Kako ne, ono ide Dan Brown, a žene vrište i padaju u nesvijest... :)
20.11.2008. (13:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Anđele, apravo čitajući u komentarima MESURA saznao sam o pjesničkoj duši pa umijesio cvjetića da se zatakne u šeširić poklanjam jednu pjesmu… neovisno o tome ako si znala ili nisi: PA ALI ZAŠTO JE NASTALA POEZIJA?
dok mirno teku rijeke u krotke krajolike boja rumene zore prelijeva te prizore
odvija se u tijeku vremena u sroku dane smjene noći što opet će doći
ne umire u bolima živi lijepim snovima okrutne drame nema nedaća tek drijema
mudrac se smatra onaj tko promatra odraze u plićaku daljina u oblaku
stavlja među ljude zaljubljene labude to što su blage ćudi naklonost probudi
nepoznata prilika u crvenilu sumraka već pun nemira nišan srce dira
upravo se zbila slika se pretočila u nepoznatu priliku za labuda nepriliku
molitvu tome lovcu da ne uputi strjelicu blagotvorno se zbori riječ po riječ žubori
kulja kao iz česme rimom tijek pjesme mudrac jer je govori u pjesnika se pretvori
osluškujući prije noći što će na kraju doći žednog preko vode lovca stihovi odvode
a neodapeta strijela smrt je promašila… labuđi pjev u toj viziji bijeg je razlog poeziji
PS. Ono što sam zapravo htio kazati za pjesme dupina one su između poglavlja. (ova pošta ne prenosi zakrivljena slova) dakle prije svakog poglavlja nakon prvog.
20.11.2008. (16:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Ja sam slikar prije svega. Grgoljenje riječi to mi je tiha patnja. Zbog toga ponekad i sanjarim.... No ne htjedoh o tome. Tek hoću reći da odista istinski treba zagledati tu prosudbu. Slažem se. Pa kako sam slikar pridružujem se takvom promišljanju: ja volim slikare koji izlažu po galerijama, muzejima i prodaju vlastita djela dok žive. Eto, i van Gogh je uspio jednu jedinu prodati... Volim čak i van Gogha.
20.11.2008. (18:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nismo si dobri, i nećemo se tikati. I nisam anđeo anonimnim komentatorima.
20.11.2008. (19:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Reći ću vam pa ukoliko odista želite saznati, znat ćete čitajući... U jednom trenutku naprosto ćete naći trag… ako pažljivo pročitate što slijedi… Za početak pokazat ću vam dobru volju: u IMKa M u sredini označava kršteno ime Michel, a koje se ne navodi u ispravama mada se ga obavezno potpisujem između svjetovnog imena i prezimena. Ime? Odista što znači ime ? Na više od stotinu adresa uputio sam ime. Razlog: herbicid Kada su ljudi u pitanju onda je to genocida. Ime i prezime dakle? Uputio sam s imenom i prezimenom na više od sto dvadeset, čini mi se sto dvadeset i osam adresa sadržaj koji se djelomično navodi na početku 725 stranice knjige STABLO I ČOVJEK prilog kulturnoj botanici gospodina Nikole Viskovića u izdanju ANTIBARBARUSA.a nakon odjeljka koji započinje: U mučenje i uništavanje drveća spada… Dakle na to moje pismo koje je nosilo ime, prezime, adresu i sve ostale generalije odgovorila mi je samo