Čitav prošli tjedan pokušavam pročitati Anastasiu Dalibora Šimprage. Hvale mi ga još od Kavica Andreja Puplina kao nekoga koga se naprosto ne smije propustiti u „suvremenoj hrvatskoj književnosti“ /ali, ono što mislim o većini „suvremene hrvatske književnosti“ zadržat ću za sebe, toliko sam ipak dama/. I dobro, gnjavim li ga gnjavim. Ali dok nisam rekla: OK, sad neću ništa drugo, sad ću samo ovo pročitati, nije bilo ništa ni od čega.
Šimpraga može proći. Sam početak me ponešto podsjetio na Šoljanov Kratki izlet (ne znam je li još kome pošlo za rukom uočiti ovakvu usporedbu, u svakom slučaju, možda i nije baš tako, ali mene je podsjetilo, s vremenskom distancom čitanja Kratkog izleta od cca ohoho vremena), jer imamo tu nekakvu grupicu ljudi, u godinama od otprilike 26 – 30, koji svi nešto neuspješno studiraju i nešto neuspješno rade, s nekakvim neuspješnim usputnim vezama, a ni glavni lik Goran Kanevski (makedonsko porijeklo uočismo promptno!) nije u tome nikakva iznimka. Pa oni piju pa rigaju pa se nosaju uokolo dok rigaju i pijani spavaju... I tako. S druge strane, Goran, u nadi da će svoje beznađe nekako izliječiti, piše dnevnik snova i pokušava pisati o alkemičaru Konstantinu Lakapenu za vrijeme Mehmedove opsade Istanbula (Carigrada?). Ima poglavlja o psihoanalizi glavnog lika, o njegovoj analizi veze s jednom nezadovoljnom Tamarom, ima tu svega. Da ne spominjemo da ima i jedna Staša iz snova (poznato je od davnina da je odgovor na svako životno pitanje muškarca uvijek žena, pa ni ovaj roman nije iznimka). I tako – duhovno putovanje u zemlju svojih predaka. Može to proći, bez brige, nije uopće onoliko loše koliko je većina „suvremene hrvatske književnosti“. Super mi je ova anonimnost na netu, mogu im reći točno ono što mislim, a da me nitko ne poziva na red.
Tako da – ovu ću knjigu morati još koji put pročitati kad budem imala više vremena i manje raspršenu pozornost, možda ću onda moći lucidnije rasuđivati o knjizi i donijeti više zaključaka. Do tada, doviđenja i laku noć J
No do tada, evo citata koji mi se osobito svidio, takvo bih nešto i ja, samo bez Ženice, jer ja doista ne znam što bih s Ženicom u takvoj situaciji.
„U jednoj budućnosti tu je vidio kućicu od kamenih blokova, na lakat, građenu s doksatom i vratnicama izvedenim u bačvastom luku. Terasa s lozicom, bljedunjav hlad i vjetrić koji piri s jugozapada, kao u kakvoj ladanjskoj rimskoj sličici. Vergilije, Pompeji, brionska villa rustica. On čita. Zatim piše, dok se ženica njegova mota po kući, donosi mu kavu i starinski sok od zovinog cvijeta, koji ima okus po grožđu. U svježe jesenje noći, s pučinom zvijezda u crnoj modrini neba, ljube se pod bremenitim i vrelim pamučnim pokrivačima. On je pisac. U knjižarama velikih gradova mogu se kupiti njegovi romani. Fotografiju mu katkad objave u časopisima.
Za dosizanje ove životne lučice nedostajale su tri stvari: a) knjige koje još nije napisao, b) novac da bi mogao sagraditi kuću i c) žena.“
Post je objavljen 03.11.2008. u 03:23 sati.