Očekivala sam da ću se razočarati, zapravo. Znate ono kako neka knjiga na prvo čitanje bude potpuno otkrivenje, kao da je bog progovorio iz gorućeg grma ili se sunce probilo kroz kišne oblake. Drugo čitanje obično je nagli pad oduševljenja: izostat će iznenađenje, izostat će spoznaja koju, s obzirom da smo knjigu čitali, već imamo. Knjige koje možete čitati bezbroj puta znatno su rjeđe od knjiga koje se čitaju samo jednom.
Higijena ubojice, prvijenac Amelie Nothomb, za mene je upravo takva knjiga. Radnja mi je svježa koliko može biti s obzirom da sam nakon dvijetisuće i neke godine ovih dana po drugi put pročitala taj roman. Koji je odličan. Zamislimo da dugovječni nobelovac objavi da umire od rijetke bolesti i da se svi novinari sjate da ga intervjuiraju prije nego što umre. Gotovo svaki će biti ismijan i istjeran, većinom zbog manjka intelektualne snage. Međutim, hoće li mu se itko biti dostojan suprotstaviti, neću otkrivati.
Iako sam drugi put pročitala ovu knjigu znatno brže nego prvi put, svaka je misao još uvijek iznenađenje. Ono što mi je zapravo uvijek odgovaralo kod Amelie Nothomb bila je čistoća njenog stila, njenog pisma. Ubijaju me u pojam i pisci koji se bore s viškovima teksta, i oni koji uvijek kažu manje nego što je potrebno da bi se čitatelj uživio u radnju. Kod Amelie Nothomb redovito je rečeno baš onoliko koliko treba. Međutim, kako je moj stav da volim knjige, a ne pisce, treba reći i da nije to u svakoj njezinoj knjizi jednako uspješno provedeno. Ja sam valjda samo imala sreće pa sam čitala baš one bolje i zanimljivije od njezinih knjiga (Higijenu ubojice, Biografiju gladi, Lastavičji dnevnik, Antikristu i Kozmetiku neprijatelja. Kažu da su Robert je njezino ime i Strah i trepet nešto malo lošije, no to ostavljam na prosudbu onima koji su te knjige doista i čitali).
Post je objavljen 21.11.2008. u 11:54 sati.