Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 16.11.2008.
"Ukrštanje mačeva" IX: Knjiški moljac vs. Bookeraj
Skupina irskih autora okupila se kako bi zajednički napisali roman koji su kasnije nazvali Yeats je mrtav! Takva je inovativna tehnika, dakako, zapanjila književne kritičare, pa i same čitatelje, te je na to reagirao i Moljac, napisavši ovakvu kritiku, a reagirala sam i ja, jer sam napisala prikaz za riječki časopis Re, koju danas donosim u cijelosti.
Roddy Doyle. Connor McPherson. Gene Kerrigan. Gina Moxley. Marian Keyes. Anthony Cronin. Owen O’ Neill. Hugo Hamilton. Joseph O’ Connor. Tom Humpries. Pauline McLynn. Charlie O’ Neill. Donal O’ Kelly. Gerard Stembridge. Frank McCourt. Što ovi ljudi imaju zajedničko? Jasno, osim toga što su svi Irci. I, dakako, osim toga što su svi muškarci, uz iznimku tri žene? Ovim je ljudima, uz navedeno, zajednička i jedna knjiga, naime.
Uz rizik da ovakva koncepcija romana drugima zvuči pomalo blesavo, ovi su se autori (neki od njih više, a neki manje poznati) usudili zajednički napisati roman “Yeats je mrtav!” po jednostavnoj formuli: petnaest autora= petnaest poglavlja. Eksperimentalni prizvuk koji takva metoda stvaranja romana može imati posve objašnjava zašto je nakladnička kuća Celeber odlučila baš ovaj roman uvrstiti u svoju biblioteku Celeberovih 50.
O KONCEPCIJI:
Pitanje koje se logično nameće potencijalnom čitatelju jest: što je to? Je li svako poglavlje kratka priča odvojena od drugih poglavlja- kratkih priča, ili su autori ipak uspjeli naći poveznicu između svih petnaest poglavlja? Odgovor ćemo pak možda lakše uočiti ako izvijestim o sadržaju ovoga romana. Prvo poglavlje započinje sekvencom u kojoj dva korumpirana policajca ubijaju siromaha u kamp- kućici u okolici Dublina. Drugo nas poglavlje uvodi u detalje glede osobe koja podmićuje te policajce. Svakim novim poglavljem se radnja sve više grana: od obitelji ubijenog do obitelji ubojica, stvarajući sve više i više novih likova koji će u idućim poglavljima postajati nova trupla; i još više bizarnih podzapleta o kojima čitatelj nije mogao niti sanjati, da bi posljednje poglavlje pripalo Franku McCourtu, zajedno s čašću da međusobne odnose svih likova koje su stvorili prethodni autori razriješi u velikom finalu raspleta.
Vjerujem da ni sad odgovor na pitanje nije potpuno jasan, zato će biti eksplicitan(no, da ponovim pitanje: jesu li ovo zasebne priče- poglavlja petnaest irskih pisaca, ili te kratke priče imaju nit vodilju između sebe? Postaviti takvo pitanje bi se usudio svatko tko je pročitao naslov, no ne i roman- prilično je logično da petnaest različitih ljudi, ma bili oni i pisci, ne mogu stvoriti zajedničko djelo, a da ono ne sadrži specifičnosti različitih stilova, vlastite ideje autora, pa i njihove vlastite tijekove radnji. Međutim,): ovo je roman u punom smislu riječi- ne radi se tek o nizu povezanih kratkih priča koje čine cjelinu, već o jednoj konzistentnoj, cjelovitoj radnji koja se proteže od prvog do posljednjeg slova u romanu, i to čak kronološki, bez korištenja retrospektive ili čitavih poglavlja posvećenih unutarnjim dijalozima likova. Da bi ova spoznaja bila još značajnija, niti u stilovima autora nema značajnijih razlika koje bi eventualno odavale da se radi o različitim autorima i autoricama.
