Komentari

bookeraj.blog.hr

Dodaj komentar (88)

Marketing

  • edo

    Lijep i sažet prikaz, kakav treba biti.

    avatar

    19.11.2008. (12:26)    -   -   -   -  

  • Mensur

    sad bih doista volio da sam jedan od onih koji na internetu a i u životu mogu reagirati
    npr.ovako:potpisujem svaku Vašu riječ,srce si dvotačka zagrada,vidimo se na forumu..
    ..svojim današnjim tekstom osim što ste se oglušili o moju molbu da o mojoj knjizi
    raspravimo privatno (a reći ću kasnije i zašto sam presretan što ste to uradili)
    opet ste potvrdili i probudili dvije osnovne impresije koje imam naspram Vaših
    književnih opservacija-prva i daleko najvažnija: svakim svojim tekstom,na nekakav
    čudesan način, ne samo da dodirnete samu suštinu tretirane problematike nego
    s mladalačkom lakoćom i prividnom nehajnošću čak,pokrenete toliko važnih pitanja
    da bi svaka poštena reakcija na Vaš tekst morala imati formu makar nekog manjeg
    eseja,što ću (i kako ću) čim dospijem ja i uraditi ali dotle samo ću taksativno navesti
    nekoliko stvarčica na koje me navodi Vaš današnji tekst (druga impresija također,
    zahtijeva vrlo ozbiljan odgovor a tiče se poezije same:gdje je danas i kakva je,zašto
    je tako ponižena i potcijenjena-tu ste također,dali u današnjem tekstu,u načelu,vrlo
    tačan i lucidan,premda, što je razumljivo i opravdano, usputan odgovor)
    ...dakle,evo onda samo,sad zasad i ovdje,nekoliko nepovezanih crtica i čudesnih
    slučajnosti:
    - meni osobno ne idu u prilog pitanja koja ću postaviti ovdje iz prostog razloga što mi se
    sama ta pitanja od sebe cijelog života postavljaju i podmeću:živjeti ili pisati?
    jesmo li sigurni da je Bukowski imao bogatiji život od recimo,pomalo smotanog,
    sumnjivog i u nekim segmentima praktičnog života čini nam se mutavog Andrića?
    nije li usudom ovog nam balkanskog prostora pisac promatrač skoro pa i nemoguć?
    potpaljivao sam vatru knjigama koje volim da bih djeci ispekao jaje nađeno a za koje
    ne bijah siguran jel ga snijela granatama frustrirana moja kokoš il jednako preplašena
    zmija koju to jutro vidjeh u svome dvorištu pa ću sebi dati za pravo da upitam kakva je
    razlika između pjesama iz knjige koju Zalihica objavi i onih koje sam doista objavljivao
    kačeći ih rajsneglama po drveću ili u neku noć nekoj ženi odrecitirao uživo ili
    napisao na forumu usred igre asocijacija ili rasprave o gastronomskim karakteristikama
    japanskog stila življenja?gdje je granica između življenja i stvaranja,pisanja?što to
    znači:objaviti pjesme-pitam ovo jer još nijednu stvar u životu nisam uspio prihvatiti kao
    pravnik,zidar ili poštar nego sve redom i bez izuzetka a da bih,valjda ostao u kakvom takvom
    komadu-isključivo kao pjesnik (kvalitet mojih pjesama kakav god da je s ovim pitanjem
    nema nikakve veze)
    - pomenuli ste Ujevića i meni iz milon razloga natjerali vrelinu u grudi da ne kažem:suze
    evo zašto:kad sam bio dijete(a bio sam,nećete vjerovati) netko donese pred kućna vrata
    kutiju sa desetak knjiga Tinovih:sabrana djela..i nikad ne dođe po njih..najveći boem i jedan od
    najvećih bosanskih pjesnika je Musa Ćazim Ćatić,moj amidža(stric) kojeg je po osobnom
    priznanju poezijom zadojio njegov amidža a moj pradjed Avdo..taj Ćazim je bio veliki jaran
    s pomenutim Ujevićem (s Matošem također) što me ne čudi (Ujević je napisao o M.Ć.Ćatiću
    i prelijep esej a i sam je pio i živio sedam godina u Sarajevu)..zamislite ovu sliku:istjeraju
    Ujevića iz birtije,on sjedne na trotoar,nasloni se na zid,izvadi neku olovčicu i na kutiji od
    cigara napiše:
    Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom...
    (Pobratimstvo lica u svemiru)..

    avatar

    19.11.2008. (14:04)    -   -   -   -  

  • Mensur

    - knjiga,moja knjiga o kojoj ste mi danas učinili čast pisati ipak je po nečemu
    posebna i izuzetna,a evo po čemu:više od trideset godina pratim objavljivanje
    knjiga i to je prva knjiga o kojoj čak ni poslije,evo taman mjesec dana pa objavljivanju
    ..nije izašla niti najmanja vijest u BiH,recimo npr,da je izdavač taj i taj nije spavao
    nego je istiskao tu nekakvu knjigu..a na online prodaji se reklamira kao roman
    pa kasnije samo jedna rečenica :zbirka pjesama u koju je skupljeno trideset i nešto
    pjesama(niš više:kao da sam ih naprosio i kako da ih je pokojni Moša Pijade napisao
    u Lepoglavi i ilegalno) Napisao sam prodavaču:jarane,okreni još jednu stranicu paš
    vidit da ima 62 pjesme i dobijem odgovor:popravićemo ali,nažalos(bez t) po vašu
    knjigu bla,bla..i shvatim otkle vjetar i zašto puše al to je duga priča(nisu popravili
    svoju nebulozu i sliku svog karaktera što je ako ništa trgovački nekorektno prema
    čitateljima kojima se lažno predstavljaju..što mene,moram li reći,nije iznenadilo)
    - meni su se povodom te knjige ipak desila tri velika priznanja i sreće koje mom
    pisanju pa i životu daju smisao,samo još da ih nabrojim pa bježim:
    1) Vujica Rešin Tucić,doduše privatno,kaže mi za moje pjesme
    svedočanstvo za tugu i opomenu..te da smo gens una sumus..te sreća mi pjevala
    kud god hodio..
    -pošalje mi svoje knjige Gnezdo paranoje i Struganje mašte(knjigu koja je svojevrstan
    zbornik njegovih pjesničkih zbirki) s potpisom i posvetom koji ću podatak insistirati
    u svakoj svojoj budućoj knjizi(ako ih bude) da se unese u moju biografiju u rubrici
    književne nagrade
    2) izlazim iz visočke biblioteke i na vratima čujem:pročitala sam Vaše pjesme sinoć
    i zaplakala premda nimalo nisu patetične,predivne su..okrenem se,vratim:mlada dama
    kojoj imena dotad nisam znao dodaje:pišem magistarski rad iz književnosti i ako
    dozvolite Vašu bih knjigu koristila i dodala u bibliografiju(prilikom podizanja i vraćanja
    knjiga ranije sam s tom mladom ženom nekoliko puta kratko i usput razgovarao o
    nekim knjigama i ostao zapanjen kako netko tako mlad a još i žensko a da me bude
    sramota kakav glupi telećak ispanem u svakom od tih razgovora)dakle,vratim se i kažem:
    sav sam se naježio i odavno nisam bio sretniji..sjetim se da je jedina od finih i u toj
    biblioteci zaposlenih žena kojoj nisam poklonio svoju knjigu:sutradan ujutro ispravim
    grešku(da je pozovem,pita njena kolegica..ne,ne, nemojte je ometati,samo joj podajte
    knjigu)
    3) sad moram biti iskren i neshvaćen:da me je netko pitao što je tvoj san u vezi s tvojom
    knjigom i pisanjem uopće..iskren odgovor bi bio:da prvi(ako je moguće i jedini prikaz
    te knjige napiše curica koja piše Bookeraj-raj..i to se desilo:moja sreća je nepokvariva
    i neopisiva (stvarno i iskreno kažem bih pao na pare od nobela,ali čisto što se sreće
    i časti tiče:jebeš nobela)
    - Imka kako vidiš veći sam skriboman od tebe..ali danas je ionako poseban dan

    avatar

    19.11.2008. (14:05)    -   -   -   -  

  • Mensur

    glede naslova zbirke:(Imka,spasi me) mlada uposlenica u visočkoj boblioteci mi je ponudila
    da održimo književnu večer obzirom da radi takve stvari,piše i govori prikaze knjiga na
    lokalnoj visočkoj (ponekad i sarajevskoj nekoj) televiziji a moj izdavač,uvaženi književnik
    Almir Zalihić(koji je uzgred učinio maksimum za moju knjigu,tvrde korice,sjajnu premda
    pretjerano pozitivnu recenziju od koje mi se zavrtilo u glavi) htio ja da tijekom oktobarskog
    salona knjige u Sarajevu uradimo promociju knjige u reprezentativnom Bosanskom kulturnom
    centru ali...kod uvaženog(rijetkog i srčanog znalca i borca za dignitet poezije koji je i sam
    vrstan,naravno,daleko bolji i poznatiji pjesnik od mene) Almira Zalihića izvukao sam se na
    obiteljske probleme a mladoj bibliotekarki sam rekao istinu: ne mogu da povežem svoje
    pjesme s bilo kakvim recitiranjem,kravatama i tom vrstom svečanosti i nezvanih posjetitelja
    ..moje su pjesme neugledne,kusave i čudne i kad sam napisao ,,pjesme za drugo mjesto"
    doista sam tako i mislio,tako ih i pisao..

    avatar

    19.11.2008. (17:12)    -   -   -   -  

  • Bookeraj

    A kako da ja brišem ovakve komentare? Ovdje me nahvaliste kao malo tko (iako, u posljednje me vrijeme hvale nešto svuda naokolo, osim kod mene kod kuće, možda da preselim nekud?). Bilo mi je zadovoljstvo pisati o vašoj zbirci, i čitati je, i imati je ovdje na polici.

