Postoje dva temeljna pravila mog ukusa u čitanju. Sigurno se pitate zašto sam do ovog, sedamdeset i nekog posta čekala da bih iznijela ta pravila, to sam svakako mogla učiniti i na početku, zapravo, to bi bilo i najuputnije, que ne? Postoji nekoliko razloga zašto to nisam učinila, jedan od njih je i taj da se tek sad dovoljno poznajemo da bih vam se uopće usudila iznositi svoje temeljne životne principe. Drugi razlog je taj da sam ta pravila tek ovog časa izmislila.
Pravilo broj jedan: volim knjige, a ne pisce.
Primjer koji bi mogao najbolje ilustrirati ovo pravilo jest primjer Hermana Hessea. Demian mi je jedan od najdražih romana (dobro, to moram dopuniti izjavom kako mi je to bio jedan od najdražih romana u srednjoj školi, dok sam bila intenzivno egzistencijalistički i nihilistički raspoložena, nešto kao Adrian Mole, samo ne toliko smiješno), dok sam nedavno čitala i Siddarthu, što je knjiga za koju sam zaključila da je previše new age za moju solidnu zapadnjačku dušu.
To znači da ne mogu reći (iako to često govorim, ne znači da to doista i mislim u strogom smislu riječi) da volim Hermana Hessea, nego da volim određene knjige koje je napisao Herman Hesse. Volim roman Demian koji je slučajno napisao izvjesni Herman Hesse. Da ga je napisao i Momo Kapor, meni bi bilo svejedno, ako je to taj roman i ako je dobar.
Dakle, kad kažem da „volim Michala Viewegha“, to znači da volim romane Odgoj djevojaka u Češkoj i Sjajne zeznute godine (i neke druge njegove romane, da ne nabrajam sad dalje).
Ipak, kad kažem da volim Ephraima Kishona, to znači da ja doista volim sve što je Ephraim Kishon ikad napisao, pa makar to nikad nisam čitala. Ovom svijetu fali malo zdravog smijeha.
Pravilo broj dva: volim pisce, ne književnike.
Ovo pravilo morala sam uvesti nakon što sam pročitala knjigu Predraga Raosa pod naslovom Uhvaćen za izraz, u kojoj kronološki i slikovito navodi svoju borbu s članovima uprave Društva hrvatskih književnika (no to je borba i nekih drugih književnika, poglavito Vesne Parun i Gorana Babića). Raos je, moram priznati, ponešto opravdano, a ponešto neopravdano članove uprave tog društva nazvao ljudima koji su se književnicima prozvali, a da su glede toga za čitav svoj „književnički“ vijek napisali neku bijednu zbirčicu poezije ili udžbenik za nastavu jezika. Zato: ne vjerujem nikome tko za sebe kaže da je književnik. Pisci pišu, a književnici se grebu za sindikalnu narudžbu purećih zabataka i kukaju kako je položaj pisaca u svijetu sve gori, i kako ljudi sve manje čitaju. Kako bi oni znali kako je piscima, pa oni su književnici, zar ne?
Dakle, ukoliko me određena persona koja za sebe tvrdi da je autor, odnosno književnik, želi uvjeriti da je uz sve to i pisac, drage volje ću mu povjerovati, samo neka mi predoči svoju potpunu bibliografiju djela objavljenih kod poznatijih izdavača, a njegovoj stvari će pomoći pokoja kritika objavljena u kulturnim rubrikama novina.
Ja sam čitatelj, nisam budala.
Dakle, kad bismo htjeli napraviti poredak onoga što kod čitanja najviše i najmanje volim, to bi izgledalo nekako ovako:
1. volim knjige.
2. volim pisce.
3. (ne) volim književnike.
Post je objavljen 20.11.2008. u 12:33 sati.