naciji, obitelji, društvu, državi (što ga je, kao osobu miješane rase koja je živjela na nekoliko kontinenata i pod utjecajem napredne zapadnjačke i zaostale trećesvjetske kulture, obilježilo, i što ga je stavilo u niz unutarnjih konflikata i dilema), ali najviše o vrijednostima. Vrlo malo ljudi danas govori o vrijednostima, ili ukoliko govore, nitko ih ne sluša jer im je takva priča dosadna zato što ne znaju što „vrijednosti“ znače.
2. Obama je stanovnik svijeta, moram reći. Nije bilo uobičajene američke propagande o naprednosti tog svijeta, nije bilo nadmenosti niti neprihvaćanja drugoga. Cijela ova knjiga posvećena je individualnoj potrebi jednog čovjeka da se odredi u smislu svoje društvene pripadnosti, za što on doista ne pretpostavlja da je univerzalna potreba, pa svoje ideje niti ne nastoji nametnuti drugima.
3. Lik oca koji je glavni objekt autobiografije pokazuje se tijekom duhovnog putovanja u Afriku kompleksnijim nego što je bio na početku: naime, nakon što se Obama mlađi rodio, njegov otac je otišao na Harvard (napustivši njegovu majku i njega) i nakon toga natrag u Keniju primijeniti stečena znanja. Tamo je već imao jednu suprugu, a nakon nje i još jednu. Lako je rasipao lako stečeni novac, ali nakon promjene političke klime je sve izgubio, pogotovo u nastojanju da nezahvalnim rođacima financijski pomogne. Iz toga dijela priče najviše me se dojmio savjet koji mu je dala jedna rođakinja koja ga je nastojala spriječiti da cijelu svoju imovinu da drugima: „Ako su svi obitelj, onda nitko nije obitelj.“
4. Jedino što se čini lažnim, neiskrenim i komercijaliziranim u ovoj autobiografiji nije vezano uz njezin sadržaj, već uz njezin tajming objavljivanja: svi koji bi pročitali ovu autobiografiju, bez iznimke bi glasali za Baracka Obamu.
Ipak, bit će mi drago ovu autobiografiju preporučiti kao odličan božićni poklon za prijatelje i/ili poslovne partnere. Uživajte!
... čitam Obamu. Baracka Obamu. Tj. njegovu autobiografiju "Snovi moga oca".
Zasad je odlična. Javit ću se u nekom od idućih postova s malo više detalja. Zasad - preporučujem, do 100. stranice je čitljivo.
Loša vijest
Malo sam se ohladila od bloga. Ovaj proljev komentara od zadnjih nekoliko dana mi je bespovratno ogadio inače pozitivno i lijepo iskustvo pisanja bloga. Jasno je da se ne možemo svi slagati i da svi imamo različita mišljenja, ali opciju komentara na blogovima sam doživljavala pravom blagodati. Nikad mi nije palo na pamet u komentarima bili zlobna ili destruktivna prema nekome, ma zapravo, ni u stvarnom životu mi nikad nije palo niti na pamet učiniti ikome išta nažao, i bujica komentara anonimnog komentatora koji se potpisuje kao IMKA stvarno me pogodio, pogotovo kad se počeo obraćati direktno meni kao da se poznajemo.Objavljivati dijelove svog romana u komentarima, to nije ništa novo, evo, čitam da je upravo to tema romana Renata Baretića Hotel Grand. No obraćanje meni kao osobi koja navodno zna o kome se radi (iskreno, boli me kurac ko je IMKA, ne želim tu osobu niti sresti niti s njom komunicirati. Onaj tko ne poznaje pravila komunikacije i elementarne pristojnosti me ne zanima, nekultura i sirovost su mi najveći turn – off na svijetu) nakon što mi je onemogućena svaka prilika za normalnu raspravu u komentarima, doživjela sam kao čin elementarne agresije na svoj rad i na svoje pisanje. Ja prema anonimnom komentatoru nisam bila toliko nepristojna: niti sam brisala njegove komentare niti sam debatirala o njima. Nisam vjerovala da itko može biti na taj način zlonamjeran prema nekome. Ja nikad nikome ne bih uskraćivala da radi ono što voli. Dakle, nije me smetalo to što netko objavljuje dijelove svoga romana na komentarima mog bloga, smetalo me što kasnije aludira da bi za mene taj roman i ti postovi trebali imati nekakvo značenje, i da bi mi autor tih komentara trebao biti poznat i važan u životu. Što opet smrdi na nekakvo stalkanje, a na što sam osobito paranoična.
Dobra vijest
Blogiranje mi je donijelo kolumnu: ubuduće ćete izabrane misli s blogerice Bookeraj moći čitati i u kolumnama Dnevnik čitanja (by Bookeraj) na web – portalu www.knjizevnost.org i to u pravilu po tri mjesečno. Obratio mi se glavni urednik tog portala, što mi je bila velika čast i zadovoljstvo (i crvenjela sam se, slinila i trtljala), jer ih pratim sigurno od samog osnivanja i jako mi je drago što smo dogovorili tu suradnju. Stoga – thumbs up, blog rules!!!
Očekivala sam da ću se razočarati, zapravo. Znate ono kako neka knjiga na prvo čitanje bude potpuno otkrivenje, kao da je bog progovorio iz gorućeg grma ili se sunce probilo kroz kišne oblake. Drugo čitanje obično je nagli pad oduševljenja: izostat će iznenađenje, izostat će spoznaja koju, s obzirom da smo knjigu čitali, već imamo. Knjige koje možete čitati bezbroj puta znatno su rjeđe od knjiga koje se čitaju samo jednom.
Higijena ubojice, prvijenac Amelie Nothomb, za mene je upravo takva knjiga. Radnja mi je svježa koliko može biti s obzirom da sam nakon dvijetisuće i neke godine ovih dana po drugi put pročitala taj roman. Koji je odličan. Zamislimo da dugovječni nobelovac objavi da umire od rijetke bolesti i da se svi novinari sjate da ga intervjuiraju prije nego što umre. Gotovo svaki će biti ismijan i istjeran, većinom zbog manjka intelektualne snage. Međutim, hoće li mu se itko biti dostojan suprotstaviti, neću otkrivati.
Iako sam drugi put pročitala ovu knjigu znatno brže nego prvi put, svaka je misao još uvijek iznenađenje. Ono što mi je zapravo uvijek odgovaralo kod Amelie Nothomb bila je čistoća njenog stila, njenog pisma. Ubijaju me u pojam i pisci koji se bore s viškovima teksta, i oni koji uvijek kažu manje nego što je potrebno da bi se čitatelj uživio u radnju. Kod Amelie Nothomb redovito je rečeno baš onoliko koliko treba. Međutim, kako je moj stav da volim knjige, a ne pisce, treba reći i da nije to u svakoj njezinoj knjizi jednako uspješno provedeno. Ja sam valjda samo imala sreće pa sam čitala baš one bolje i zanimljivije od njezinih knjiga (Higijenu ubojice, Biografiju gladi, Lastavičji dnevnik, Antikristu i Kozmetiku neprijatelja. Kažu da su Robert je njezino ime i Strah i trepet nešto malo lošije, no to ostavljam na prosudbu onima koji su te knjige doista i čitali).