    avatar

    19.11.2008. (21:22)    -   -   -   -  

  • Mensur

    nemojte reći da sam ja izmislio i nagrade koje ste osvajali za svoje pisanje,prozu i poeziju..
    ja se samo slažem sa drugima..premda u jednom segmentu nisam sretan zbog toga:naime,
    uvijek sam bio tako žučno protiv toga da kritike jedno drugom pišu ljudi koji se poznaju
    a sad, ko dijete,naprosto ne mogu da odolim....pa nek se svijet raspadne od besmisla
    (hahahhaaaaah..podsjetili ste me na jedan esej o preseljenju)

    avatar

    19.11.2008. (21:56)    -   -   -   -  

  • imka

    Prve osobe, kojima se obratiš kada si do kraja propao, uvijek su dame. Gotovo odjednom, ostao sam bez takvog anđela. Samilosne duše. Jedan od razloga to dakako nije što znam izvodit grube šale kada si utuvim u glavu mušicu da sam što nisam. Predosjećaj vam vjerojatno govori kolika je razlika stvarnog i pozerstva. Morao bih to zapravo zvati igranje riječima i sklapanjem poimanja. Na prvi je pogled grubo. Pogledajte malo čisto zbog radoznalosti u kojem se smjeru sve okreće na knjiškom moljcu, ali pogledajte to u neprekidnosti odozdo, od početka dalje.
    Zapravo naš je razgovor pošao jednim drugim tijekom u kome je spomenuto zvono. Imajući tek na umu tu misao spomenut ću vam da sam napisao roman u kome nema nasilja, grubosti… svih onih čimbenika koji ljude suvremenog doba usisavaju u crne kronike.
    Dakle izvodio sam pokušaj prikaza takvog jednog ustrojstva koji je nerazumljiv ljudima. Sadašnji misaoni sklop čovjeka u svakom slučaju nije u mogućnosti uspostaviti nikakvu vezu. Govorim to, podrazumijevajući osnove koje pokreću čovječanstvo i način na kakav promišlja. Uz pretpostavku da je takav svijet dupina.
    Dupini povezuju živa bića i privlače nekim skladom. Prijateljskim. Dobrohotnim.
    Dakako upravo tako kako svaki čovjek vjeruje da zrači u dubini duše. Blagi. U tolikoj mjeri zapravo, da su svojom dobroćudnošću pomalo nestvarni poput svetaca. Već su ih i stari Grci smatrali božanskim bićima.
    Način njihova života govori nam govore kako nasrtaj, zavist, ljubomora i mržnja nisu ni od kakve pomoći. Uče nas otvoriti srce. Razlikujemo se tek sposobnošću da pravimo naprave pomoću kojih pokušavamo ovladati prirodom. Podrediti je.
    Dupini čine suprotno. Oni usklađeno s okolinom. Priroda je podarila delfinima i još više: najpoželjnije osobine čovječnosti – nesebično prijateljstvo. Njima ljudi ne trebaju, ali…
    Ali ipak su mu velikodušni prijatelji koji su mu puno puta pomogli. No ne samo da su nježni nego su i jako pametni. Zanimljivo je da imaju jednako velik mozak koliko i ljudi ali su njihove moždane vijuge složenije od ljudskih. Mozak dupina ima veću površinu od našeg. Zbog toga su dupini u stanju u jedinici vremena obraditi daleko veći i složeniji informacije od čovjeka. Pa iako dupini sami sebe ne bi smatrali bogatašima oni posjeduju nešto neprocjenjivo. Njihova je dragocjenost: sloboda. Nevezani su imetkom.
    Glasnici su sveobuhvatne nesputanosti koju čovjek sve većim blagostanjem ropstvom ovisnošću o tehnologiji svakodnevno gubi sve više i više. Onaj tko nema, ne prisvoji, ništa ne može izgubiti. Mislim da kada se promišlja o lancu okolnosti kako ljudi žive da zgrtanje imutka čovjeka čini jadnim. I patnja postaje to veća što više ima.
    Dupini ne poznaju nadmetanje, natjecanje, pobjedu… Raduju se životu. Valovima. Sjaju sunca. Oni se raduju šumu mora i stalnim promjenama topline… dupini su naši učitelji. Uče nas kako se radovati i kako uživati u životu. I da sve što radimo, radimo s radošću.
    Da je to doista tako uvjerili su se brojni ljudi. O tome govore znanstvenici, pjesnici, filozofi
    Sve ljudske reakcije mogu se svesti na dvije razine: ljubav i strah. Dupini međutim poznaju samo jedno: ljubav. Budući da nemaju neprijatelja nisu razvili osjećaj straha.
    To je vidljivo iz nježnog ophođenja dupina.
    Čak štoviše, dupini isijavaju dobrotu i to toliko silovito, jako kao da je beznačajna, a ne čovjeku toliko nužna, potrebita... Tako dupini zapravo mogu ljekovito djelovati na duševno bolesne ljude. Na neki su način bijela krvna tjelešca našeg planeta. Ukoliko mora i oceane smatramo krvotokom… I kao što u našoj krvi te čestice brane naše tijelo od virusa, bakterija i bolesti, jednako tako dupini čiste ocean na duhovnoj razini. Unose mir, spokoj i ljubav u smisao postojanja.
    Zbog toga čak vjerujem da njihove sposobnosti nadmašuju ljudske.
    Zašto ja sada, dakle, odjednom govorim o dupinima?
    Razlog je roman „Pjesme dupina“ – romana kojim sam pokušao sve to dočarati.

    avatar

    20.11.2008. (00:18)    -   -   -   -  

  • imka

    I sad navodim nekoliko obilježja mog pristupa toj temi. Naime smatram da se kroz svu tu poplavu literature dogodilo da je zapravo gotovo sve i svakakvim načinom već iskazano, (istovjetnost kojom je zapravo sve osobine ljudi obradila starogrčka dramaturgija)…
    Dakle to me je jednostavno navelo da se u stilu prelijepe dječje priče Bambi i poezije R. Tagore pokušam prikazati svijet. Ono bitno što sam želio dočarati to nije originalnost izraza ili doživljaja pripovijedanja nego ukazati na mogućnost da postoji biće koje je u smislu promišljanja u najmanju ruku jednakovrijedno nama, mada mi zapravo i nismo, (zbog različitih svjetonazora), sposobni za ono što podrazumijeva istinsko razumijevanje.
    Ono što bih vas zamolio da to, unatoč moguće odbojnosti zbog načina kojim sam se pojavio, to ipak pročitate jer istinski bi volio čuti vaše mišljenje…
    Zapravo čitajući ovih posljednjih nekoliko osvrta upravo baš vaše.
    Ja zapravo nisam prije ovako lutao blogovima. Više sam provodio slobodno vrijeme čitajući i pišući, svjestan da nisam možda čak ni, kažimo to prvih 100 u lijepoj našoj. A onda, odista me je naljutilo ono što već vrlo jasno možete zaključiti ukoliko pročitate ono na blogu knjiškog moljca. Neočekivano brzi i jaki prasak srdžbe… No ostavimo to postrani pa bi vas zamolio da mi na otkrijete razmišljanje knjigoljupca mada je tekst nelektoriran. (vjerojatno i s ime DOMPIL pišem u pojedinom trenutku drugačije, a za dupin kažem delfin… o ostalom da ne spominjem jer ponekad odista nezgrapno pogrešnu partituru odsviram po tipkovnici)

    Umjesto uvoda

    Znate li kako su nastale pjesme dupina?
    Kažu da se to dogodilo davno. Tada je u zaljevu na otoku živio dobri dupin. Odrekavši se veselog društva vlastite vrste i njihovog bezbrižnog jurcanja prostranstvom pučine iz dana u dan, iz pustolovine u pustolovinu, odjednom počne provoditi vrijeme promišljajući o tajnama prirode.
    Ta sigurno i vas same ponekad obuzme kakav neobjašnjiv poriv tuđ vašoj naravi, ali zbog kojeg se ipak ne libite prepustiti neobičnim osjećajima.
    No ne bi se moglo reći da je sve iznenada postalo posve izokrenuto. Tek pomalo drukčije, izmijenjeno, pri čemu se druželjubiva narav dobrog dupina usmjerila tako da mu pogled opazi dvije ribice koje su obitavala u toj uvali.
    Knez i kneginja su bili taj sretan, moglo bi se reći zaljubljeni par. Nisu pomišljale na veliki svijet, a još manje marile da se, tko zna za čime, u nj upute… pa se ni sam dobri dupin nije upleo ni s njima podijelio saznanja… Tek odjednom, dobri dupin promatrajući navedeni prizor, neprestano se u mislima zadivi prekrasno slikovitoj metafori ljubavi i prepusti užitku u ljepoti što prožima prirodu…
    Ni mi nećemo obrazlagati o raznim dvojbama razuma i potragama smisla. Ti se nejasni povodi ionako, nekako sami po sebi, razjasne i osvijetle put. Neki put prigušenim, a drugi put jarkim sjajem.
    Takva je providnost jednog jutra dovela ribara koji je isto tako bio žitelj spomenutog otoka. Čim čamcem dovesla u uvalu dobri dupin izviri iz vode. Mada još nikada nije vidio čovjeka, ugledavši kako natiče ješku na udicu, isti je trenutak znao kakvim zlokobnim stradanjem smjera sudbina…
    Vjerojatno se tako i razotkrio tajanstveni razlog slijeda neobičnog slučaja što je naveo dobrog dupina da se tu zadesi te izroni glavom pored čamca i cvrkutom nasmiješenog kljuna zaokupi ribarevu pozornost. Ribar, zaboravivši na sve slušao je i slušao žubor bujica i potoke riječi što ih je dobri dupin govorio bez stanke i prekida sve do sumraka kad knez i kneginja odu na počinak u svoj dvorac. Dobri dupin tad zaroni, a ribar se bez ulova vrati u svoje selo…
    Kada je pala noć, dobri se dupin pokušavao prisjetiti o čemu je to i što čitav dan govorio želeći svim srcem spasiti opstojnost ljubavi dva prelijepa bića čija se tijela prelijevaju u šarama obojanim poput duge… i onda se domisli da je ono što je izrekao, da su to bile pjesme dupina.
    Zatim naravno slijedi sve jednako onako kako to slijedi u životu i u bajkama: dobri se dupin uputi na pučinu, pridruži svojoj vrsti, doživi ljubav svog života pa tako i kćerku koja će potomstvo obdariti prekrasnom poezijom što se tako neočekivano pojavila u izmaštaju ovih neobičnih umnih morskih stvorenja…
    I mada pjesme dupina sročene su odrasle ipak kao da se u njima krije namjera što dobro može poslužiti i postati sadržaj kakav se priča djeci prije spavanja...
    Nadam se da će i vas, dragi moj čitaoče, pjesme dupina baš tako nekako nadahnuti. Da vlastitim riječima ispričate svojim mališanima o ovim neobičnostima i jednako oraspoložite njihove snove kao što ovo pobuđuje vaše sanjarenje...
    Jer svjestan sam da mnogi roditelji radije provedu večer ispred televizijskog ekrana pa nisam mogao odoljeti da im ne ponudim pjesme dupina. Namjerno ih nisam prilagodio dječjem uzrastu i zanemario poneki zaključak čiju mudrost ipak zahtjeva roditeljsko obrazlaganje… iznose sadržaje iz ovog romana svojim riječima…