jedna privatna osoba. Napominjem da sam adrese na koje sam se obratio pokupio u knjizi u kojoj se spominju sve osobe, institucije, udruge, privatni i javni djelatnici… dakle svi ti javno deklarirani, publicirani i javno obznanjeni… jedna tanka plava knjižica u koja sadržava generalije… Gospodin Nikola Visković uvrstio me je dakle u knjigu. Zgodno. Zar ne? I van Gogh je prodao jednu sliku, a moje je ime uvršteno u jednu knjigu?! Sliku sam nacrtao odmah, u puno njih ogledalo se to, ali što se slikanja tiče njih uostalom ja nekim slučajem i prodajem… kakvih više od tri tisuća i ima ih u Sjevernoj, Južnoj Americi, Australiji, Europi da ne govorim, ali to nije bitno. Uostalom Vi ste nanjušili da umjetnik jesam, mnogo više čak nego što je to poželjno… barem meni koji ne mogu iz vlastite kože… A pismom sam se petnaest godina nakon toga poslužio za monodramu i već je dulje vrijeme nudim, ali… Ali uvijek postoji ono nešto: repertoar… No uostalom najzgodnija nezgoda je u tome što ja ne tražim novac… Najtragičnija stvar života je što umjetnost nosimo u sebi kao božji dar… križ kojim trebamo uraditi nešto u čemu su čak mnogo silniji… ali ni zato još nije vrijeme anđele. Ne izgovaram tu riječ samo zbog Vas. U prvom je redu izgovaram zbog sebe. Anđela je ime koje za mene znači divno vrijeme ljubavi. Ima mnogo takvih imena i mnoge divne ljubavi kroz moj život. I u ovim trenucima postoji jedno ime… A ovo, za Anđela se zvala, izgovarao sam tada i za nju ange… No ni o tom nije ovdje riječ. Vi želite znati moje, ali ja ne želim saznati vaše. Čak se ni susreti s Vama ili vidjeti vas uopće. Mnogo mi je ljepša uobrazilja kad vidim šeširić i zamislim prelijepu toplu dušu. Kada nekog… Ali nije ni o tome riječ. Riječ je zapravo o monodrami koju sam spomenuo. prema tekstu znat ćete, otvorivši navedenu stranicu knjige, da ste na pravome mjestu. Pa evo: Posvećeno trešnji (nastradaloj u herbicidu) "Ubili su mi kuću!" jeknuo je tih dana iz zbjega prognanika razorenog Vukovara, u vijestima, s televizijskog ekrana, dječak... Zatim odjednom postajem dragovoljac, gardist, sudionik Domovinskog rata. 30. studenog 1998. godine izvršen je herbicid – istrebljivanje drveća. Ubiše trešnju, jeknuo sam očajan. Oprosti dječače Velikog Srca. Borio sam se u Domovinskom ratu, ali ova priča iz suvremenog svijeta nije sad ta priča…. mada i ona započinje tamo gdje nigdje nema ni trunka naznake, ničeg što bi ugrozilo opstanak. Svi su prepušteni samo svojim sebičnim zamislima i ugađanju sebi… i svi smo tek naprosto bili živi. Tek probuđen iz dubokog sna, zaštitnik nejakih i nedužnih, borbeni žar koji treba rasplamsati... Ali čak ni tako ne može se zagrijati srca ljudi. Nikome ni do čega nije stalo. Kako je moguće zamrznuti svako nastojanje? Ali nije važno. Ni ja ne bih nikada promišljao o sebi tako da nije bilo besmislenog stradanja trešnje… I zatim odjednom više nisam dragovoljac Domovinskog rata. Borba koju vodim događa se iz nekog drugog razloga koji ne mogu dokučiti.
