Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 19.11.2008.
Pjesme za drugo mjesto
Nekad nešto čitamo samo zato što nam je lijepo čuti kako zvuči, nema veze što znači. Većina poezije danas je takva: zvuči, a ne znači puno ili znači puno samo autoru i njegovim najbližima koji su s njim proživjeli određenu metaforu. Možda i zato rijetko volim čitati poeziju. Iznimku sam učinila u slučaju poznanika Mensura Ćatića koji je u izdanju bosanske Zalihice objavio zbirku poezije Pjesme za drugo mjesto koja je nastala, kako i sam kaže u naslovnoj pjesmi, kad je za svoje pjesme osvojio drugo mjesto na natječaju Mak Dizdar (ako se ne varam).
Pjesme su to čovjeka koji je očito stariji od vaše blogerice, čije je iskustvo očigledno drugačije i bogatije, ne nužno uvijek dobro i ne nužno uvijek loše. Ponekad to nije život jednog čovjeka, već je autor upijao i živote drugih ljudi, čak i onih koje nije poznavao. Pomisliš – Bože, lako je njemu sad pisati te boemske pjesme, on je živio svuda po inozemstvu, pa čak i u Danskoj! Baš lako, da (ovo govori moje drugo ja, uvijek prisutni mali racionalist, mali Descartes) – da sam ja životom bila primorana živjeti tu i tamo, da nisam uvijek imala udobnost ove iste djevojačke sobe sa žutim zidovima i trokrilnim ormarom s ogledalom u sredini, da sam ponekad spavala u hotelu ili kod Jusufa ili sjedila na obali rijeke Piedre i plakala, kako bih išta napisala? Mom malom racionalistu čini se kako je „pisati“ potpuna suprotnost „živjeti“. Mom malom avanturistu čini se kako samo onaj koji je živio ima o čemu pisati. Onda mali racionalist, rečeni Rene D., izjavi kako su ponajbolji pisci uvijek promatrači. Izvlači iz rukava život Marcela Prousta. Može, što se mene tiče, izvući i sve druge dosadne, normalne živote dosadnih normalnih privatnih osoba kakvi su bili neki od najslavnijih pisaca. Romantičar, uzmimo da se zove Lord Byron, na to udara svojim Bukowskim i svojim Ujevićem, koji su živjeli, itekako su živjeli, što loše, što pijano, što u teretnim vlakovima... a koji su pisali. Zbog ili unatoč, to vas ja pitam.
Ova me zbirka poezije natjerala da više razmišljam o čovjeku koji stoji iza njih nego o samim pjesmama. To je s jedne strane loše, jer su onda to doista pjesme za drugo mjesto: one koje označavaju nešto drugo, a ne same sebe. S druge strane, to je dobro, jer ove pjesme nas primoravaju da razmišljamo o drugim ljudima, ljudima koje poznajemo, ili koje ne poznajemo tako dobro. Ove pjesme za drugo mjesto nas, dakle zbližavaju. A to je, bez sumnje, jedan plemeniti ideal kojem književnost kao umjetnost želi težiti.
