Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 10.11.2008.
„Ukrštanje mačeva“ III: Knjiški moljac vs. Bookeraj
Za ovaj post izabrala sam roman Michala Viewegha – Izvan igre. Moljac je o tome napisao kritiku, a ona glasi ovako.
Prema Vieweghu, moram priznati, gajim duboku i bezuvjetnu ljubav koja je utemeljena isključivo na odanosti jednoj osnovnoškolskoj uspomeni: moja su prva čitateljska iskustva s nekih 12 godina vezana upravo uz Odgoj djevojaka u Češkoj i doista sjajne Sjajne zeznute godine. I zato bih bila najsretnija kad bih uspjela promijeniti Moljčevo mišljenje o njemu kao piscu – manipulatoru (no to se vjerojatno neće dogoditi, i pretpostavljam da ne bih bila sretna ni da se dogodi jer bi svijet bio odvratno dosadan da se svi slažemo u mišljenjima).
Zato mogu reći samo zašto toliko volim Viewegha. Zato što je duhovit, u prvom redu. Zato što je, za razliku od Toni Morrison o kojoj sam trtljala jučer, univerzalan, bar za ova područja tranzicijskih zemalja. Svi padamo na to. Zato što su većinom naše obitelji disfunkcionalne baš u onoj mjeri u kojoj to opisuje Viewegh. Zato što vješto prebacuje radnju iz epistolarne u pripovjednu formu, što iz poglavlja u poglavlje može stavljati priču u usta jednom ili drugom liku, što se zatim lako prebacuje u dnevničke zapise, čineći tako radnju dinamičnom, ali nipošto konfuznom ili fragmentarnom (što se za neke autore ne može reći: tako isjeckaju roman da podsjeća na bilješke, a ne na gotovu, jedinstveno strukturiranu priču). Zato što je jedan dragocjen profesor književnosti smatrao da sam s 12 godina taman toliko odrasla da ga mogu razumjeti (što ne želim reći kao pokudu Vieweghovom talentu, već kao hvalu vlastitoj starmalosti).
Upravo se u ovom segmentu naša čitateljska iskustva bitno razilaze – kritičar možda može objektivno i hladno procijeniti knjigu, može reći da je ona sa stajališta teorije i povijesti književnosti dobra ili loša, ali Čitatelju knjiga i bez obzira na to može puno ili malo značiti ovisno o izvanknjiškim okolnostima u kojima je knjiga čitana. Upravo to mi se pokazalo najznačajnijim kod Viewegha.