20.11.2008. (22:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Trešnja pod prozorom moje sobe nijemo govori o suživotu. Nitima povezuje postojanja. Zdanje od mjesečine i paučine. Život će i nadalje biti bremenit i nepravedan, veli ona. Oduvijek pojedinci grabe, otimaju, uništavaju. Ni najmanje naznake da će biti drugačije. Stradanja nam postupno izjedaju duše. Naša duša nestaje ili je nestala. Budućnost prema tome ne donosi stvaranje nego uništavanje. Život, prema tome, moramo složno iskorijeniti. Nema ljubavi. Bešćutnost vlada. Što je sada ovo? Ovo se ne događa. Ta laž, glupost, osobna noćna mora… To nije zbilja u običnom smislu te riječi. Ne, to je besmisleno traćenje vremena. Ovo je sanjarenje o pokvarenom, nepostojećem, bezvoljnom, mrzovoljnom… koliko god želite zlokobnom svijetu. Beskorisnom, bezvrijednom, besmislenom. Ubili su trešnju i satrli staništa vrabaca, sjenica, grlica, kosova... To kažem, a bilo bi mi draže kada bi Vas mogao ganuti ružičastim snovima iz tijeka noći i nutkati Vas nježnim sastojcima. Prepričati Vam snove. Sadržaji njihovih kazivanja ili su neodoljivi ili previše odbojni. Ti koje sanjarim između snoviđenja i buđenja. Kojih više nema. Nekako uvijek iščeznu sa jutrom, ne ostave nikakav dojam i čak se, štoviše, zaborave. Obuzima me najčudnije razbuđenost na svijetu. Još prije godinu dana, još jučer, bio sam sanjar. Sada sam dio ostvarenog ljudskog sna. U gornjem dvorištu sasječeno je jedanaest pedesetogodišnjih debla lovorike, čija je krošnja dosezala više od petnaestak metara, a u donjem dvorištu sedam njih, među kojima amul, palmu, bazgu... te trešnju visoku gotovo dvadeset metara. Sječu su pod krinkom uređenja okoliša zgrade organizirao je Stanislav Hlača. I više nikada pod prozorom kosovi neće boriti sa opnom zrela ploda, u proljeće neće zujati pčele i kukci sakupljajući nektar iz procvale nevine bjeline, neće me gradacija žutila jesenjeg lišća grijati raznim stupnjevima topline... Njegova smisao za urednost. Fraza. Dotepenac sa sela. Slučajno se domogao unosnog posla. On je pomorac, – a omiljela mu je riječ »novac«. Po tome odmah možete vidjeti kakvo je govno. Ali čekajte… Isprva vam predočava karikaturu čovjeka. Izbuljene oči. Nabrekle usne. Glas pišti poput graškove juhe. Bljedunjav kao da kroz njega providi. S koje ga god strane pogledali uvijek vidite isti krajolik: isparivanje izmaglice nad baruštinom iz koje je iskočila žaba. Već se toliko dugo pokušava napuhnuti da je posve bezobličan. Pljesniva kora ižmikane voćke bez kapi soka. Plastična vaza bez umjetnog cvijeća. Svima maše pred nosom čvrsto stišćući novac i ne ispuštajući ga. Neodoljiva kombinacija, naročito ako uzmete u obzir da je škrtac. Pravi se da je rođen u gradu, ali nije, naravno. Seljačina je, a put do kuće gdje žive njegovi roditelji još nije asfaltiran. Zapravo svi ti neotesanci čim ugledaju asfalt zamrze zelenilo te ga počinu zdušno uništavati, što je još gore. U tome ih nitko ne sprječava jer svi znaju da pametniji popušta. Čak ako zbog toga zavlada glupost. Budale dakle određuju. Ovo je objašnjenje za sve što je i što će zadesiti čovječanstvo. Sve to je važno razumjeti. Podrugljivost kojom nas iznenadi život jedna je od stvari u kojima neizmjerno uživam. Ali u ovom događaju sa trešnjom jedva da ima ikakvog traga podsmjehu. Katkad me to plaši. U više navrata osvjedočio sam se da je razlog događanja čisto zlo, ali to je, dakako, moja sumnja. Čini se i da je u pozadini poriv grabežljivca. Nezasitna pohlepa koja se šepuri zbog nadmoći vlastite pakosti. Noćna mora. Čak i da bi se usnula nelagodni snovi prvo treba zaspati. Morate dozvoliti mašti ispredanja sadržaja. Nije važna povezanost sa zbiljom. Bitno je htjeti predočiti zbilju. Prema tome predočena je zbilja, stvarnih ljudskih snova i buđenje nakon… "Kome je što skrivila moja trešnja?" vrisnula je Mirna. Uplakanih očiju želi izjuriti iz stana na drugom katu i boriti se za život... Djevojčica je u tome spriječila baka.