    avatar

    20.11.2008. (00:19)    -   -   -   -  

  • imka

    Uostalom, tko kaže da sam, prepričavajući pjesme dupina, baš ja u najprikladnijem obliku uspio sažeti mudra iskustva i sačuvati ih u prijevodu na vlastiti doživljaj ljudske pameti? Zato ovo i jest roman koji je manje ili više uspješno može poslužiti tek nadahnuće roditeljima koji svojoj djeci svojim riječima pričaju priče za laku noć…
    Pjesme dupina same po sebi kroz roman polako prerastaju u povijest jedne izuzetne ljubavi. Iz misli što ih prožimaju čini se, uskrsava iskrena ispovijed. Sadržaj se oblikuje dok stihove povezujemo nenapisanim umecima spoznaja vlastite mašte. To slikovito događanje upravo je neispričana i naslućena priča prepuštena nama samima da je zamišljamo… jer, a što zapravo znamo o dupinu?
    I da li on uopće zna da smo ga mi ljudi tako nazvali?
    Da li se odazove kada s obale prema pučini povičemo:
    . – Dupinu, dupinu, dupinu…
    A zbog čega bi pak dupin znao da ga mi dozivamo? Ili zašto bi se odazvao?
    Dupini znaju što znaju, (skakutati po moru na primjer), a ne znaju što ne znaju (ili su samo djelomično obaviješteni o ljudskim dosjetkama i uobraziljama) i zbog čega nikad nećemo uspjeti s njima povesti ravnopravnu razmjenu znanja…
    Pjesme dupina zapravo prikrivaju sanjarenje odraslih koja uvijek sadrže već pretežno iskvarene primisli, zar ne? Pa kako uostalom pjesme dupina kriju takve misli, ma koliko, na prvi pogled nježno i djevičanski nedužno izgledale, one su ipak namijenjene odraslima. Mogu doduše poslužiti kao maštovit predložak kojim ćete prepričavati svom djetetu za laku noć i lijepe snove…
    Dakako da zapravo namjerno ovo iznosim tako kako iznosim: u slojevima koji se postupno skidaju, (uz mlađem uzrastu poneki neprikladan komentar, još neke dosadne stvari i ostalo) i odričem se svake namjere oblikovanja svjetonazora djece iznošenjem u obliku jednostavnog dječjeg romana.
    A uostalom, zar ima začudnijeg svjetonazora od pjesničkog i nisu li pjesnici vjekovna i najsnažnija alegorija neshvaćenih bića koji nitko i nikada ne može razumjeti? I baš na stanoviti način podesna metafora za oslikavanje kakvog ljudskom razumu nedokučivog uma? Poput recimo života dupina pjesmama?

    avatar

    20.11.2008. (00:21)    -   -   -   -  

  • imka

    1

    Hridine nježno dodirnu valovi crveni zbog odsjaja zore. Stijene su se uzdizale u obliku u more uronjenog vulkanskog kratera. Ili nekog manje razumljivog, poetičnijeg opisa: duplje sa suzom u oku Zemlje dok promatra oživljavanje. Tako započinje i svaki od mnoštva života koji su obdarili život planeta – bezbrižan, veseo i u ljubavi. Blaženo otajstvo što planetu promatra kao živo biće.
    Stvori si beskrajnu plavet od neba i voda jer takva je tvoja volja. Uvijek iznova prazniš je i neprestano puniš svježim životom. Tu nježnu pjesmu vječno stvaraš uvijek novim neobičnim oslikavanjima. Na tvoj besmrtni dodir i moja se misao puni ljubavlju i zamuckuje nemušte riječi.
    Dar tvoj, beskrajne dobrote, u meni se javi kao zametak mog nejakog potomstva…
    Prolaze vjekovi, a ti uvijek stvaraš nova postojanja… I zauvijek sve ostaje ista nepoznata tajna.
    Tkanje se riječ po riječ pretače u priču. Započinje u praskozorje kad se mirna površina namreškala, a uvalom proširili krugovi boje krvi. Ljudima je ostalo nepoznato kad se u dubini visokih stijena, u zaljevu, pojavilo to zapljuskivanje. Podsjeća na nečujnu pjesmu polutame iz koje izvire tajanstveno vrelo života. Tamo, u tom zatonu gdje je otok u svoj dlan prigrlio kap tirkiznog mora, izronila je na svijet. Tamo čak ni izravan sjaj sunca dugo nije dopirao. Tek oko podneva uspelo bi se visoko na nebo i zavirilo iznad nedostupne obale.
    Bila je još posve ošamućena i sve je bilo nepoznato. Plutala je površinom nesigurno lebdeći i ne usmjeravajući kretanje lepezastim repom. Glavu je položila na leđa majke. Silno je drhturila dok je upijala njen miris i zamagljenim očima besmisleno gledala litice. Nije slutila kakvu tajnu krije život…
    Dijete je malko glavinjalo. Bilo je mirno, ali ipak iznenađeno od požurivanja i gurkanja kojom ga je majka posvuda po tijelu laganim dodirom kljuna izdigla na površinu i pružila potporanj, poput velikog jastuka ispod uzglavlja. Imalo je čeljust izduženu u kljun s izgledom kao da se smiješi i zatvorene oči pa je pospano lice ostavljalo dojam kao da u tišini sniva radosni san.
    – Kako neobičan prizor, – dopre neočekivano mutna slutnja. Kao da je donosi omamljeni pogled. Zatim shvati da ta misao dolazi sa grebena odakle je promatra nepoznati stvor. I poslije, kada će ga zvati galeb, ta će joj ptica donositi obavijest. No naravno, imat će drugačiji smisao. Kada iskoči iz vode i ugleda kako kruži iznad plove riba, bit će to poziv na gozbu. No još nije došlo to vrijeme.
    – Kako neobičan prizor, – ponovi galeb promatrajući neobičnu zgodu. Nije se ni upustio niti je razmatrao dalja objašnjenja kakvim bi zbivanje, pitanjima i odgovorima, povezivao kakav znanstvenik. Pa ipak ta pojava koja istovremeno bila i neobičan odgovor na pitanje – kako Zemlja diše – moglo se je protumačiti, kako to ljudi kažu, i kao oblik telepatskog razgovora što ga u glavi, mada zapravo ništa ne razumije, čuje netom spomenuto mladunče. No kako ovo, dakako, nije znanstvena rasprava radije dalje nastavimo tijekom iznimnog očitovanja navedenog:
    – Nije li čudesno da odmah pliva i roni? – nastavi se čuditi ptica kao čovjek koji gunđa sam sebi u bradu i pomalo se prisjeća vlastitog iskustva. – I kako je to zgodno! Ne bi pomislila da iz bića može izaći isti novi život. To nisam čula. Naravno, mi ptice ni nemamo navadu prenositi takva iskustva. Uz sve to, ja sam ipak mlada i nisam udahnula vlastiti život u oblik što izvali moja vrsta. Proljetos sam se izlegla u gnijezdu… Koliko vidim, ovom mladunčetu ne treba skrovišta. Ovog se trenutka javilo i evo, već pliva. Vidim da je kod delfina, uostalom, sve pomno zasnovano. Veliko je i ma da nespretno, već je sasvim spremno raditi sve kao odrasli… Da li će odmah otplivati i potražiti hranu?
    – Svakako ne, – odgovori tiha misao majke. Jedno joj je oko bilo otvoreno, ono kojim promatra istog galeba kao i njeno dijete. Svjesna je svega što se događa u njenoj blizini. Budnim okom čuva da ih ne zaskoči kakva iznenadna opasnost. Sklapala jedno po jedno oko. Pripadala je opreznoj vrsti. Dok bi jedna polovica mozga zapala u okrepljujući san, druga se nije odmarala. Svoje je krupno tijela okretala u polusnu tako da otvoreno oko usmjeri i poveže se s mislima galeba koji promatra obzor. Zato se i javila ta misao koju je čulo njeno mladunče, a koja bi se, da je poznavao sve tajne sporazumijevanja, uobličio u smisao što otprilike glasio poput izraza: – No oprostit ćete što sad ne mogu s vama dijeliti svoje misli. Toliko toga me sada očekuje… a osim toga još sam iscrpljena.
    Zaljeva je bio odijeljen od pučine. Uski prolaz bio je procijep na liticama obale što se sunovratila duboko u more. Vremenom su podvodne struje i valovi na greben na ulazu nanijeli pijesak i oblutke te izdigle usku prud koja bi, za velike oseke, zaton pretvorila u slano, ali ne baš plitko jezerce. Pa iako više nije bila plima kao u trenutku kada je u zaljev uplivala bremenita majka, dupini su još uvijek mogli otići. Uskoro neće. Plićak na ulazu kasnije će im pružiti sigurnost. No majka je bila