Postoje dva temeljna pravila mog ukusa u čitanju. Sigurno se pitate zašto sam do ovog, sedamdeset i nekog posta čekala da bih iznijela ta pravila, to sam svakako mogla učiniti i na početku, zapravo, to bi bilo i najuputnije, que ne? Postoji nekoliko razloga zašto to nisam učinila, jedan od njih je i taj da se tek sad dovoljno poznajemo da bih vam se uopće usudila iznositi svoje temeljne životne principe. Drugi razlog je taj da sam ta pravila tek ovog časa izmislila.
Pravilo broj jedan: volim knjige, a ne pisce.
Primjer koji bi mogao najbolje ilustrirati ovo pravilo jest primjer Hermana Hessea. Demian mi je jedan od najdražih romana (dobro, to moram dopuniti izjavom kako mi je to bio jedan od najdražih romana u srednjoj školi, dok sam bila intenzivno egzistencijalistički i nihilistički raspoložena, nešto kao Adrian Mole, samo ne toliko smiješno), dok sam nedavno čitala i Siddarthu, što je knjiga za koju sam zaključila da je previše new age za moju solidnu zapadnjačku dušu.
To znači da ne mogu reći (iako to često govorim, ne znači da to doista i mislim u strogom smislu riječi) da volim Hermana Hessea, nego da volim određene knjige koje je napisao Herman Hesse. Volim roman Demian koji je slučajno napisao izvjesni Herman Hesse. Da ga je napisao i Momo Kapor, meni bi bilo svejedno, ako je to taj roman i ako je dobar.
Dakle, kad kažem da „volim Michala Viewegha“, to znači da volim romane Odgoj djevojaka u Češkoj i Sjajne zeznute godine (i neke druge njegove romane, da ne nabrajam sad dalje).
Ipak, kad kažem da volim Ephraima Kishona, to znači da ja doista volim sve što je Ephraim Kishon ikad napisao, pa makar to nikad nisam čitala. Ovom svijetu fali malo zdravog smijeha.
Pravilo broj dva: volim pisce, ne književnike.
Ovo pravilo morala sam uvesti nakon što sam pročitala knjigu Predraga Raosa pod naslovom Uhvaćen za izraz, u kojoj kronološki i slikovito navodi svoju borbu s članovima uprave Društva hrvatskih književnika (no to je borba i nekih drugih književnika, poglavito Vesne Parun i Gorana Babića). Raos je, moram priznati, ponešto opravdano, a ponešto neopravdano članove uprave tog društva nazvao ljudima koji su se književnicima prozvali, a da su glede toga za čitav svoj „književnički“ vijek napisali neku bijednu zbirčicu poezije ili udžbenik za nastavu jezika. Zato: ne vjerujem nikome tko za sebe kaže da je književnik. Pisci pišu, a književnici se grebu za sindikalnu narudžbu purećih zabataka i kukaju kako je položaj pisaca u svijetu sve gori, i kako ljudi sve manje čitaju. Kako bi oni znali kako je piscima, pa oni su književnici, zar ne?
Dakle, ukoliko me određena persona koja za sebe tvrdi da je autor, odnosno književnik, želi uvjeriti da je uz sve to i pisac, drage volje ću mu povjerovati, samo neka mi predoči svoju potpunu bibliografiju djela objavljenih kod poznatijih izdavača, a njegovoj stvari će pomoći pokoja kritika objavljena u kulturnim rubrikama novina.
Ja sam čitatelj, nisam budala.
Dakle, kad bismo htjeli napraviti poredak onoga što kod čitanja najviše i najmanje volim, to bi izgledalo nekako ovako:
1. volim knjige.
2. volim pisce.
3. (ne) volim književnike.
Nekad nešto čitamo samo zato što nam je lijepo čuti kako zvuči, nema veze što znači. Većina poezije danas je takva: zvuči, a ne znači puno ili znači puno samo autoru i njegovim najbližima koji su s njim proživjeli određenu metaforu. Možda i zato rijetko volim čitati poeziju. Iznimku sam učinila u slučaju poznanika Mensura Ćatića koji je u izdanju bosanske Zalihice objavio zbirku poezije Pjesme za drugo mjesto koja je nastala, kako i sam kaže u naslovnoj pjesmi, kad je za svoje pjesme osvojio drugo mjesto na natječaju Mak Dizdar (ako se ne varam).
Pjesme su to čovjeka koji je očito stariji od vaše blogerice, čije je iskustvo očigledno drugačije i bogatije, ne nužno uvijek dobro i ne nužno uvijek loše. Ponekad to nije život jednog čovjeka, već je autor upijao i živote drugih ljudi, čak i onih koje nije poznavao. Pomisliš – Bože, lako je njemu sad pisati te boemske pjesme, on je živio svuda po inozemstvu, pa čak i u Danskoj! Baš lako, da (ovo govori moje drugo ja, uvijek prisutni mali racionalist, mali Descartes) – da sam ja životom bila primorana živjeti tu i tamo, da nisam uvijek imala udobnost ove iste djevojačke sobe sa žutim zidovima i trokrilnim ormarom s ogledalom u sredini, da sam ponekad spavala u hotelu ili kod Jusufa ili sjedila na obali rijeke Piedre i plakala, kako bih išta napisala? Mom malom racionalistu čini se kako je „pisati“ potpuna suprotnost „živjeti“. Mom malom avanturistu čini se kako samo onaj koji je živio ima o čemu pisati. Onda mali racionalist, rečeni Rene D., izjavi kako su ponajbolji pisci uvijek promatrači. Izvlači iz rukava život Marcela Prousta. Može, što se mene tiče, izvući i sve druge dosadne, normalne živote dosadnih normalnih privatnih osoba kakvi su bili neki od najslavnijih pisaca. Romantičar, uzmimo da se zove Lord Byron, na to udara svojim Bukowskim i svojim Ujevićem, koji su živjeli, itekako su živjeli, što loše, što pijano, što u teretnim vlakovima... a koji su pisali. Zbog ili unatoč, to vas ja pitam.
Ova me zbirka poezije natjerala da više razmišljam o čovjeku koji stoji iza njih nego o samim pjesmama. To je s jedne strane loše, jer su onda to doista pjesme za drugo mjesto: one koje označavaju nešto drugo, a ne same sebe. S druge strane, to je dobro, jer ove pjesme nas primoravaju da razmišljamo o drugim ljudima, ljudima koje poznajemo, ili koje ne poznajemo tako dobro. Ove pjesme za drugo mjesto nas, dakle zbližavaju. A to je, bez sumnje, jedan plemeniti ideal kojem književnost kao umjetnost želi težiti.
Otišla provincijalka u metropolu da bi se vratila pet knjiga teža. Ipak, ulov je bio znatno manji nego prošle godine, kad sam doma išla natovarena kao mazga. Također, čini mi se da je ove godine sajam bio nešto siromašniji događanjima, ili je to zbog moje pogreške, jer sam Interliber posjetila u subotu popodne, kad su gužve bile doista ne – o – pi – si – ve! Doslovce sam se probijala kroz kordon ljudi koji su se tiskali oko štandova. Od njih, dakako, jedva da sam štandove i vidjela. I još jedna stvar: zašto majke vode djecu u kolicima na Interliber? Kad su krenule u šetnju među štandovima, jesu li se zanijele predivnim primjercima knjiga (onom luksuznom Biblijom, recimo – što, usput budi rečeno, ne znam kako se poklapa s onim katoličkim zapovijedima o časnom siromaštvu i nerobovanju stvarima), pa su ugurale kolica s malim djetetom ravno u ljudski stampedo koji je prijetio da ih pregazi?