20.11.2008. (22:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
"Da sam tamo bila", izjavila je moja supruga, "uz deblo bi prislonila svoj vrat i rekla "sijecite, ali samo preko mene mrtve!" "Kao bezdušni majmuni s motornim pilama, skakaču sa stabla na stablo..." Možda govorim nezgrapno i neumješnim opisima svojih poznanika predočavam zbilju. Ali ne, ona je još puno nezgrapnija i zloslutnija. Bez škara i ljestava, oboružani isključivo motornim pilama, otpočnu rušilački pohod… A ja, ako me pitate, još i danas u glavi, među kostima lubanje, odjekuje mi stravični, nijemi vrisak užasnute trešnje koja je u jednom trenutku spoznala da su se pojavili zli i bezdušni ljudi koji će je bez ikakvog smisla i povoda uništiti, sasjeći, ubiti – oduzeti joj život, izbrisati je iz postojanja. Čujem ga i u mislima proživljavam njen jad i užas dok joj se sasječeno deblo ruši o tlo... Alegorija. Slika koju predočava trešnja, rascvjetala krošnja kao i rumeni plodovi što zoblju ptice. Partitura lišća šumori glazbu vjetra. Duga gusjenica lakiranih bokova ruši se kao po toboganu niz otvoreni kljun ptića u gnijezdu. Neće proždire list. Neće postati leptir. Ona je sumračna mješavina svih prijetnji i ljepote suživota. Opstojnost u prirodi ne odvija se po urednom planu nježne duše nego istrjebljivanjem po načelu jači kvači i velika riba jede manju… Među svim užasima, najviše me pogodilo stradanje trešnje i zbog nje sam postao borac. Zašto ne? Ja već gunđam kao stari borac. I bešćutan sam za ljudsko stradanje. Osim toga tko mrzi borbu više od samih boraca? Kažem da je moj duh zaokupljen tegobama, ali to nije istina; tek kasnije nakon što sam se upustio u borbu, nakon što sam ostavio iza sebe užase i stradanja u Domovinskom ratu, dopustio sam svom duhu da se poigra takvim razmišljanjem. Za trenutak ne mogu misliti ni na što – osim da sam razumno biće kojega odnosi bujica vremena u kome se odražava zaborav. Duž cijele obale kvrgavo drveće čupavih krošnji naginje se nad vodeno zrcalo. Kada se digne vjetar i šumor prospe nekoliko suza, kapi će uokviriti krugovi na površini. Mene to žalosti. Nema nikoga kome bih mogao saopćiti makar i djelić svoje žalopojke. Neprilika je jer je ponaosob od svakog vlasnika stana u zgradi sakupljen novac. Radnja je izvršena protupropisno i protuzakonito, nije izdan račun, nisu uzete u obzir sugestije stanara zgrade niti uvaženo mišljenje stručnih osoba. Stručnost koja je pri tom primijenjena odnosi se isključivo na tehnološku proceduru sječenja debla. Demokratska većina odlučuje. U jednom povijesnom događaju većina je bila za genocid... uzela pravo iskorijeniti ljude: Židove, Slavene, cigane... Nearijce i "niže arijevce"... Duhovno izopačenje i stvarna nemoć pojedinca–građanina da uz pomoć vlasti bezuspješno izbori pravo na život. Većina vlasnika stanova je za sječu… Moja dosadna začudnost. Biljke i životinje promatra ravnopravne razumu ljudi, genocid usporediti s herbicidom… Ali stanite. Gonjen s ono malo inata, prkosa i osvetoljubivosti koja će ubrzo potom ispariti obratio sam se poznanici iz Prirodoslovnog muzeju grada. Požalio sam joj se i zamolio je da mi preporuči nekoga komu bih platio elaborat o narušavanju mikrobioloških struktura. Htio sam ga kao prilog žalbi na zakon što omogućuje herbicid, uputiti Ustavnom sudu, a i ona je rekla da sam čudan: "Ništa time ne možeš postići i samo ćeš uludo baciti vrijeme i novac... Samo će ljudi pomisliti da si čudak." A samo sam htio spasiti trešnju. Odista smatram da ljude koji uništavaju raslinja i ptičja staništa treba progoniti kao zločince, ja običan čovjek, sudionik domovinskog rata… i borac za pravo na život stabla trešnje uvršten u enciklopediju… Sve djeluje suludo. Poput parafraze Božićne poruke objavljene tih dana u tisku: "Vlast sama ne može riješiti sva izopačenja" rekao je crkveni poglavar. I ja sam pokušao spasiti trešnju u skladu prema zakonima suvremene uljudbe.