    avatar

    20.11.2008. (00:21)    -   -   -   -  

  • imka

    – Ne dajte se smetati – nastavi ptica. – Ni ja baš nemam puno vremena. Jutros sam se zadržala jer se to ne vidi svakodnevno. Moja vrsta nastaje usred okruglog, glatkog, krutog oblika tvari što zovemo jaje. Kad prokljuvimo krhku opnu i izvirimo na svijet, ostajemo bespomoćni u gnijezdu. A toliko posla ima dok se othrani potomstvo, toliko toga treba uložiti. Sve svoje znanje i vještine! Trud, kažem, kakav se ne može zamisliti. Samo za opis protekao bi čitav život. Toliko se brinemo za opstanak, toliko strepimo da ga osiguramo! Mladunci su tako bespomoćni. Uvijek im nešto treba… Molim vas, ta zamislite samo, ako možete, koliko je naporno brinuti za nahraniti male gladuše i istovremeno paziti ptiće da im se štogod ne dogodi. A koliko tek treba čekati dok dobiju pravo perje, uzmognu letjeti i sami o sebi skrbiti, zar ne?
    – Izvinite, – odgovori majka, – nisam vas slušala.
    U nastaloj tišini mladunče nazrije galeba kako širi krila i odlijeće poput misli:
    – Glupog li stvorenja, uglađenog, ali glupog!
    Nakon što je galeb odletio u mislima ovlada tišina. Sav poznati svijet djeteta bila je šutljiva majka koja se odmara dok se sunce penje nebeskim svodom ka zenitu. Još nije pustilo glas. Ni jedan ton od čitave palete zvukova – cičanja, piskutanja, kliktanja pa čak raznolike pijevne melodije te povezani niz glasova poput riječi ljudskog jezika, – a pomoću kojih se sporazumijeva njegova vrsta.
    Ipak nije posve zavladala pospanost. Uvala je ječala mnoštvom glasova. Vreva uzbuđenja sitnih stvorenja poput školjki, račića, ježinaca, kozica, zvjezdače, sitnih riba i još nemalog broja maljušnih stvorenja. Jedva se, iz sve te buke razabralo svadljivo prigovaranje pirke koja je čučinu cektala o kraku hobotnice kao slasnom crvu, ali zbog smijeha raka samotnjaka koji je na dnu pronašao praznu ljušturu kvrgavog volaka veću od kućice u kojoj je boravio nije se moglo razaznati tijek događanja. U brujanje se uključi i prodorno ječanje dagnje dok ju je u praskavim zagrljajem hlap stezao kliještama. Katkad se kroz glasove probilo siktavo opomena ugora koji je provirio iz otvora i ugledao pjegavu drhtulju. Koliko još jučer ošamutila ga je strujnim udarom. Po ljušturama priljepaka odjekivao je i topot raka dok bježi. Činilo se kao da udara ritam promuklom dozivanju kneza svoje riblje družice. Istovremeno je neki trp na dnu, okružen drugim morskim kukumarima, pjevao zavodničku pjesmu.
    No mladunče delfina nije razumio ništa od tog pjeva i dozivanja. Nije mogla razabirati nikakav smisao, nijednu riječ svih tih razgovorima. Još im nije obraćalo pažnju. Nije iskusilo nijedne pojave kakvom obiluje život. Njihala se glave položene na leđa svoje majke i osluškivalo šapat morskih valova. Njušilo je njeno mirišljivo tijelo i skutrilo uz to dopadljivo isparavanje dok se ne pojavi sasvim novi i nepoznat osjećaj. Bila je to gladi zbog koje sklizne s majke i potraži vrelo koje će joj ugoditi.
    Dok je mladunče sisalo, majka otvori oči i kao da ju ljubi, nježno dotakne njuškom.
    – Dompil, – šapnula je ozareno. Zatim je podigla glavu gledajući prema pučini i otvorenih usta osluškivala pa opet nježno dotakla svoju djevojčicu i zatim smirena ponovo utonula u san.
    Iscrpio ju je povratak u zavičaj i traženje onih od kojih je otišla. Jenjavao je poriv koji je trajao gotovo čitavu godinu dok je zametak rastao u njenom tijelu. Tjerana nekim čudnovatim nemirom lutala je morima od jedne do druge skupine svoje vrste, a tek kad se napokon približilo vrijeme, pohitala tamo gdje su i nju prvi put gurkali na morsku površinu da udahne zrak. Iznenadila ju je pojava mladunčeta pa se tako začudo našla sama, bez da ju netko štiti od morskih pasa privučenih krvlju što istječe pri porodu. Sklonila se u uvalu i pokušavala sakupiti snagu za nastavak putem okrilja, među draga bića s kojima će slijedećih pet šest godina odgajati svoje dijete.
    Bilo je gotovo podne i sunce je u valovima ispleo mrežu od nemirnih niti svjetla što po plesnom podiju dna igraju čarobni valcer ranog ljeta kada se majka rasanila. Na prostirki oblutaka i pokrovu algi treperili je svijetlost zbog čega se činilo da je dno živo. Možda su to bili otkucaji srca planete kojim je umiveni oklop njene kore slijedila misao života koji se javio u zoru ovog dana. Dompil je ponovo sisala.
    – Dompil, – ponovi majka nježnim šapatom njeno ime, – mila moja Dompil!
    Tada se djevojčica odvojila od nje i lagano zaplivala. Majka udahne i zaroni i ispustila zvuk prema prolazu kroz koji je ovoga jutra uplivala u zaljev. Kroz zatvorena usta zvuk je čula i Dompil pa uplašena nenadanim dozivom jurne ka majci koja se nije okrenula da ju nježno prigrli nasmiješenim kljunom već ga je otvorila i usmjerila ka odjeku po kojem razazna da je izlaz previše plitak i da njime više ne može proći. Jednako kako im je onemogućen odlazak, isto priječi i grabežljivce.
    Pa ipak njena je nasmijana njuška izgledala kao da se brine. Naravno da to Dompil još nije mogla razumjeti. Još nije znala ništa o životu iz čega bi mogla izvući kakav zaključak

    avatar

    20.11.2008. (00:21)    -   -   -   -  

  • imka

    Oslobodi me pijanstva svoje ljubavi.
    Više ni kap čuvstva opojnih dodira tvoje nježnosti neka ne pije moje žedno srce.
    Ova okrutna odluka guši mi razum i natapa ga ludilom.
    Izronit ću na površinu i udahnuti svježi zrak jutra punim plućima.
    Zalutala sam, izgubila se u tebi, zarobio me zagrljaj labirinta tvoje ljubavi pa ne mogu prepoznati stazu.
    Oslobodi me svoje draži, skini okove i vrati odlučnost da kažem zbogom, odem i svojevoljno ti darujem moje slobodno srce.
    Ova okrutna odluka guši mi razum i natapa našu ljubav ludilom.

    avatar

    20.11.2008. (00:22)    -   -   -   -  

  • imka

    2

    Dompil još nije znala za opasnosti kakve život krije. Zaronila je ka dnu. Spopala ju je silna radost, tako čarobna i snažna da je u trenu zaboravila na tjeskobu zbog čudnovatog oglašavanja svoje majke. Uvala je bila duboka nekoliko duljina tijela njene majke i kako će kasnije otkriti, jednoliko tako do obalnih zidova. Dok je plutala površinom vidjela je ispod sebe uglavnom pjeskovito dno iz kojega su izvirivale stijene. Neke su šiljcima strčale uvis, a drugima kao da je vrh bio odsječen, prema površini su gledali ravnom pločom. Sve su bile izborane mnoštvom pukotina, a tek jedva poneka, vrtoglavo bi se uzdigla i izvirila iz mora. Vidjela je, onim svojim smućenim pogledom ono za što još naravno nije znala da su sitni pa sve krupni oblutci. Tamo, bliže obali gdje je dno bilo gotovo kamenito. Kroz vodu su prodirale prve zrake sunca i to je usreći, a da nije znala zašto. Ispod njega pojavila su se sjene u mreži svjetlosnih niti kao odrazom namreškana površina. Primijeti kako je majka na tren protrnula prisjećajući se ribarskih mreža pa pogleda gore. Zaslijepi je svod sa obrisom crne sjene majke. Lebdio je okupan treperenjem svjetlosti koja ga je zabljesnula i ispuni srce. Dompil je bila zanesena, a u isti tren zbunjena. Obuze je nekakva luckasta razigranost. Da je bila ljudsko mladunče ispustila bi dudu pa se glupavo kikoće majci koja se saginje i pruža joj je nekoliko puta. Ili bi skakutala po krevecu kikoćući od radosti. No, mada su u najmanju ruku jednako razumni, male dupine ne okružuje svijet stvari pa je Dompil dakle, kikotala na svoj način, jurnula uvis, iskočila iz vode i kao kamen pljusnula propadajući lelujavo ka dnu. Ponovila je to nekoliko puta. Nešto ju je tjeralo da skače. Njene su mlade mišice bile snažno napete dok je veslala repom, a udisaji, kad iskoči, glasni. Otkrila je da istiskujući zrak kroz otvor na glavi dok tone propada dublje, a razigrani baloni zraka u tragu imaju opno prozračno šarenih preljeva. Opio ju je prizor, naveo na nove skokove. Majka ju je gledala i jednako se radovala. Vidjela je da Dompil mahnita od veselja. Vidjela je da iskače visoko u zrak izvodi vratolomne premete i uzalud pokušava uvijek iznova poletjeti, kao galeba. Shvati da Dompil kroz njene misli polako počinje nazirati život i mehanizam po kojoj će ta njihova povezanost širiti spoznaje. Dompil je poznavala tek još samo lelujavo gore–dolje u majčinoj sjeni pa jer nije iskusila slobodno kretati se. Majka zaroni polako i smiješeći se uputi poziv Dompil pa iskačući pojuri u kovitlac sve većih krugova poput vrtuljka. Odjednom se Dompil prepadne i zastane. Nije znao zašto je majka odjednom odjurila toliko daleko i zašto se skriva pa pojavi. Počela se lagano okretati oko sebe i pratiti putanju kojom je majka kružila i zamalo pomisli kako i ona uz nju juri kad li, odjednom majka nestane. No prije nego se opet javi strah, majka izroni ispred Dompil.
    – Hoćemo li zajedno? – upita.
    I gle već je opet nestala. Dompil se zbuni. Što li to znači? Što se to događa? No evo je opet, kruži oko njega takvom ludom brzinom da je vrteći se oko sebe kako bi je neprestano pratio pogledom bio ošamućen i zamalo prestao disati.
    Opet se majka u hipu našla pored Dompil pa ju kljunom gurnula nježno gurnula:
    – Slijedi me, – reče i opet odjuri.
    Dompil pođe za njom. Tek nekoliko zaveslaja i dva nespretna praćakanja. Odjednom se njeno kretanje pretvori u iste onakve skokove. Kao da je nešto nesi. Mislila je da leti. Ponesena sama po sebi kao da klizila niz vijugavu nit koja uranja i izranja površinom pletući neostvarivu priču. Vodoskoci su njenim tragom prštali poput bijelih cvjetova na proljetnoj livadi koju Dompil niti će niti može doživjeti.
    Bila je obezglavljena. Kružila bi za majkom, iznenada promijenila smjer i pojurila joj ususret te opet uz nju novo kruženje. Zatim je u zagrljaju te pomame Dompil radila neke svoje neobične smjerove kretanja. Majka je već neko vrijeme stajala mirna i lagano okretala tijelo. Ni u jednom je trenutku nije ispustila sa pogleda.
    Odjednom Dompil nije mogla dalje. Stala je i lagano doplivala majci visoko izdižući svoj nasmijani kljun. Posiše svoj obrok, a onda su neko vrijeme dangubili jedno pored drugog, ispunjeni jakom srećom. Otkako je Dompil izronila na svijet upoznala je podvojenost kojom otkucava život no ona nije o tome promišljala. Doduše dok je gledala nebo, oblake, sunce i tirkizni i odsjaj pod sobom spazi i galeba. Kružio je visoko među oblacima pomalo jednako kako su i ona i njena majka do maločas promicale uvalom. Nije naslutila da je sputana iako su takve misli s povezane s prostranstvima pučine protjecale domišljanjem majke. Dompil još nije pridavala pažnju onome što joj je bilo nepoznato. Radije bi se prepustila opojnom pogledu vlastite stvarnosti u ovom trenutku. Osjećala je nježno zapljuskivanje valova i ljuljuškala se dok je duboko udisala zrak. Tek je sada ćutila