Što sam kupila? Pošto u mom gradu nema Profila (hint – hint, Profilovci: promaklo vam je potencijalno masno tržište!), tamo sam najviše tržila, i to sto posto ženskih spisateljica: Rujanu Jeger, Julijanu Matanović i Slavenku Drakulić (jest da sam ove dvije mogla već davnih dana kupiti na kioscima, a Julijanu Matanović sam ionako zaključila da ne mogu početi čitati prije nego što pročitam sve knjige na koje se ona referira, jer inače uzalud vam trud, svirači. No dobro. Nije kao da se knjige kvare ili nešto. Ako su pokvarene, pokvarene su od dana tiskanja).
Nadalje, Algoritam mi nije donio ono što sam očekivala: nadala sam se da ću naći novi primjerak Crvenog psa (autor je Louis de Bernieres), kojega sam poklonila prijatelju za rođendan. Autor je odličan, a knjiga je mila, prava slikovnica. No nisam, nije ih bilo, iako je knjiga iz latinoameričkog ciklusa Louisa de Bernieresa bilo (to su one tri koje također jako volim: Don Emmanuel i njegov puteni rat, Dionisio Vivo i gospodar kokaina i Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe). Ali bilo je nešto gotovo bolje: Higijena ubojice. Prvijenac Amelie Nothomb po izboru Zlatka Crnkovića (ostale njezine knjige, ako se ne varam, osim Kozmetike neprijatelja, objavila je izdavačka kuća Vuković&Runjić). To sam kupila s neskrivenim oduševljenjem i pročitala još i prije nego što sam došla kući. Pisat ću o toj knjizi ovih dana, definitivno.
I konačno, Vuković&Runjić. Oni, koliko sam shvatila, u hrvatskom prijevodu objavljuju međunarodnu biblioteku Mitovi (autori iz različitih zemalja zamoljeni su da „osvježe“ mitove iz svojih naroda. Tako je Dubravka Ugrešić pisala o slavenskoj boginji Morani, odnosno Babi Jagi u knjizi Baba Jaga je snijela jaje). Alexander McCall – Smith u knjizi Angus sanjar donio je svoje viđenje keltskog boga koji je pandan rimskom Erosu. Moram dodati da se radi o beletristici, a ne o publicističkom djelu. McCall – Smith mi je drag još od Prve damske detektivske agencije, a mislim da ni ova knjiga neće biti iznimka.
Moram reći da mi se također čini da ni popusti ove godine nisu bili izdašni, kao što sam već napisala u jednom komentaru na nečijem blogu: kao da izdavačima nije bio cilj predstaviti se potencijalnoj čitateljskoj publici i izaći što više u susret O. Č. – u (Običnom Čitatelju), već se sve sastojalo u međusobnom nad*ebavanju konkurentskih izdavačkih kuća – oni su se skupili da bi jedni drugima pokazali koliko su moćni i koliko love imaju. Ne sviđa mi se to, ni najmanje.
Volim nedjelju prijepodne, jer onda doručkujem u krevetu i čitam do podneva. Onda se ustajem, ručam i ponovno čitam do navečer, ili dok god mi se da. Odlično je potrošiti nedjelju na čitanje, jer još uvijek nemam muža ili djecu koji bi zahtijevali nedjeljni ručak na stolu, niti nedjeljom imam bogznakakvog posla.
Što da kažem o ovome što sam upravo pročitala? (tekst pišem u nedjelju, bit će objavljen u ponedjeljak) Čitala sam roman Belle Bathurst pod naslovom Nešto posebno. Sad, na koricama stoji kako je to ženska verzija „Gospodara muha“, i kako ćemo mi kao čitatelji biti iznenađeni da saznamo kako djevojke nisu nimalo drukčije niti manje okrutne od dječaka, samo su njihove metode rafiniranije.
Ma da! Kao da je meni trebala Bella Bathurst da mi to kaže! U nekom davnom dobu bila sam i sama djevojčica od 12 ili 13 godina, i „bolno formiranje osobnosti“ (opet, citat s korica!) bilo je i više nego tragikomično. Cure su okrutne: služe se lažima, verbalnim manipulacijama, tračem i podmetanjem, a ne kao dječaci šakama i nogama. Utoliko – naučiš kako riječi mogu boljeti više od mača. Ove djevojčice se susreću i sa seksom, kao i neke od nas, i s cigaretama i alkoholom, iako moram priznati kako je anoreksija u doba mog odrastanja bila prilično nepoznat pojam koji se raširio u tek nekoliko posljednjih godina (otkako smo postali opsjednuti androginim manekenkama).
Bez obzira na to što mi je tema poznata, ili baš zbog toga, uživala sam u ovom romanu. Ovo je taman toliko mračan, crvljiv i pljesniv roman kakav se meni sviđa. Jer odrastanje je upravo takvo: mokro kestenje koje truli na dnu ormara, a koje nikako da iščistiš od te magle koja ti se nakupila u glavi. Bella – jesi li ti danas jela? (anoreksija prijeti)
Skupina irskih autora okupila se kako bi zajednički napisali roman koji su kasnije nazvali Yeats je mrtav! Takva je inovativna tehnika, dakako, zapanjila književne kritičare, pa i same čitatelje, te je na to reagirao i Moljac, napisavši ovakvu kritiku, a reagirala sam i ja, jer sam napisala prikaz za riječki časopis Re, koju danas donosim u cijelosti.
Roddy Doyle. Connor McPherson. Gene Kerrigan. Gina Moxley. Marian Keyes. Anthony Cronin. Owen O’ Neill. Hugo Hamilton. Joseph O’ Connor. Tom Humpries. Pauline McLynn. Charlie O’ Neill. Donal O’ Kelly. Gerard Stembridge. Frank McCourt. Što ovi ljudi imaju zajedničko? Jasno, osim toga što su svi Irci. I, dakako, osim toga što su svi muškarci, uz iznimku tri žene? Ovim je ljudima, uz navedeno, zajednička i jedna knjiga, naime.
Uz rizik da ovakva koncepcija romana drugima zvuči pomalo blesavo, ovi su se autori (neki od njih više, a neki manje poznati) usudili zajednički napisati roman “Yeats je mrtav!” po jednostavnoj formuli: petnaest autora= petnaest poglavlja. Eksperimentalni prizvuk koji takva metoda stvaranja romana može imati posve objašnjava zašto je nakladnička kuća Celeber odlučila baš ovaj roman uvrstiti u svoju biblioteku Celeberovih 50.
O KONCEPCIJI:
Pitanje koje se logično nameće potencijalnom čitatelju jest: što je to? Je li svako poglavlje kratka priča odvojena od drugih poglavlja- kratkih priča, ili su autori ipak uspjeli naći poveznicu između svih petnaest poglavlja? Odgovor ćemo pak možda lakše uočiti ako izvijestim o sadržaju ovoga romana. Prvo poglavlje započinje sekvencom u kojoj dva korumpirana policajca ubijaju siromaha u kamp- kućici u okolici Dublina. Drugo nas poglavlje uvodi u detalje glede osobe koja podmićuje te policajce. Svakim novim poglavljem se radnja sve više grana: od obitelji ubijenog do obitelji ubojica, stvarajući sve više i više novih likova koji će u idućim poglavljima postajati nova trupla; i još više bizarnih podzapleta o kojima čitatelj nije mogao niti sanjati, da bi posljednje poglavlje pripalo Franku McCourtu, zajedno s čašću da međusobne odnose svih likova koje su stvorili prethodni autori razriješi u velikom finalu raspleta.