O SPISATELJSKOJ METODI:
Druga stvar o kojoj se može diskutirati kod romana “Yeats je mrtav!” jest spisateljska metoda kojom su se autori koristili pri pisanju ovog romana. Podjela prema kojoj svaki autor piše po jedno poglavlje svjedoči o tome da je svaki od njih sam radio na svome dijelu posla, odnosno da nisu zajednički radili od samog početka pa do kraja romana, što bi svakako dodatno otežalo i usporilo pisanje (i na ovaj način je stvaranje ovoga romana trajalo pune četiri godine!). To povlači za sobom tri uloge koje su u procesu nastanka ovog romana bile značajnije od ostalih (bez namjere da se ostalima umanjuje važnost!).
U prvom redu, to je Roddy Doyle- autor koji je pisao prvo poglavlje i na čijim je plećima bila odgovornost da stvori konture radnje iz koje će sljedeći autori moći izvlačiti svoje zaključke i stvarati nastavak radnje (dakle, značajnost uloge Roddya Doylea je u rečenici: “Najteže je započeti!”, a on je svoju ulogu dobro odigrao, ostavljajući dovoljno pitanja i dovoljno otvorenih vrata da bi ih ostali autori mogli iskoristiti za nastavak).
Drugi je Frank McCourt, koji je, kako sam već spomenula, pisao posljednje poglavlje- njegova odgovornost je ležala u tome da zaveže odvezane krajeve i da bizarnu priču dovede do svog logičnog i neizbježnog završetka (međutim, tu leži i jedna od zamjerki ovog romana: zašto se čekalo posljednje poglavlje da bi se zaplet počeo rasplitati, i to na najočitiji mogući način- na jednom su se mjestu našli svi likovi koji su preživjeli pokolj, da bi razrješavali međusobne odnose, tko kome što duguje, tko koga voli, tko je koga ostavio, a osobito je bilo značajno pitanje rješavanja prava vlasništva nad izgubljenim rukopisom romana Jamesa Joycea: “Yeats je mrtav!” (upravo to znači tajanstveni natpis na rukopisu: Y8S+. No pravo pitanje ostaje do kraja: je li rukopis autentičan?)
Međutim, krovna osoba kojoj je dužnost nalagala da objedinjuje sva poglavlja pod svojom osobom jest urednik romana, Joseph O’ Connor. Njemu je zacijelo pripala i odgovornost da odredi redoslijed autora za njihove doprinose stvaranju romana, što je zasigurno bio zahtjevan zadatak.
PRO& CONTRA:
Gledajući ovaj roman kroz sadržaj, neovisno o koncepciji i spisateljskoj metodi, nalazimo se pred pričom koja predstavlja Irsku i Dublin, kao što je svojim djelovanjem predstavljaju i njezini pisci. Žanrovski, pokriva sve za Irsku (ali i svijet!) ovog vremena krucijalne teme: homoseksualizam i homoseksualnu ljubav, korupciju u organima državne vlasti, organizirani kriminal (što uvodi element krimića), a s druge strane ima notu popularnu u današnjim bestsellerima: potragu za u povijesti izgubljenim artefaktima (u maniri Dana Browna!) te za kemijskom formulom koja bi mogla promijeniti tijek te povijesti.
Nedostaci? Osim neuvjerljivog epiloga, teško možemo navesti nedostatke ovog romana; eventualno se eksperiment mogao protegnuti i na eksperimentiranje s poglavljima: zašto jedno od poglavlja ne bi bio dnevnički zapis jednog od likova, ili napisan u formi dramskog dijaloga? U tom smislu su pisci trebali dobiti i veću umjetničku slobodu (primjer koji mi pada na pamet je roman “Sjajne zeznute godine” češkog pisca Michala Viewegha, koji je u svakom poglavlju imao bar jedno pismo jednog od likova, ili dnevnički zapis, dramski dijalog ili “priču u priči”).
A ZA KRAJ…
Toplo preporučujem roman “Yeats je mrtav!” svima koji su se spremni pozabaviti čitanjem na više razina, jer ovakav projekt zahtijeva pozornost i uočavanje finih detalja. Ako ste sposobni čitati koncepcijski zrelo, metodično i između redaka, svakako nabavite roman petnaestoro irskih pisaca “Yeats je mrtav!”