    avatar

    20.11.2008. (00:23)    -   -   -   -  

  • imka

    svaki trenutak divote postojanja i uživala u prijatnoj toplini suncu na leđnoj peraji. Bila je opčinjena novim čudesima. Ispod sebe mogla je nazrijeti život. Vidjela je kako se gibaju vlati trave, kako se među njima skrivaju neka majušna stvorenja. Dakako da je kamenje pod vodom bilo obraslo algama, a iz procjepa bi izmigoljili još čudnovatiji stanovnici uvijek različitog oblika ili šarenila.
    – Gle majko, – poviče Dombil. – Kamo žuri onaj kamenčić?
    – Nije to kamenčić, – reče majka. – To je račić samac u ljušturi kvrgavog volaka.
    Dombil je zadivljeno gledala za račićem koji je došao do hrpe sitnih oblutaka za koje bi se isto tako moglo reći i pijesak krupnog zrna. Ukopao se među njih. Sada je Dambil opazila mnoštvo takvih račića. Neki su hitali dnom, a drugi su se pritajili na nekom mjestu odakle se ne bi pomakli. I opet je svoje opažanje spomenula majci, a ona joj reče da su to pužići i školjkice te im spomene naziv: puzlatka, priljepak, ugrc, kvrgavi i bodljikavi volak, kunjka, papišunka, kapice prugaste i srčanke… Izgledalo je zaista kao da za sve postoji neki naziv, a svi se oni stapaju u neobičnu glazbu poput pjevušenja. Dompil to prihvati poput kakve igre pa se nadoveže ispuštajući glasove koji doduše nisu imali nikakvo značenje, ali su zvučali kao pjevušenje.
    Dompil je počela bacati poglede u različitim smjerovima i čim bi ugledala štogod popratila je to riječima koje dakako nisu imale onaj utvrđeni smisao, ali su ipak imale sadržavale tajnu. Isto je tako govorila i o svakom obliku trave, svakom oblutku koji bi zagledala pa otkrila neku nepoznatu nijansu boje. Zvukovi što ih je ispuštala komešali su se u melodiju od koje se uskoro umori pa zaspi.
    Nakon nekog se vremena probudila izvirila je glavu iz vode i počela osvrtati. Majka nije bila pored nje. Koristila bi vrijeme kada bi Dompil zaspala, iskrala se prema pučini i lovila da pojede kakvu ribu.
    No Dompil se ni ne uspije prepasti. Opazi peraju. Majka se približavala od procijepa. Bila je potpuno orna za novi nisku vragolija. Uzela je zrak i zaronila i požurila presresti majku.
    – Gdje si bila majko? – upita je kad su obje izronile.
    – Lovila sam ribice, – odgovori joj majka.
    – Ah, male životinjice, – prisjeti se Dompil majušnih bića, raštrkana na sve strane. Prštale su uvalom i vrvjele, a zatim, u slijedeći tren, raspršile i sakrile kud koja. Izgledom su doduše podsjećaju na majku, ali vrlo su plahe. Prhnule bi čim im se pokušala prišuljati. Zatim se zamisli.
    – Gle, – klikne Dompil. Opazi pri dnu tragolja kako je šmugnuo u visoku travu. – Ima mlado.
    – Nije mlado, – rastumači majka, – to je pjega.
    Dompil je bila razigrana i tražila je druga u igri pa joj se od želje pričinilo da je, poput nje, tamo neko riblje mladunče položilo glavu na leđa svoje majke. Nije znala što je pjega, ali nije otkrio čaroliju zapitkivanja pa nije ni upitala. Zamislila se. Možda je i pomislila da je pjega ime mladunčeta one ribice koju je opazila. No nije dugo razmišljala. Više od toga, otkad joj je majka spomenula lov ribica, mučilo ju je kakva je to zabava? Zato udahne i zaroni. U ronjenju pridruži joj se majka.
    Dompil je prvo zagledala tamo gdje je vidjela tragolja. Nije ga bilo. Osvrne se. Nigdje ga nije vidjela pa se malko snuždi. Onda je majka gurnu nježno nasmiješenim kljunom u bok i reče:
    – Ulovi me. – onda brzo pojuri i osvrne se. Dompil je iznenađeno ostala u mjestu. Majka ju pozove da je ulovi, da joj njuškom dotakne peraju i Dompil odjednom shvati kako se to igra lovljenja i požuri svojim kljunom dotaknuti rep majke. Ali ona je stalno izmicala i ma koliko se Dompil trudila da je sustigne, nije uspijevala. Onda osjeti kako joj ponestade daha pa izroni. Majka učini isto, ali podalje. Opet je pozvala Dompil da je ulovi i opet je Dompil to pokušala, a majka izmicala. Ponekad bi se sakrila iza podvodne hridi i onda bi je Dampil tražila. Igra se dopala Dompil i u njoj su provele neko vrijeme. Onda je Dompil opet sisala i zatim su zajedno ronile i razgledavale podmorje u uvali. Kada je pored stijene što se uzdizala gotovo do površine opazila piku koja čim ugleda dupine pobjegne na drugu stranu Dompil zastane i iznenada reče:
    – Sirota ribica. Sigurno nas se uplašila jer je njena majka nekud otišla pa se više ne zna vratiti. Idemo potražiti njezinu majku. Sigurno jako brine gdje je njeno djetence.

    avatar

    20.11.2008. (00:23)    -   -   -   -  

  • imka

    Nevjerni osmijeh prekrije moje oči kada ti priđem i kažem: »Zbogom!«
    Često sam se tako igrala s tobom pa si povjerovao da je opet igra.
    Priznajem, ista sumnja u meni kao da me nagovara na povratak k tebi.
    Jer dosadno protječu jesenski dani, jer dolaze valovi, uzmu zbogom i ponovno dolaze, jer pun mjesec mami na površinu ribe iz noći u noć; pa se tako možda i ja nakon rastanka našeg ponovno vratim.
    Ali čuvaj našu sliku varljive igre; ne dozvoli da predugo ostanem zaronjena u skrovištu iza podvodne hridi.
    Pa kad kažem: »Odlazim zauvijek i više se neću vratiti« primi to kao istinu i prati me svojim pogledom u daljinu, a suza neka pojača tužan pogled tvog oka.
    A ako se ikada ponovno vratim, osmjehni se lukavo kao da si me tražio i samo pravio da me ne možeš naći kako bi mi ugodio.

    avatar

    20.11.2008. (00:24)    -   -   -   -  

  • imka

    3

    Jednakim zanosom kojim Dompil skrbi o sirotoj ribici prikazana se stvarnost malo–pomalo prepušta glazbi bajke ili basne – ganutljivim izrazom kakav čovjek razotkriva samo ako iznađe iskrenost i srcem protumači život. A skriveno značenje objelodanjuje poznato.
    – Gle, – uzviknula je Dombil – kako to čudno pliva ova tritonova truba.
    – Gdje? – upita majka.
    – Eno tamo, puž se prihvatio repom za algu i promatra nas…
    – Nije to puž, – rastumači majka. – To je morski konjić.
    Prikaz služi da istinu spozna svijet kakav gradi čovjek. Djeluje nestvarno. Njegova je djelotvornost previše blaga i opojna. Razotkriva budalastu maštariju.
    – Ah! – reče Dompil morskom konjiću kad mu se posve približila. Bio je zapravo prvo stvorenje kojemu se uspjela približiti roneći. – Ne trebaš se bojati.
    – Ja se ne bojim, – odgovori morski konjić dubokim glasom. – Samo sam se u prvi tren prepao. Baš sam pitao ženu kada ću dobiti djecu…
    – Bit ćete majka? – upita Dompil.
    – Ne majka. Otac!
    – Molim oprostite, – reče Dompil učtivo. – Nisam znala vaše ime.
    Neosporno je da izričaj prikriva činjenice. Navodi da naslutimo poznato, ma da taj doseg odista nije prava zbilja. Kakve misli razmjenjuju bića u susretu istog trenutka postojanja? Nije važno. Ne bi se nikada raspredale priče o Dompil, da nema živućih opisa.
    – Nisam vas htjela uznemiriti, – kaza Dompil plaho, – ali o meni brine majka.
    – U nas žena stavi u trbuh muža kruškasta jaja i on dalje brine o djeci.
    – Ah, tako, – reče Dompil. – Nisam znala.
    – Ništa zato, – reče morski konjić. – Puno ih ne zna brinuti i odgajati svoju djeci.
    Dompil je prodirala u svijest očitavajući misao pogledom. Ona je bila prorok postojanja. Naravno, u ovom trenutku još tek u začeću. Naslućuje da će smisao i dalje bit nejednak. Događat će se nova stradanja, nove nepravde, nova umiranja. Nema ni najmanjih naznaka da se bilo tko poštedi. Strepnja se pretvara u vrtlog straha. Užasi se ostvaruju, ili su ostvareni. Čak ako se ne spomenu. Moramo se prepustiti i bez premišljanja poći ususret predodređenju. Nema uzmaka. Biti svih bivstva povezane su.
    – Ja bi htjela puno toga znati, ali nitko ne želi razgovarati sa mnom. Svi bježe. Vi ste prvi tko sa mnom razgovara, – odgovori Dompil, – osim majke naravno.
    – I ja sad moram pobjeći, – reče morski konjić i hop, nestane među algama.
    Spomenuti razgovori u svijesti Dompil imali su privid jasnoće. Sporazumijevanje je iz nekog razloga prikazana varljivo. Nema mirisa, nema zvuka, nema slika. Bića su različita, smisao često proturječan. Kada je spoznaje isključivo samonikla, doživljaj je nestvaran. Postoji tek predodžba o ispravnosti znanja i čuvstva. Dompil nepouzdano oslikava njihova utvaranja.
    I Dompil se žurila. Trebala je udahnuti zrak.
    Svijest drugog nam je zapravo nepoznata. Obmana se raspline u mnoštvu laži. I ma koliko je njegovali, ne opstaje zauvijek. Ali to ne znači da ne postoji. Kao ni to da je pogrešan prikaz Dompil kad je lagano otplivala do majke i rekla joj:
    – Majko, razgovarala sam s njim.
    – S kim?
    – Sa morskim konjićem, – ispriča joj Dompil. – Zove se otac. Dobit će djecu. I odgajati ih.
    Što je onda ovo? Ništa nije pouzdano. Događaj je prijevod prilagođen izražavanju ljudi. Značenje prilagođeno, prepravljeno i sumnjivo. I nije pripovijedanje tek tako. Ne. Ovo je neprekidna bujanje života, uspavanka sanjarenju, maštanju, ljubavi, ljepoti… opijanje dobrih duša. Neostvarivo obećanje kakvim su već zasipali vaša žedna usta pa obmanom opetovali prelazak žednih preko vode.
    Ni majka nije mogla prodirati u misao živih bića tolikim jasnim razumijevanjem kako bi uspijevala Dompil. Majčina je vještina imala obilježje po kojem je to više izgledalo nehotična slutnja. Razgovaranje mislima bilo je više–manje razvijeno koliko je uglavnom svojstveno njenoj vrsti. I jednako bi toliko primjenjivala te slutnje što su se više očitavale kao treperenje stanovitog osjećaja nego sadržaj kakav slikovito opisuje izraz: pogled tuđim očima. Pa iako bi joj se ponekad, ali rijetko,