Vjerujem da ni sad odgovor na pitanje nije potpuno jasan, zato će biti eksplicitan(no, da ponovim pitanje: jesu li ovo zasebne priče- poglavlja petnaest irskih pisaca, ili te kratke priče imaju nit vodilju između sebe? Postaviti takvo pitanje bi se usudio svatko tko je pročitao naslov, no ne i roman- prilično je logično da petnaest različitih ljudi, ma bili oni i pisci, ne mogu stvoriti zajedničko djelo, a da ono ne sadrži specifičnosti različitih stilova, vlastite ideje autora, pa i njihove vlastite tijekove radnji. Međutim,): ovo je roman u punom smislu riječi- ne radi se tek o nizu povezanih kratkih priča koje čine cjelinu, već o jednoj konzistentnoj, cjelovitoj radnji koja se proteže od prvog do posljednjeg slova u romanu, i to čak kronološki, bez korištenja retrospektive ili čitavih poglavlja posvećenih unutarnjim dijalozima likova. Da bi ova spoznaja bila još značajnija, niti u stilovima autora nema značajnijih razlika koje bi eventualno odavale da se radi o različitim autorima i autoricama.
O SPISATELJSKOJ METODI:
Druga stvar o kojoj se može diskutirati kod romana “Yeats je mrtav!” jest spisateljska metoda kojom su se autori koristili pri pisanju ovog romana. Podjela prema kojoj svaki autor piše po jedno poglavlje svjedoči o tome da je svaki od njih sam radio na svome dijelu posla, odnosno da nisu zajednički radili od samog početka pa do kraja romana, što bi svakako dodatno otežalo i usporilo pisanje (i na ovaj način je stvaranje ovoga romana trajalo pune četiri godine!). To povlači za sobom tri uloge koje su u procesu nastanka ovog romana bile značajnije od ostalih (bez namjere da se ostalima umanjuje važnost!).
U prvom redu, to je Roddy Doyle- autor koji je pisao prvo poglavlje i na čijim je plećima bila odgovornost da stvori konture radnje iz koje će sljedeći autori moći izvlačiti svoje zaključke i stvarati nastavak radnje (dakle, značajnost uloge Roddya Doylea je u rečenici: “Najteže je započeti!”, a on je svoju ulogu dobro odigrao, ostavljajući dovoljno pitanja i dovoljno otvorenih vrata da bi ih ostali autori mogli iskoristiti za nastavak).
Drugi je Frank McCourt, koji je, kako sam već spomenula, pisao posljednje poglavlje- njegova odgovornost je ležala u tome da zaveže odvezane krajeve i da bizarnu priču dovede do svog logičnog i neizbježnog završetka (međutim, tu leži i jedna od zamjerki ovog romana: zašto se čekalo posljednje poglavlje da bi se zaplet počeo rasplitati, i to na najočitiji mogući način- na jednom su se mjestu našli svi likovi koji su preživjeli pokolj, da bi razrješavali međusobne odnose, tko kome što duguje, tko koga voli, tko je koga ostavio, a osobito je bilo značajno pitanje rješavanja prava vlasništva nad izgubljenim rukopisom romana Jamesa Joycea: “Yeats je mrtav!” (upravo to znači tajanstveni natpis na rukopisu: Y8S+. No pravo pitanje ostaje do kraja: je li rukopis autentičan?)
Međutim, krovna osoba kojoj je dužnost nalagala da objedinjuje sva poglavlja pod svojom osobom jest urednik romana, Joseph O’ Connor. Njemu je zacijelo pripala i odgovornost da odredi redoslijed autora za njihove doprinose stvaranju romana, što je zasigurno bio zahtjevan zadatak.
PRO& CONTRA:
Gledajući ovaj roman kroz sadržaj, neovisno o koncepciji i spisateljskoj metodi, nalazimo se pred pričom koja predstavlja Irsku i Dublin, kao što je svojim djelovanjem predstavljaju i njezini pisci. Žanrovski, pokriva sve za Irsku (ali i svijet!) ovog vremena krucijalne teme: homoseksualizam i homoseksualnu ljubav, korupciju u organima državne vlasti, organizirani kriminal (što uvodi element krimića), a s druge strane ima notu popularnu u današnjim bestsellerima: potragu za u povijesti izgubljenim artefaktima (u maniri Dana Browna!) te za kemijskom formulom koja bi mogla promijeniti tijek te povijesti.
Nedostaci? Osim neuvjerljivog epiloga, teško možemo navesti nedostatke ovog romana; eventualno se eksperiment mogao protegnuti i na eksperimentiranje s poglavljima: zašto jedno od poglavlja ne bi bio dnevnički zapis jednog od likova, ili napisan u formi dramskog dijaloga? U tom smislu su pisci trebali dobiti i veću umjetničku slobodu (primjer koji mi pada na pamet je roman “Sjajne zeznute godine” češkog pisca Michala Viewegha, koji je u svakom poglavlju imao bar jedno pismo jednog od likova, ili dnevnički zapis, dramski dijalog ili “priču u priči”).
A ZA KRAJ…
Toplo preporučujem roman “Yeats je mrtav!” svima koji su se spremni pozabaviti čitanjem na više razina, jer ovakav projekt zahtijeva pozornost i uočavanje finih detalja. Ako ste sposobni čitati koncepcijski zrelo, metodično i između redaka, svakako nabavite roman petnaestoro irskih pisaca “Yeats je mrtav!”
Dršte se, još malo pa nestalo! Za današnji post Knjiški moljac i ja ukrštamo mačeve glede jedne meni vrlo drage knjige, a to je Prva damska detektivska agencija autora Alexandra McCall – Smitha. Moljčeva kritika.
Uz ovu knjigu vezana je također vrlo posebna uspomena na jednu ženu koju neću skoro zaboraviti iako se rijetko čujemo, da ne spominjem da se nismo vidjele ohoho. U svakom slučaju, s obzirom da su ona i njezina prijateljica tog ljeta čitale upravo Prvu damsku detektivsku agenciju, ona mi je odlučila pokloniti tu knjigu kao memorabiliju našeg susreta. Knjiga ima i posvetu i vrlo mi je važna (sad strepim jer sam je posudila u nadi da će mi trenutni čitatelj istu vratiti, jer bih bila jako ubijena u pojam da se to ne dogodi!). Ne moram ni spominjati da sam je pročitala u vlaku dana kad sam se vraćala s ljetovanja!