    avatar

    20.11.2008. (00:24)    -   -   -   -  

  • imka

    dogodilo i takvo priviđanje, ta je posebnost uglavnom bila povezano s Dompil. Pa ipak bi, unatoč navedenog, pogrešno bilo smatrati da nije popila ni kap saznanja sa tog izvora.
    Da se netko napije, mora prvo piti. Mora se popiti opojno piće i pomalo pretjerati. Ne baš jako prekardašiti. Važna je utažiti žeđ. Piće je u peharu. Pruža ga Dompil. Daje ga bićima koja je okružuju. Radije bi im podarila ljepše misli, opojnije, ali tada bi u sve, još manje vjerovali. Pili su već istinsku misao na drugom izvoru i ostali žedni. Krvoloci su isisali beskrvnu vjeru ili krvavu nevjeru. No još nije stiglo vrijeme da takve tegobe zagrle Dompil. Sada je razgovor s morskim konjićem uzbudio Dampil i lagano je umorio; nije ni čudo jer jedno je bilo prisluškivati ono što drugi govore, a posve drugo razgovarati sa bićem neke druge vrste. Osjećala je glad i priclonila je glavu uz majku da se okrijepi.
    Neko je vrijeme sanjarila na površini u omaglici kakva bi je snašla čim se zasiti. Gledajući ka dnu opazi veliki mjehur zraka kakav bi ispustila ponekad roneći. Dombil pogleda oštrije i začu u mislima kako joj njena majka objašnjava kako ti nije mjehur zraka nego meduza i objasni neugodu kakvu bi joj lovke s žarnicama uradile. No unatoč upozorenju Dompil zaroni da promotri meduzu izbliza.
    – Molim vas nemojte se micati, – reče Dompil.
    – Ali zašto se ne bih micala? – upita meduza čudeći se takvoj želji.
    – Ah ostanite tako, – zamolila ju je Dompil. – Još nikada nisam vidjela ništa slično. Tako ste lijepi.
    – Neka vam bude, – reče polaskana meduza. – No neću se zadržavati dugo.
    – Kako ste zanimljivi, I neobično izgledate. Poput mjehurića zraka, – reče Dompil ispustivši kroz otvor zrak. Možda joj se u mislima javi slika oblaka prozračnih boja u svitanju, što je proteklo. Nastavi:
    – Recite mi molim vas, kako izgleda kad se uzdignete iznad površine i zaplivate nebom…
    – Što? – upita meduza i uskomeša lovke. – Kakvo nebo? Imam pametnijeg posla nego plivati nebom. Uostalom što je to nebo?
    – Nebo je, – rekla je Dompil i zbunjeno ušuti jedan trenutak, a zatim nastavi mucajući: – Nebo je…nebo je…– Tada joj se prvi puta dogodilo da netko od nje zatraži objašnjenje za nešto što se događa izvan nje. I to je osupne da žurno ispliva majci. I nije čuo kad je meduza povikala:
    – Meni je prilično svejedno što je to nebo. I uopće nemam namjeru zaplivati nebom.
    Majka je s odobravanjem pratila Dompil dok samostalno švrlja uranjajući u podmorje i istodobno je bila spremna zaštiti je ako se javi opasnost. Zapravo nikada do tada nije provodila toliko vremena plutajući površinom. No nije to bila besposlenost. Bila je to postojano bdijenje nad Dompil i neprekidno čuđenje njenim sazrijevanjem. U svakim bi uranjanju Dompil otkrila neki kamičak iz mozaika životnih tajni. Majka je slutila vrijednosti tih šaljivih i naoko glupavih doživljaja. Sa zahvalnošću je pomislila na neobičnost slučaja koji ih je snašao i nije pomislila da bi još trebalo napusti uvalu.
    Izranjajući Dompil nije primijetila kako je meduza u dubini lovkama oplela neopreznu ribu i kao je ona, boreći se za život odvukla meduzu iz vidokruga. Majka, da to sakrije, reče Dompil dok je udisala:
    – Dompil, hajde ulovi ribicu?
    Dompil je posluša i zaroni obuzeta tom novom vragolijom. Pokušala se približiti ribicama iz svih mogućih pravaca u strelovitom obrušavanju ili opreznom prikradanju i ostajala začuđeno kako joj do jednog pothvata kakav bi joj pao napamet to ne uspijeva. Nekada bi se gotovo i primakla ribici i zamalo je dotaknula, ali bi odjednom munjevito ribica pobjegla zastajući na nekoj sigurnoj daljini.
    A kako je vrijeme prolazilo, pokušaji i upornost su jenjali. Sve više je spoznavala svoju nemoć i napokon izroni pa reče:
    Ja to ne mogu.
    Nisam ti ni rekla da uloviš ribicu, reče joj majka blago. Rekla sam da je loviš, da tako očvrsneš mišice, vježbaš dah u ronjenju te strpljenje i ustrajnost. To si postigla. A da sam htjela uloviti ribicu, sama bi to uradila, reče, zaroni, dohvati ribicu, prihvati u kljun i iznese na površinu. Držala ju je načas čvrstim, ali nježnim stiskom koji nije istisnuo život iz tijela što se koprcalo iznad vode pa je pusti da ispadne. Iznenađena ribica načas zastane i zatim teturajući, omamljena otpliva…

    avatar

    20.11.2008. (00:25)    -   -   -   -  

  • imka

    Oj ludosti opojne ljubavi!
    Kada izroniš na pučinu i budalasto preskakuješ valove što dolaze iz daleka
    Kada u jednom dana zaboraviš sve što si spoznao kroz život i rugaš se razumu
    Kada pođeš nepoznatim stazama i zaigraš besmislenim stvarima
    Ne mari tada za smisao i pravednost!
    Kada u srcu poneseš uspomenu na zbogom pa odlutaš u nepoznato
    Ondje će te okovati i robijat ćeš u ludilu svoje ljubavi.
    Stratio si dane i noći zanemarujući na druge dobre dupine.
    Previše je dobrote zaboravljeno, previše odricanja pomutilo druželjubivost.
    Godine su uludo potrošene na radosne trenutke pa su se otrcali i raskomadali.
    Smrvila se i postala samotna i odnesena vjetrom.
    Jer poznato mi je: najveća se mudrost osjeća najvećim ludilom srca.
    Ostavljeni su tragovi krivudave sumnje vode stranputicom, ostavljeni da vode beznađu.
    Pusti bijesnu osamu neka iščupa iz korijena.
    Svijet je naseljen bićima koja se raduju i pate u istom trenu jednakomjerno različito.
    Među njima ima dobrih dupina kojima je dobro i oni koji traže bolje.
    Ostavi ih da se raduju životu.
    Neka jedni i razvesele druge, a drugi neka obuzmu ludi i beskorisni osjećaji, jer poznato mi je: ludi osjećaji nas odvedu u ponor.
    Ovog se trenutka odričem razumnih postupaka zbog bi me ubrojili među ubrojiva bića.
    Odričem se znanja i prosudba o dobru i zlu.
    Razmrvit ću um i prah otopiti suzama zaborava.
    Okupat ću se u pjeni divljih valova i razviti zastavu svoje ludosti.
    I namjerno ću raniti staložene promatrače odobravajući otimačine i okrutnost.
    I zavjetovat ću se sveto da ću nasilno i ludo čamiti usamljen.

    avatar

    20.11.2008. (00:25)    -   -   -   -  

  • imka

    4

    Kako su započeli tako su se i nastavili dani što ih je Dompil provela u najranijem djetinjstvu. Još su neko vrijeme provele u uvali. Majka je Dompil učila uranjati u svijet. Naravno da u ovom slučaju taj izraz nema doslovno značenje. Više se odnosi na učenje, na spoznavanje otajstva života.
    I mada se tamo nisu dugo zadržale ipak su to bili odista radosni trenuci u kojima je Dompil trebalo utoliti i onaj drugi dio vlastitog određenja što se ljudskom promišljanju obično zove: duša gladna znanja.
    Pažnja kojom ju je majka štitila od okrutnosti života, nije bila neobična, ali ni jako rasprostranjena pojava. Nisu to bile neke upadljive obavijesti već više osnova za vlastitu opstojnost koju sva živa bića nauče, usvoje i kad odrastu kao da zaborave kako je izgledalo. Redovno takvo stanje povezujemo nekako sa pitanjima. I stvarno, od kad je otkrila pitanja, Dompil je najviše voljela zapitkivati.
    – Zašto ronimo? Kada ću iskočiti iz vode kao ti? Što je to sutra?
    Uživala bi od majke tražiti glasne odgovore. Tajne zvuka će Dompil naučiti i tijekom vremena služiti se njim i nadograđivati ga u prostorom u sva tri smjera. Glas oblikuje misao i izražava kao izgovorena riječ. Ili se ispuštanjem glasa nazire u daljinu do koje ni pogled ne dopire. A glasanjem je čak moguće ošamutiti male glupave ribe. Otkrivanje čarolije glasanja nije možda proteklo navedenim redoslijedom. Iskustva su se razvijala ponaosob, neovisno, nadograđujući nove vještine. Ali u samom začetku Dompil se glasom najviše služila u sporazumijevanju. Posvuda se u prirodi zapravo jednako događa. Spoznaje koje obilježavaju pojedino biće čineći ga neponovljivim, mladunčad preuzima od svojih roditelja kao nešto samo po sebi razumljivo. A Dompil bi bez muke zapitkivala svoju majku obasipajući je sasvim prirodno, jednim za drugim, uvijek nekim neočekivanim glasnim pitanjem poput:
    – A čija je ova uvala?
    – Sada je naša?
    – Sada?
    – Da.
    – U ovom trenutku?
    – Da.
    – A sutra?
    – Isto!
    – Zauvijek?
    – Ne, – odgovori joj majka. – Ništa nije vječno.
    Činilo se da joj zapravo svako novo stečeno znanje otkriva obilje svakojakih nezamislivih mogućnosti kojima nema kraja i da ih Dompil jednostavno neće moći sve usvojiti. No ta se strepnja pojavila tek u jednom trenutku koji se zatim više nije ponovio. I javila se tek nešto kasnije. Netom prije nego su se uputile potražiti druge dupine. No u one prve dana koje je provela nasamo sa svojom majkom u uvali gdje je došla na svijet, brzo je napredovala i moglo bi se reći da je Dompil znanja i vještine primala s najvećom lakoćom kako se već i događa s onim što vam je urođeno. A Dompil je bila rasadnik pitanja. Izbacivala ih je jedno za drugim prije, poslije i u trenutku ronjenja i njenoj se majci ponekad činilo da to čini naprosto vječno…
    – Ima li nešto vječno? – upita Dompil smijući se i uroni u vodu.
    Najljepše joj je bilo očekivati odgovor. Dompil su ti trenuci iščekivanja činili nadasve čarobni. Nije bilo važno kako će se majka izjasniti. Čak uvijek ne bi ni razumjela objašnjenje kakvo bi joj dala.
    – Promijene su vječne, – reče majka sačekavši da izroni.
    Dompil iskoči iz vode, preskoči majku na najužem dijelu repa gdje se počinje širiti lepeza peraje i čim utone pod vodu promijeni smjer. Izronila je ispred majčinog nasmiješenog kljuna rekavši:
    – To razumijem. Sada sam mala, ali jednom ću narasti velika kao ti, zar ne?
    – Eto vidiš, – reče majka, – sada već i sama možeš odgovoriti na svoja pitanja.
    Drugi bi puta sasvim jasno naslutila da je odgovor nepotpun i da je majka nešto namjerno prešutjela. A to je bilo ono osobito zbog čega treba postaviti još više naročitih radoznalosti koja razotkriju nešto što je u isti čas i tjeskobno i radosno.
    – A ima li majko pitanja na koje ti ne znaš odgovoriti?
    – Naravno, – odgovori majka. – Puno toga.