I dobro sam se osjećala od ove knjige: ta prekrasna, temeljito građena Mme Ramotswe odlučila je u srcu Botsvane osnovati prvu damsku detektivsku agenciju, nakon što je njezin otac preminuo i ostavio joj imetak (njezin je otac bio mesar i svoje je bogatstvo stekao u svojoj mesnici). To znači da je Mme Ramotswe bila prva žena koja je osnovala detektivsku agenciju, a ne da u tu detektivsku agenciju mogu dolaziti samo žene, naravno. Mme Ramotswe pije, ne smijem zaboraviti, samo rooibos čaj i to je ono što ću najviše pamtiti iz te knjige. Uz ovu kao prvu, kod nas su u izdanju AGM – a objavljene još tri knjige iz te serije, i plan mi je u dogledno vrijeme pribaviti one koje nemam.
Zašto je toliko pozitivan taj roman? Zato što je pisan dječjim jezikom, koji je sasvim suprotan negostoljubivoj, opasnoj Africi. Zato što njegova glavna junakinja sve događaje prima s tolikom uvjerenošću da će sve biti dobro da je to naprosto zastrašujuće. U današnjem svijetu u kojem vlada agresivnost i nasilje jezikom jačim od jezika razuma, Prva damska detektivska agencija progovara jezikom optimizma i čitajući ga, uvjereni smo da živimo u svijetu boljem nego što on to doista jest.
Dai Sijie napisao je knjigu Kompleks suca Dija. Moram priznati da još čitam zadnje stranice te knjige, a dok ne završim, vi pročitajte Moljčevu kritiku o istoj.
Dobro, završila sam. Iz nekog i meni samoj neobičnog razloga, ovu sam knjigu, kupljenu na prošlom Interliberu, dugo izbjegavala. A kad sam je počela čitati, išlo mi je užasavajuće sporo i između jednog i drugog čitanja prošlo je i više nego nekoliko mjeseci i nekih drugih knjiga. A s druge strane, ne mogu reći da mi je ovaj roman bio dosadan. Moljac je u svojoj kritici inzistirao na usporedbi Mua, glavnog lika romana, s Don Quijoteom, što meni nije palo na pamet dok nisam pročitala tu kritiku. Određene sličnosti ipak postoje: Muo je u svetoj misiji osloboditi iz zatvora svoju jedinu ljubav (kasnije će ispostaviti da je tih ljubavi ipak više!) koja se zove Vulkan Starog Mjeseca. To može učiniti samo tako da sucu Diju koji je zadužen za njezin slučaj pribavi djevicu da je može, khm, razdjevičiti (to je strašna fiksacija u mnogih Dalekoistočnjaka). Muo, koji je tek pristigao iz Francuske gdje je postao prvi kineski psihoanalitičar, pokušava doći do voljne djevice, ali to nije nimalo lako.
Kad bih morala izabrati dvije riječi kojima bih opisala ovaj roman, bile bi to: duhovito i šareno. Roman, iako govori o gnusnim stvarima – korupciji u sudstvu, siromaštvu, represivnoj komunističkoj republici Kini, ipak ne gubi na vedrini i neobičnim obratima.
Još uvijek ne mogu dokučiti zašto mi je tako puno trebalo da pročitam ovaj roman. Pretpostavljam da je jedini izgovor da se ne čita lako i da za razliku od krimića ili chick – lita, za ovaj roman treba više mentalne snage i koncentracije. Ali trud se, sve u svemu, svakako isplati.
Konačno smo dospjeli do tzv. enfant terriblea francuske književnosti, gospodina Michela Houellebecqa i njegovog romana Mogućnost otoka o kojemu je i Knjiški moljac napisao kritiku.
Hmda. Zaljučak se nameće sam od sebe: neznanje je ponekad prekrasna stvar. Kad sam uhvatila čitati roman Mogućnost otoka, nisam znala apsolutno ništa o liku i djelu autora, kojega mnogi u Hrvatskoj osporavaju, i kojega cijeli svijet proziva kao „provokativnog“ autora, što god im to značilo. Nisam pratila napise u novinama, nisam čitala kritike, nisam se informirala. I kad sam se konačno uhvatila čitanja romana, on je napravio za mene puno više nego za ljude koji su ušli u čitanje tog romana s predrasudama. Ne obazirući se na činjenicu da autorov glavni lik (koji je, usput budi rečeno, izmišljen lik, a ne sam autor, što su mnogi skloni smetnuti s uma!) nije baš politički korektan (radi se o tzv. Danielu1, stand – up komičaru koji stječe slavu svojim nekorektnim skečevima, a onda dolazi do neke sulude vjerske sekte), neprestano sam si postavljala pitanje oko toga bih li ja pristala biti sljedbenica neke religije kad bi mi JAMČILA vječni život? (ove današnje religije samo fušare, oni kao „obećavaju“ vječni život, kao da su političari!) Vjerovala sam, i sad vjerujem, da bi mnogi ljudi nasjeli na to (još uvijek ne mogu vjerovati da postoje naivci koji su nasjeli na reklame Top Shopa, ali ako se i to događa, a događa se, onda je sve moguće) i da bi ovakva budućnost kakvu opisuje Houellebecq, dehumanizirana i alijenizirana, apsolutno mogla postati stvarnost (za razliku od Moljca, ja nisam toliko optimistična!)
Elementarne čestice sam ostavila nakon nekoliko stranica, nije mi se dalo, ali ovaj roman progutala sam od korica do korica gotovo u jednom dahu. Kažem – ovaj roman je učinio za mene puno više nego mnoge druge knjige. Natjerao me na razmišljanje. A to je, čini mi se, kod čitanja ipak najvažnije.
Za ovu divnu prigodu za Vas smo izabrali roman Bilješke o jednom skandalu autorice Zoe Heller, po kojem je snimljen i istoimeni film s Kate Blanchett i Judy Dench u glavnim ulogama. Moljčevu kritiku knjige pročitajte upravo ovdje .
Što se u knjizi događa? Sheba, profesorica, zaljubljuje se u svog učenika i s njim održava ljubavnu vezu. Ima muža, ali on i nije faktor, nije li? Kad se na nju digne medijska i općedruštvena hajka, utočište joj pruža njezina kolegica iz učiteljskog kolektiva, Barbara. Ne slažem se s Moljčevom tvrdnjom da je Barbarina ljubav prema Shebi majčinska, ja bih prije rekla da se radi o zaslijepljenosti erotske prirode, no dobro – nije to ni tako daleko. Mene je zapravo najviše zabrinulo to da se jedna žena od 40 i kusur godina preko ušiju zateleba u dječaka, koji doista nije baš ni bistar, a i priprost je. Što kaže Moljac – ja to potpisujem. Isto tako, spomenuta gospođa se glede te veze najviše grize oko toga što je njezina „sramna rabota“ otkrivena, dakle – zato što je zatečena (ispričavam se unaprijed na gnjusnoj metafori) s prstima u pekmezu, a ne zato što je taj pekmez krala. Znam da se malo moralizatorski naslađujem nad tuđom perverzijom, ali ako želim biti iskrena – mislim da je autorica Zoe Heller upravo to i imala na umu. Njezina je glavna junakinja Sheba doista pedofil u pravom smislu riječi, ma koliko nastojali naći za nju okolnosti koje je opravdavaju: jest da ima nezadovoljavajući brak i sve joj je u životu učmalo (mnogima je, pa ipak ne hvataju za guzicu prvog slobodnog maloljetnika), ali ipak je u svojem malom pothvatu uživala dok je trajao i ne kaje se što se sve tako odigralo, iako bi više voljela da nije otkrivena, jasno.