    avatar

    20.11.2008. (00:26)    -   -   -   -  

  • imka

    – A tko zna?
    – Uvijek se nađe netko tko zna?.
    – Gdje? – upita Dompil i osvrne se oko sebe.
    – Upoznat ćeš ga kad dođe vrijeme.
    – Kada?
    – Ubrzo, – reče majka i zaroni.
    Dompil, slijedeći je uroni za njom. Šutjela je jer je razmišljala što to znači ubrzo. Pomislila je kako to sigurno ne znači ništa nalik sada. No nije joj bilo jasno kako od ubrzo postane sada.
    – Da li smo sada jedini dupini? – upita odjednom.
    – Nismo, – odgovori majka.
    Jedino pitanje koje nije uputila bilo je otkud joj napamet padaju sva ta silna pitanja. Naprotiv, Dompil se uplašila pomislivši da će iscrpiti pitanja, ali to se nije dogodilo. Uvijek bi bez oklijevanja i traženja iznašla neko novo.
    – A gdje su drugi? – upita Dombil osvrćući se oko sebe.
    – Oni su, – počne odgovarati majka, a onda ušuti.
    – Gdje su oni?
    – Uskoro ćeš ih upoznati, – reče majka pa ubrza, napravi nekoliko krugova uvalom i onda ju je Dombil izgubila iz vida.
    Dompil izroni, digne glavu visoko iznad površine i potraži pogledom majku. Nije ju vidjela, a kako su protjecale minute obuzimao bi ju sve jači nemir. Prisjetila se svojih prvih ronjenja kada bi radoznalo pokušala prići ribama. Uvijek su se strelovito razbježale čim bi im se približila. Zatim ju je majka poučila da im se neprimjetno prišulja slijedeći ih potpuno oponašajući njihove kretnje. Tako se izbjegne vrtložiti vodu koja se osjeti na koži u drugačijem treperenju nego to čini vlastito kretanje. Na tu se pomisao nadoveže sjećanje koje je primijetila proteklih dana, kako i ona i majka za sobom ostavljaju trag fine prašine vlastite kože što, u vodi, ostaju lebdjeti poput tragova. Počela je njuškati. Pa iako je u vodi uvale posvuda bilo mirisavih čestica kože njene majke, Dampil njuhom ipak pronađe mjesto gdje je uronila. Pođe kroz vodu njenim tragom. Obilazeći podvodnu stijenu neposredno pred ulazom u uvalu, trenutak prije nego će se izdignuti gotovo do površinu da bi je preplivala Dompil se očeša o alge. Poškakljale su je, ali sad nije, kao što bi običavala, izronila smijući se nego nastavi. Tad nasluti iz otvora u stijeni sasvim pri dnu neku prijetnju i opazi kako se prekriveno pijeskom živahnim pokretima približava nešto. Zastala je i ostala lebdjeti iznad. Zatim iz otvora u stijeni iskoči neko klupko i Dompil začu kako je bijedno zapištao poput niti tanahni glasić, a onda se opet sve stišalo. Oko mjesta gdje je izletjelo ono nešto iz stijene lebdio je neproziran oblak pijeska. I upravo kad je htjela zaroniti da pogleda što je to zapravo preko pruda se pojavi majka.
    – Što je to bilo? – upita ju Dompil uzbuđeno.
    – Ništa, – rekla je majka gledajući u oblak pijesaka što se polako taložio.
    – Ali… – Dompil je bila prestrašena, – ali… nešto sam vidjela.
    – No da, – rekla je majka umirujući je, – ne boj se. Lignja je ubila bežmeka.
    Ali Dompil se ipak prepala. Nepoznat, velik užas ščepa ju je za srce. Dugo je opet potrajalo dok je uspjela progovoriti. Tada upita:
    – Zašto je ubila bežmeka?
    – Jer, – poče njena majka, a onda zastane. – pođimo u uvalu, – reče napokon kao da se nečeg važnijeg sjetila i zaboravila na pitanje. Počela je izranjati, a Dompil za njom…
    Možda čudno izgleda ova iznenadna zabrinutost i zlokobna slutnja koji je probudio jaki nemir u osjećajima Dompil, no bio je to prvi trenutak u kojem je naslutila dašak smrti. Nije znala da, mada će još gotovo godinu i pol dana sisati, ipak će za dva tri mjeseca vrebati plijen. Zapravo još ni nije vidjela svoju majku kako lovi hranu. Majka je, kao što je već rečeno, činila dok Dompil spava, ostavljajući je samu u sigurnosti zaljeva...

    avatar

    20.11.2008. (00:27)    -   -   -   -  

  • imka

    Ne, kaži što hoćeš, ali nikada ti nećeš postati samotni pustinjak.
    Nikada nećeš živjeti samotno, ako i kažem zbogom pa odem.
    Trajat će tek tren tvoja čvrsta odluka; ako potražim kakvo drugo ljubavno skrovište i nježne dodire za svoje tijelo ti nećeš nikada ostati sam.
    Ne, nikada neće prestati naša ljubav, makar me moja nemirna narav odvede na daleka putovanja i moje pustolovno srce općine kojekakve zgode; ako odjekne veseli kikot u vjetru i nasluti nevjera u sašaptavanju valova koji stižu iz daleka; ako moja odsutnost potraje i postane vječnost.
    Nikada nećeš postati samotnjak, jer to ti neće dozvoliti tvoje zaljubljivo srce.

    avatar

    20.11.2008. (00:28)    -   -   -   -  

  • imka

    5

    Već u prvim danima nakon što je začela Dompil kao i sve ono vrijeme dok ju je nosila u utrobi, njena je majka snažno ćutila koliko će osobitim plodom obdariti život. Da nije blenula tek puku tlapnju utvaranja iste vjere koja nadahne i krijepi gotovo svaku majčinsku privrženost, potvrdilo se čim je Dompil izronila na svijet. Uviranje u misao galeba bio je taj poseban blagoslov prirode koji ni mnogi odrasli od njene vrste nikada ne bi usvojili mada bi čitav svoj životni vijek tome posvetili. Kako je to svojstvo jednostavno neodvojivo od blage ćudi kakva sva bićima ozari ljubavlju.
    Dompil je voljela svim srcem i voljela sva bića i naprosto voljela život.
    Svaka majka pokuša odnjegovati onu prekrasnu osobitost koju pronicavo otkriva u svom djetetu. Iznići bit svog čeda nije neobičan postupak majke pogotovo ako se ubraja u razumnu vrstu. Moguće je tek da izazove kakav bezazlen ili nespretan postupak. Dompil je bila njeno prvorođeno dijete – majka nije htjela nauditi. Ni usud ne želi povrijediti. Ni prilike ni neprilike.
    Ali protjecanjem vremena živa bića otkriju na obzoru raznovrsne slike. I tako se dogodio taj mutni prizor u pješčanom oblaku što je uzrok prve žalosti kojom je Dompil prožeta. I mada je majka svojim skrivanjem htjela Dompil navesti da slijedi njen trag, odmah je shvatila da je poticanjem blagog poriva ugroženosti i smrti događanje još jače djelovalo, – a tako rastužilo Dompil.
    U tom je trenutku trebalo nešto učiniti, trebalo je otjerati tužne misli. Ali kako? Pa tu scenu nije bilo moguće izbrisati. Ako joj pak sve lažno prikaže, od toga neće imati nikakve koristi. No pređe li preko svega kao da se ni nije dogodilo, ipak neće ukloniti tugu. U toj jakoj potrebi da zaštiti svoje dijete od spoznaje ružne strane života majka je počela ispuštati glas.
    Nije znala kakve to ispušta tonove.
    Ali Dampil ju je sustigla, lagano rastvorila kljun i slušala.
    To što je majka i ne znajući izvela, bila je glazba.
    Dampil više nisu obuzimale tužne misli.
    Kada su izronile usred uvale nastala je dulja stanka. Bilo je ono doba poslijepodneva kad je na uvalu polako padala sjena. Dompil posiše svoj obrok pa položi glavu na leđa svoje majke:
    – Hoćeš li i ja, kad odrastem, pjevati?
    – Hoćeš, – odgovori majka.
    – Lijepo kao ti?
    – Svatko ima neku svoju, samo njemu svojstvenu ljepotu, – odgovori majka.
    – A imam li i ja nešto lijepo?
    – Da.
    – A što je to? – vedro upita Dompil.
    – Čitava ti si prelijepa, – reče majka iskreno i punog srca.
    Dompil je opet bila bezbrižna.
    Sa nevelikog grebena koji je izvirio na južnoj strani uvale začuje se glasno kriještanje. Majka nije otvorila oko ni pogledala u tom pravcu. Dombil zapliva lagano prema dva galeba koji su se svađala oko ribe što ju je jedan od njih uhvatio.
    – Ovo je moja stijena, ništarijo! – vikao je jedan.
    – Nemoj se uzrujavati budalo, – odgovori drugi. – Samo ću pojesti ovu ribu i odmah odletjeti.
    – Sada je ovo moja riba, – bjesnio je prvi. – Na mome je kamenu.
    – Ako si gladan sam sebi uhvati ribu, – kriještao je izbezumljeno drugi.
    – Bježi, – prijetio je prvi. – Razbit ću ti glavu, ako ne odletiš.
    – Kakav si ti razbojnik, – grdio je drugi, – kakav si ti samo razbojnik.
    Prvi je primijetio Dombil koja se sasvim približila stijeni pa se izdere na nju:
    – Što pak ti buljiš ovdje? Ne bi li i ti možda na moju stijenu? Gubi se razbojniče!
    Dombil uplašeno zaroni i vrati se svojoj majci. I opet je bio uplašen i sav uznemiren. Mislila je da majka nije ni opazila njegov odlazak jer joj je oko još uvijek bilo zatvoreno. Zaroni i ispod nje ispliva na drugu stranu pa upita:
    – Majko, a zašto se oni galebovi ljute jedan na drugoga?
    – Svađaju se jer su sebične i svojataju tuđe.
    – Hoćemo li i mi jednom svojatati tuđe.
    – Nećemo, – reče majka.
    – Zašto ne?