Podjednako je zanimljiv i odnos iskorištavanja i beskičmenjačkog davanja između Barbare i Shebe: Sheba svojoj domaćici ne daje povoda za takvo bezuvjetno obožavanje, a Barbara joj je, iako nesklona ljudima, ipak odlučila dati svoje bezgranično povjerenje. Postavlja se pitanje: što to Sheba ima, o čemu mi ostali možemo samo sanjati?
U svakom slučaju, s obzirom da sam pokazala kako je ovaj roman dojmljiv sa svih strana, može se zaključiti da ga vrijedi pročitati. Doista vrijedi.
Slijedi nam jedan biser engleske književnosti: Julian Barnes i njegova zbirka priča Stol od četrunovine. Moljac o njoj misli sljedeće.
Meni je bio dosadan. Neopisivo dosadan. Možda je Flaubertova papiga bolja, znam da ga neki profesori književnosti preporučuju kao odličan roman. No isto tako, moram priznati da je to bilo prije nego što sam čitala Raymonda Carvera i njegovu zbirku priča O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi. Carver mi je također bio neopisivo dosadan. Možda je „neopisivo dosadno“ ono što mora biti glavna misao kod pisanja kratkih priča. Valjalo bi pročitati te priče još jednom, možda sad kad i sama postajem sve matorija, možda ću bolje razumjeti Barnesa.
Moljac je u pravu: Stol od četrunovine je doista oda starenju. Maestralna – to je onaj diskutabilan dio. U pravu je i glede još jedne stvari: priča Kratka povijest frizerskog zanata iz te zbirke doista se jedina temeljito usiječe u pamćenje čitatelja. Pod uvjetom da sam ja taj čitatelj.
Za ovaj post izabrala sam roman Michala Viewegha – Izvan igre. Moljac je o tome napisao kritiku, a ona glasi ovako.
Prema Vieweghu, moram priznati, gajim duboku i bezuvjetnu ljubav koja je utemeljena isključivo na odanosti jednoj osnovnoškolskoj uspomeni: moja su prva čitateljska iskustva s nekih 12 godina vezana upravo uz Odgoj djevojaka u Češkoj i doista sjajne Sjajne zeznute godine. I zato bih bila najsretnija kad bih uspjela promijeniti Moljčevo mišljenje o njemu kao piscu – manipulatoru (no to se vjerojatno neće dogoditi, i pretpostavljam da ne bih bila sretna ni da se dogodi jer bi svijet bio odvratno dosadan da se svi slažemo u mišljenjima).
Zato mogu reći samo zašto toliko volim Viewegha. Zato što je duhovit, u prvom redu. Zato što je, za razliku od Toni Morrison o kojoj sam trtljala jučer, univerzalan, bar za ova područja tranzicijskih zemalja. Svi padamo na to. Zato što su većinom naše obitelji disfunkcionalne baš u onoj mjeri u kojoj to opisuje Viewegh. Zato što vješto prebacuje radnju iz epistolarne u pripovjednu formu, što iz poglavlja u poglavlje može stavljati priču u usta jednom ili drugom liku, što se zatim lako prebacuje u dnevničke zapise, čineći tako radnju dinamičnom, ali nipošto konfuznom ili fragmentarnom (što se za neke autore ne može reći: tako isjeckaju roman da podsjeća na bilješke, a ne na gotovu, jedinstveno strukturiranu priču). Zato što je jedan dragocjen profesor književnosti smatrao da sam s 12 godina taman toliko odrasla da ga mogu razumjeti (što ne želim reći kao pokudu Vieweghovom talentu, već kao hvalu vlastitoj starmalosti).
Upravo se u ovom segmentu naša čitateljska iskustva bitno razilaze – kritičar možda može objektivno i hladno procijeniti knjigu, može reći da je ona sa stajališta teorije i povijesti književnosti dobra ili loša, ali Čitatelju knjiga i bez obzira na to može puno ili malo značiti ovisno o izvanknjiškim okolnostima u kojima je knjiga čitana. Upravo to mi se pokazalo najznačajnijim kod Viewegha.
Za početak, već spomenuta Toni Morrison i njezin mnogo hvaljeni roman Ljubav. Moljčevu kritiku možete naći ovdje.
No što meni, koja sam upravo ovog časa ponovno pročitala Moljčevu kritiku, pada na pamet o ovom romanu? Kao prvo, činjenica da sam ga davno, davno čitala i da se gotovo ničega ne sjećam. Za Toni Morrison sam čula dana još davnijih nego što sam čitala taj roman, s obzirom da pobožno štujem Oprah Show i njezin Book Club, u kojem se ime Toni Morrison (prva Afroamerikanka i osma žena koja je dobila Nobela za književnost) spominjalo gotovo pobožnim šaptom. Čula sam za Sulu, čula sam i za roman The bluest eye, ali ova Ljubav, što je to?
Uloga Toni Morrison je nedvojbeno važna u povijesti (i) književnosti, ali sve čega se ja sjećam glede ove knjige jesu ružne korice u smeđim i zelenkastim tonovima koji su činili dio veće slike, Profilove biblioteke – ne – znam – koje (a ni internet mi tu puno ne pomaže). I to je možda grozno, priznajem, ali pokušala sam, ne na ovim stranicama, već u nekoj privatnoj korespodenciji, razjasniti to zašto mi Ljubav Toni Morrison nije ostala u nekom boljem sjećanju (pri čemu ne kažem da je knjiga loša, već da je loše moje pamćenje). Naime, pozicija afroameričke zajednice, pogotovo na američkom Jugu, zaista je specifično. Tko nije doživio, ne može znati kako je to. Pogotovo pozicija jednog crnog gangstera i njegove 11 – godišnje supruge koja je bila vršnjakinja njegove unuke. Pozicija te unuke i te sada postarije supruge. Tema rasizma i općenito tema rase meni je potpuno nepoznata.
Recimo, zašto žene toliko vole chick lit? Zato što chick – lit udara na ono univerzalno u svima nama: želju za ljubavlju – da volimo i budemo voljeni onakvi kakvi jesmo i želju da imamo pickett – fence – life (jese tako piše?), s bijelim konjem koji pase u dvorištu nakon što je zgođušni princ sjahao i razgolitio se iz svog oklopa. Chick – lit, kakav jest da jest, povezuje i sasvim različite tipove ljudi putem onoga što je univerzalno. Tema rase, iako ne želim zvučati kao rasistica, nije univerzalna. Tema ljubavi jest (ali onakva ljubav kakvu opisuje Toni Morrison, izopačena je do mjere da doista nije univerzalna), ali mislim, za razliku od Moljca, da Toni Morrison takvu ljubav, pa čak i kroz specifični folklor, nije uspjela uzdići do razine općeg i prepoznatljivog.
Zašto? Jer sam ja prosječni Joe, čitatelj do kojega bi trebalo doprijeti.
Na niz tekstova koji će uslijediti potaklo me letimično prelistavanje knjige „Utočište od riječi“ autora Božidara Alajbegovića koji se krije i iza možda najpopularnijeg „knjiškog“ bloga u blogosferi pod nazivom Knjiški moljac, a koji se odaziva na link knjigoljub.blog.hr Naime, ustanovila sam da smo navedeni i ja tijekom vremena u kojem je on objavljivao kritike, a ja samo dangubila i krala bogu dane, čitali i nešto istih knjiga. Naša se mišljenja o tim knjigama ponešto i razlikuju, što je (zaobilaznim putem!) dovelo i do ovog niza tekstova. Aleluja na kratkom objašnjenju!
U svakom slučaju, kao iznenađenje mi je došlo i to da smo čitali vrlo malo istih naslova – radi se o samo osam knjiga oko kojih bismo mogli ukrstiti mačeve. To su redom:
Toni Morrison – Ljubav
Michal Viewegh – Izvan igre
Julian Barnes – Stol od četrunovine
Zoe Heller – Bilješke o jednom skandalu
Michel Houellebecq – Mogućnost otoka
Dai Sijie – Kompleks suca Dija
Alexander McCall – Smith – Prva damska detektivska agencija
Grupa (irskih) autora – Yeats je mrtav!
Taj broj je nevjerojatno mizeran već i po činjenici da je u zbirci „Utočište od riječi“ objavljeno šezdesetak kritika (poslaganih po nacionalnim književnostima), a do ovog trenutka nisam imala dojam da je hrvatska književna produkcija tako nevjerojatno izdašna da čovjek jednostavno ne stiže pročitati sve što ispada iz tiskara u knjižare. No eto – čini se da sam (ne prvi put u životu) i oko ovoga bila u krivu.
Unatoč tomu što tvrdim da je chick lit prejeziv, revno ga čitam te komentiram po potrebi. Žene si nekad ne mogu pomoći, a ja sam jedna od tih žena kojima definitivno treba pomoć. Međutim, ono što sam čitala danas (da, slistila sam knjigu u jednom poslijepodnevu, šta je, oš se tuć?!?), kaže pogovor da je „prava književna poslastica“ i također da je taj roman „namijenjen ponešto zahtjevnijim čitateljicama“. Tako da – tehnički - i nije pravi chick lit iako izlazi direkt ispod čekića Mozaik knjige.
Pa da prijeđem i na, khm, khm, stvar (al ne „onu“ stvar) – radi se o romanu autorice Glorie Goldreich pod naslovom Večera s Anom Karenjinom. Radnja romana tiče se šest poznanica koje se svakih nekoliko mjeseci okupljaju kod jedne od njih i uz večeru u svom privatnom književnom klubu raspravljaju o knjigama. Prvu večer bile su kod savršene Cynhtije koja ih je uz večeru i Anu Karenjinu izvijestila kako se razvodi od jednako savršenog Erica, iz razloga o kojima ne želi razgovarati. Onda su se okupile raspravljati o sirotoj maloj Emmi Bovary. Pa je potom na redu bila Shirley Jackson i njena zbirka priča Lutrija, pa zatim Sylvia Plath, da bi se u revijalnom tonu čitava priča rasplela uz Male žene autorice Louise May Alcott.
Svaka od njih ima svoju bolnu točku, svoj „križ“, ako tako hoćete – ili bolesno dijete, ili neozbiljnog muža, ili probleme na poslu, obiteljske situacije i slično. To je jasno. No ono što je mene najviše razveselilo u toj knjizi jest činjenica da su te žene imale – književni klub. Odlično! Kako to da se u Hrvatskoj takvo nešto ne može organizirati? Imala sam sreće da je moja poznanica – preko – rodbine – i – nedokučivi – su – putevi – Gospodnji organizirala online – književni klub na Fejsu (čim se naučim dostojno služiti tim uzvišenim alatom, vjerojatno ću se i više družiti tamo!), nakon što nam je propao istoimeni književni klub na Netopolisu, pa imam prilike čuti o knjigama, čuti što ljudi kažu o njima, što o uzvišenoj literaturi, što o evo ovakvim primjercima zabavne književnosti. I to mi je najbolja stvar: vraća mi vjeru u inteligenciju ljudskog roda.
O pravom, real – life književnom klubu, dakako, još uvijek nema ni govora. Zato čitam Gloriu Goldreich i njezinu Večeru s Anom Karenjinom. Svim ženama koje još uvijek traže odgovore u životu, a i onima koje su odgovore pronašle (ali su mekog srca i lako se raznježe), toplo preporučujem upravo čitanje ove knjige.
S pojmom POD (Print on demand, nekad i Publish on demand, odnosno Objavljivanje na zahtjev) susrela sam se već prije nekoliko godina. Radi se o tehnologiji tiskanja knjiga i poslovnom procesu kod kojega se knjige ne tiskaju dok ne pristigne narudžba za te knjige. Takav se način izdavanja knjiga mogao razviti tek unazad nekoliko godina zbog razvoja digitalnog tiskanja knjiga i drugih publikacija (jer kod tradicionalnih tehnologija tiskanja to ne bi bilo ekonomično).
«Onaj drugi» način tiskanja na engleskom se zove «offset printing», mada ne znam kako bih to prevela: «drugi» način označava tiskanje knjiga u unaprijed procijenjenoj i predviđenoj nakladi, neovisno o količini narudžbi. Dakle, radi se o klasičnom načinu tiskanja knjiga koji je kod nas još uvijek i jedini način.
Oni koji se zalažu za POD ističu nekoliko njegovih prednosti: ekonomičnije je – i to iz razloga što je tehnička podrška za POD jeftinija nego kod offset – tiskanja. Nadalje, ekonomičnost se očituje i u ukidanju potrebe da se tiskane knjige negdje skladište, a i kod troškova transporta se očituje ekonomičnost. Nadalje, treba napomenuti da je POD i ekološki prihvatljiviji način jer se ne stvara nepotreban papirnati otpad od neprodanih primjeraka. Isto tako, POD poznaje prednosti i kod manipuliranja fontovima i drugom opremom teksta, i kod objavljivanja knjiga koje su zanimljive samo uskom krugu ljudi (pada mi na pamet Krautov priručnik za strojare, iz osobnih razloga!)
Ima i jedan veliki MEĐUTIM! A taj «međutim» kaže kako iako POD proširuje ponudu i konzumenti mogu imati veći izbor knjiga pred sobom (kod POD – a nema nikakve mogućnosti da određenog izdanja «nestane» ili da se do njega više ne može doći, kao kod nekih starijih izdanja tiskanih na tradicionalan način), takav način objavljivanja znači i manju kontrolu kvalitete onoga što se objavljuje. Naime, javio se određeni broj tvrtki koje omogućuju piscima koji žele objaviti knjigu u vlastitoj nakladi, da to kod njih obave (naravno, uz određenu naknadu) u POD – tehnologiji. Internet je, dakle, preplavljen knjigama različitih autora koji su natipkali milijune stranica posvemašnjih sranja – ukoliko postoji zahtjev, i takva vam knjiga može stići na kućnu adresu.
Taj veliki međutim moj je glavni razlog zašto mi se ne sviđa POD – tehnologija. Susretala sam se s dosta POD – knjiga, od kojih su neke dobre, a neke loše, i u kojima autori većinom žele podijeliti ono što su naučili u životu s voljnim čitateljima. Međutim, to književnost nije iako je navodno knjiga, makar bila i u POD – tehnologiji. Klasični način objavljivanja knjiga još uvijek je onaj prvi filter koji nas štiti od toga da čitamo potpuno smeće: POD – tehnologijom i taj je filter uspješno uklonjen. Tko će nas sada štititi?