    avatar

    20.11.2008. (00:29)    -   -   -   -  

  • imka

    – Zato jer ništa na ovome svijeta ne pripada pojedincu.
    Dombil se zamislila, a zatim opet upitala:
    – Majko… što je to razbojnik.
    – Onaj tko otima tuđe, – objasni majka.
    – Majko, – započe Dombi, ali ne nastavi
    – Što si htjela pitati? – upita je majka blago.
    – Hoćemo li se mi ljutiti jedno na drugo?
    – Nećemo, mila moja, – reče majka. – Mi se tako ne ponašamo.
    – A zašto? – upita Dombil ne razmišljajući i kao zbog navike.
    Majka ne odgovori već se presamiti i spusti do dna pa pojuri prema stijeni gdje su, čim je Dombil otplivala, galebovi nastavili svađu. Izronila je iskačući iz vode i izvela okret u zraku pred iznenađenim galebovima koji se od iznenađenja nisu ni pomakli. Kada je pljusnula u vodu, jak ih je vodoskok poprskao, a val sprao ulovljenu ribu u more. Obje su ptice prhnule visoko u zrak, a majka ispliva na površinu i dohvati u kljun ribu koja je plutala po površini. Zatim je samo još na tren Dombil opazila kako je bljesnuo rep i ribe nestaje u ustima pa majka zaranja u vodu i izranja pored nje.
    – Eto zato, – reče.
    Brzina kojom se to odvijalo nije Dombil ostavilo ni trenutak vremena da razmišlja da je prvi put vidjela svoju mamu da jede.
    – Pa, ali zašto? – smušeno ponovi pitanje od malo prije.
    – Zato, – odgovori smiješeći se majka, – jer dok se dvoje svađaju treći grabi.
    – Zato si otela ribu galebovima?
    – Nisam je otela. Nije ni bila njihova – reče majka. – Nisu se dogovorili čija je.
    Dombil zastane, promisli, a zatim nastavi propitkivati:
    – Hoću li i ja tako loviti ribice?
    – Ne!
    – A hoću li loviti ribice?
    – Da.
    – Sada?
    – Ne!
    – A kada?
    I opet majka zaroni umjesto odgovora. Ovoga ju je puta Dompil slijedila. Ronila je uz svoju majku i primijetila kako su se približile sprudu na ulazu u zaljev. Po dnu su bili razbacani sitni obluci i poneka vlat trave. Samo još nekoliko zamaha repom pa će po prvi put izaći iz uvale na pučinu. Dompil je htjela požuriti naprijed, ali majka snažno zamahne repom i prepeći joj izlaz.
    – Zar nećemo na pučinu? – klikne Dompil nestrpljivo i puna očekivanja.
    – Još ne, – odgovori majka.
    – Zar nisi obećala izvesti me na pučinu? – navaljivala je Dompil.
    – Kada budeš spremna, – presječe je majka. Zatim se uozbilji i okrenu ka pučini lagano otvorenog kljuna. Dompil učini isto. Stajale su tako nepomično i poluotvorenog kljuna osluškivale vibracije koje su dolazile s pučine. Majka je izgledala strogo ispitujući udaljene zvukove. Iz daljine se čulo samo ustrajno, potmulo brujanja koje će jednoga dana Dompil povezati sa ribarskim brodom.

    avatar

    20.11.2008. (00:29)    -   -   -   -  

  • imka

    Ako me nijemo upitaš za razlog zbog čega zbogom mada te ljubim reći ću ti da ni ti nikada ne izgovoriš riječ koju bi trebalo.
    Da te ne bih prepoznala izmičeš poput Sunca zagnjurenog u sjaj dok mu se izgled, u zrakama svjetlosti, rasipa na sve strane.
    Da te ne bih zamijenila sa mnoštvom zvijezda na nebu, izdvojio si se i prišao mi najbliže što je moguće.
    Prepoznajem, prepoznajem lukavstvo tvoje.
    Nikad ne bi dozvolio mom srcu da ga grije njegova vlastita toplina.
    Tvoja je ljubav drugačija od svih ljubavi drugih, zato šutiš.
    Pretvornom ravnodušnošću ne haješ za moje istinske osjećaje.
    Prepoznajem, prepoznajem lukavstvo tvoje.
    Ako me nijemo upitaš za razlog zbog čega zbogom mada te ljubim reći ću ti da uvijek šutiš i nikad ni ne daš ni ne uzmeš ma da je to bit ljubavi.

    avatar

    20.11.2008. (00:30)    -   -   -   -  

  • imka

    6

    Duboko urezan u obalu otoka, bio je zaljev gdje je Dompil izronila na svijet. Ležao je pomalo zaboravljen, daleko čak i za ljude opčinjene teško pristupačnim mjestima za koja, mada ucrtana u zemljovid, ipak jedva da se može naći itko, tko bi zavirio kroz jedva vidljivu pukotinu u stijeni.
    Bio je to tijesan procjep, neznatno širi u ravnini morske površine, tako da bi se kroza nj majka jedva progurala, a i to bi uspijevala jedino ako bi otvor bio sasvim potopljen. Činila bi to uglavnom noću, dok bi Dompil snivala, kada bi je za trenutak napustila u potrazi za hranom. I to bi trajalo vrlo kratko, a onda bi se brzo vratila u njihov netaknuti svijet koji je više nalikovao pećini sa nebeskim svodom. Slaba je svjetlost prodirala u zaljev tek ispod vode. Sakriven stijenom, jedva dostupan i sjenovit, hvatao bi malo sunčanog svijetla što prodire u podmorje uvale kroz otvor, kroz ulaz, kroz procijep okrenut ka jugu. Bio je kao brazgotina ili ožiljak na stijeni nakon što rana sraste.
    Kada bi Dompil, odmarajući se na površini, skrenula pogled uvijek bi je začudio trag svijetla što se nazire kao da dopire iz dubine i ponekad se činilo da je zaljev odatle obasjan. Prošlo je nekoliko dana dok je Dompil uopće primijetila tu za nju nerazumljivu pojavu. I kada se zatim, u sumrak, nakon večernjeg obroka spremala na počinak, priljubljena uz majku promatrala je oko sebe. No odjednom se sasvim razbudi, podigne glavu i zagleda sjaj što dolazi iz procjepa.
    Ovdje unutra u zaljevu bio je gotovo mrak; slabo treperenje zvjezdanog neba i svjetlucanje njegovog odraza po površini potaklo je sjene. Čulo se kako izvana tiho mrmore valovi. Ponekad bi odjeknuo jasan škrgut kljuna galeba na litici koji se u snu dočepao slasnog zalogaja. Inače sve je bilo tiho na daleko i široko. Samo je hladan zrak ugodno pirio nakon vrućeg dana, a to se moglo razabrati tek ako bi se izdiglo iznad površine. Ovako, uronjen u vodu, nemir koji se iznenada javio, lagano se rastopio.
    Dompil je pogledala u majku.
    – Spavaš li? – upita.
    No majka nije spavala. A ni Dompil. Predosjećajući što će biti ako zaspi, nije se prepustila snu.
    – Što ćemo sada raditi? – pitala je Dompil.
    – Ništa, – odgovori majka. – Ostat ćemo tu gdje jesmo i mirno spavati.
    No Dompil nije bilo do spavanja.
    – Pođimo, – zamoli majku, – pođimo zajedno u ono svijetlo.
    Kroz ulaz je dopirao puni mjesec što se počeo uzdizati njemu nasuprot, negdje na obzoru, na pučini za koju tada još Dompil nije znala. Majka podigne glavu.
    – U svjetlo? – upita tako začuđeno i tako uplašeno da se i Dompil jako prepala. No zatim shvati pomisao svoje kćeri pa reče: – Sada nije vrijeme za igru.
    – Zar se ne možemo sada igrati? – pitala je nesigurno.
    – Ne, – odgovori majka, a zvučalo je vrlo odlučno. – To sad nije moguće.
    – A zašto? – pitala je Dompil sumnjajući da je posrijedi nešto neprijatno. Još se više preplaši, ali ju je i draškalo saznati što je na stvari pa nastavi s pitanjem: – Zašto ne možemo uroniti u svjetlo?
    – Sve ćeš razumjeti poslije, – umirivala ju je majka, – kad odrasteš…
    – Reci mi sada, – ustrajala je Dompil.
    – Poslije, – ponovi majka. – Sada si još malo dijete, – nastavi nježno. – a djeci se ne govore takve stvari. – Zatim se potpuno uozbilji. – Sada, uroniti u svjetlost, to ne mogu ni pomisliti…
    – Ali, – progovori Dompil, – kada smo se ranije igrali posvuda je svjetlo.
    – To je nešto drugo, – tumačila je majka. – Po danu svjetlo dolazi k nama, u naš svijet…
    – Hoće li doći opet? – pitala je Dompil ponovo obuzeta dječjom radoznalošću.
    – Sutra, doći će ponovno sutra, – strpljivo joj protumači majka. – Obilazi svijet i obasipa sve i svakog, – reče pa ušuti. Tako je prvi puta spomenula smrt koju, kad je dupini spominju, govore kao o uranjanju u svjetlost. To nekako više označava izranjanja iz morske dubine ka blještavom nebu iznad površine gdje se, u nepoznato, nakon ovozemaljskog ostvarenja, uputi svaka pomisao. O tome Dompil, dakako, još nije ni znala ni trebala znati pa joj majka reče: – Još ne znaš dovoljno da o tome govorimo.
    – A kada ću dovoljno znati? I što bi to trebala znati?
    – Milo moje, – reče majka pa zastane, oklijevajući pomalo i zbog nelagode koju je pobudilo prodiranje mjesečine ispod vode te izraza što je pritom reklo djetešce strepeći valjda u slutnji da će načas ostati samo… – Još si premala… I posvuda vrebaju opasnosti…

    avatar

    20.11.2008. (00:31)    -   -   -   -  

učitavam...