Završila sam i s čitanjem knjige Mirande July: Baš ti, baš tu. Žena je konceptualna umjetnica i redateljica, dobivala je neke nagrade za svoje filmove, a Baš ti, baš tu je njezina prva zbirka priča. Objavljena je kod nas u nakladi Vuković&Runjić, a dolazi u krasnom žutom pakiranju, tako da će vam, ako je baš tražite, lako upasti čak i u krmeljave okice.
Što reći o ovom prvijencu? I sama se to još uvijek pitam. Krenimo od činjenica: knjiga sadrži 16 priča. Sve su pisane u ich – formi, a osim jedne, i to priče Sestra, u svima se radi o pripovjedačici, a ne pripovjedaču. Sve na određeni način tematiziraju problem roda i seksualnosti, u mnogima se spominju granični seksualni doživljaji (preljuba, ljubomore, fetiša, lezbijskih veza, homoseksualnosti i sličnog), sve su na određeni način queer, ali s druge strane – i izrazito šarene. Prilično je sigurno da čitajući Baš ti, baš tu, ulazimo u jedan drugačiji emocionalni svijet nego što bismo to uobičajeno očekivali. Hoće li nam se to svidjeti ili neće, već je pitanje prijemčivosti za drugačije doživljaje stvarnosti. U svakom slučaju, na mahove primjećujem kako se autorica otkriva upravo kroz segmente priča koji svjedoče o suosjećanju i razumijevanju.
Možda bi neke od vas budućih čitatelja upravo to moglo privući. Ako to već nije učinila jarkožuta boja korica.
Čitav prošli tjedan pokušavam pročitati Anastasiu Dalibora Šimprage. Hvale mi ga još od Kavica Andreja Puplina kao nekoga koga se naprosto ne smije propustiti u „suvremenoj hrvatskoj književnosti“ /ali, ono što mislim o većini „suvremene hrvatske književnosti“ zadržat ću za sebe, toliko sam ipak dama/. I dobro, gnjavim li ga gnjavim. Ali dok nisam rekla: OK, sad neću ništa drugo, sad ću samo ovo pročitati, nije bilo ništa ni od čega.
Šimpraga može proći. Sam početak me ponešto podsjetio na Šoljanov Kratki izlet (ne znam je li još kome pošlo za rukom uočiti ovakvu usporedbu, u svakom slučaju, možda i nije baš tako, ali mene je podsjetilo, s vremenskom distancom čitanja Kratkog izleta od cca ohoho vremena), jer imamo tu nekakvu grupicu ljudi, u godinama od otprilike 26 – 30, koji svi nešto neuspješno studiraju i nešto neuspješno rade, s nekakvim neuspješnim usputnim vezama, a ni glavni lik Goran Kanevski (makedonsko porijeklo uočismo promptno!) nije u tome nikakva iznimka. Pa oni piju pa rigaju pa se nosaju uokolo dok rigaju i pijani spavaju... I tako. S druge strane, Goran, u nadi da će svoje beznađe nekako izliječiti, piše dnevnik snova i pokušava pisati o alkemičaru Konstantinu Lakapenu za vrijeme Mehmedove opsade Istanbula (Carigrada?). Ima poglavlja o psihoanalizi glavnog lika, o njegovoj analizi veze s jednom nezadovoljnom Tamarom, ima tu svega. Da ne spominjemo da ima i jedna Staša iz snova (poznato je od davnina da je odgovor na svako životno pitanje muškarca uvijek žena, pa ni ovaj roman nije iznimka). I tako – duhovno putovanje u zemlju svojih predaka. Može to proći, bez brige, nije uopće onoliko loše koliko je većina „suvremene hrvatske književnosti“. Super mi je ova anonimnost na netu, mogu im reći točno ono što mislim, a da me nitko ne poziva na red.
Tako da – ovu ću knjigu morati još koji put pročitati kad budem imala više vremena i manje raspršenu pozornost, možda ću onda moći lucidnije rasuđivati o knjizi i donijeti više zaključaka. Do tada, doviđenja i laku noć J
No do tada, evo citata koji mi se osobito svidio, takvo bih nešto i ja, samo bez Ženice, jer ja doista ne znam što bih s Ženicom u takvoj situaciji.
„U jednoj budućnosti tu je vidio kućicu od kamenih blokova, na lakat, građenu s doksatom i vratnicama izvedenim u bačvastom luku. Terasa s lozicom, bljedunjav hlad i vjetrić koji piri s jugozapada, kao u kakvoj ladanjskoj rimskoj sličici. Vergilije, Pompeji, brionska villa rustica. On čita. Zatim piše, dok se ženica njegova mota po kući, donosi mu kavu i starinski sok od zovinog cvijeta, koji ima okus po grožđu. U svježe jesenje noći, s pučinom zvijezda u crnoj modrini neba, ljube se pod bremenitim i vrelim pamučnim pokrivačima. On je pisac. U knjižarama velikih gradova mogu se kupiti njegovi romani. Fotografiju mu katkad objave u časopisima.
Za dosizanje ove životne lučice nedostajale su tri stvari: a) knjige koje još nije napisao, b) novac da bi mogao sagraditi kuću i c) žena.“
Vikend je jedina prilika kad uspijevam noć provesti čitajući. Subota na nedjelju. Ne baš bogat društveni život. Za ovaj sam vikend uvečer izabrala Amelie Nothomb – Biografiju gladi. Već samo prvo poglavlje romana, koje sam pročitala na stranici Vuković&Runjić, učinilo mi se obećavajuće, ali Amelie Nothomb meni je već po vlastitom imenu preporuka, jer ništa loše od ove autorice nisam pročitala još otkako sam sretnom greškom nabasala na Higijenu ubojice (prvijenac!)
Biografija gladi je doslovce to – biografija jednog života, života autorice, koja je svoj život opisala kroz prizmu neprestane gladi za svime – za hranom, za ljubavlju, za alkoholom, za knjigama, za razumijevanjem, za putovanjima, za pisanjem. Kažu u Vuković&Runjić da se to otkriva kao neprestana glad autorice za životom: ali nije li tako sa svima nama? Ono što nas razotkriva u potpunosti su naše strasti. Kad ratio ustupi mjesto strastima, zaboravimo i ponos i društvene obzire (u određenoj mjeri) i druge sitnice koje ne mijenjaju naše živote u značajnoj mjeri. Što hoću reći? Hoću reći da nas ono što određujemo kao važno i prioritetno u našem životu određuje kao osobu, samo to. U tom smislu je autorica vrlo vješto baratala pojmom gladi, htijući zapravo reći kako je došlo do toga da kći jednog belgijskog diplomata koja je odrastala po diplomatskim predstavništvima diljem svijeta, postane spisateljica. Upravo na taj način – odredila se oko onoga što joj je bilo važnije od svega.
Ni za mene nije teško pogoditi što mi je važno. Niti za bilo koju osobu koju poznajem. Oni koji se ne mogu sjetiti onoga što bi im bilo važno u životu – s njima se najčešće ne družimo.
P. S. Čitajte Amelie Nothomb, možda je njezin stil pojednostavljen do krajnjih granica i njezini su zapleti redovno prilično jednostavni (uzmimo Antikristu ili Lastavičji dnevnik kao primjere!), ali atmosfera koju redovno uspije generirati je neobično omamljujuća.
< | studeni, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com