20.11.2008. (22:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Službenika grada zaduženog za zelene površine koji mi je rekao da u njegovoj nadležnosti nisu ta stabla jer rastu u ograđenom vrtu zgrade u kojoj su stanovi privatno vlasništvo. Njegova je pak omiljena fraza "većina". Iz nje odmah možete zaključiti tko i kakav je. "Tumači", ali ne navodi članak zakona koji kaže, kako nema nikakve zakonske osnove ili prava za intervenciju protiv odluke većine vlasnika stanova jer o sudbini drveća u ograđenim vrtovima u gradovima i urbanim sredinama ne odlučuje općina, županija, država ili kakva od vlasti uspostavljena komisija nego suvlasnici objekta u ograđenom prostoru, vrtu ili dvorištu i to po principu natpolovične većine u odnosu na površinu koju posjeduju. Razumije stanare te zgrade koji žele odstraniti stabla kako svake godine ne bi imali trošak uređivanja i podrezivanja krošnje te ne bi trebali pometati dvorište od lišća... Većina je odlučila ukloniti drveće pa bih se i ja trebao pokoriti i pomiriti s tim. Kao jedinka. Trebao bih se dakle pomiriti s činjenicom da u domovini za koju sam proveo na ratištu u domovinskom ratu više od dvije godine nemam pravo uživati u pogledu kroz prozor na krošnju trešnje. Obišao sam dakle institucije vlasti u gradu: prijavio Financijskoj policiji tu prljavu rad na crno: bez radnog naloga, izdanog predračuna i računa očekujući da će zaustaviti rabotu. Ali nisu učinili ništa. Oglušili su se. U svezi s dojavom nisu na lice mjesta poslali inspekciju da zaustavi sječu. Čak nisu nikakve podatke ni pribilježili. Samo su me uputili u Poresku upravu Ministarstva Financije. Tobože oni će intervenirati. Ali nisu. Nitko nije. Čak ni inspektorica zaštite okoliša iz Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša. Izjavila da je nemoćna i ne može spriječiti nestanak sedamnaest krošnji i nastanak sedamnaest panjeva… Ima nešto čudno u ljudima koji uništavaju tuđe živote. Koji to moćnici odlučuju o životu i smrti? Kakva to bića mogu prosuditi da nešto izbrišu iz postojanja s lica zemlje? Imaju li na to pravo, otkud im, tko im ga je dao ili su ga uzeli kako to i inače uzimaju zločinci i kriminalci?! Ili je u pravu osoba koja organizira hajku i sakupi potpise po kojoj se većina potpisnika traži da ne živite u svojem stanu jer vas iz svog osobnog razloga neće za susjeda, a ni kao suvlasnika jednog od stana... Da li je to princip po kojima se nepoželjni neistomišljenici i neposlušnici trebaju iseliti iz zavičaja?! A ja sam rođen u stanu s pogledom na trešnje. Gledao kako raste, zriju plodovi u krošnji, kako ujesen navlači zlatno ruho... Ništa nije poduzeto ni protiv sudionika u devastiranju zelenila, prirode i okoliša kao što se ništa nije dogodilo ni onima što nisu spriječili kršenja zakona… kao ni protiv počinitelja i izvršitelja pokrenuli prekršajni, krivični i kazneni postupci jer su na nacionaliziranom zemljištu gdje se prostiru dva dvorišta bespravno organizirali, utajom poreza, "na crno", platili sječu stabala, i ta je sječa izvršena. O istom sam obavijestio i reagirao kod nadležnih službi u gradu, u županiji, kod Financijske policije i Porezne uprave… Ništa poput nesalomljivih protiv Al Caponea. "Vuk pojede magare!" jer ni magare kao ni drveće nije moguće vratiti. A ja još naprosto niti vjerujem niti mogu vjerovati da je moguće da sve to prođe samo tek tako kao neko tek tako, malo, sitno, sporadično, nebitno zločinstvo. Mala nedjela podupiru velika, a ako nemate snage i ne možete izaći na kraj s malim nedjelima kako ćete s velikim, onim velikim koji pune stupce tiska i izazivaju javnu sablazan. I da li ćete ujutro dok se promatrate u ogledalu moći pogledati sebe u oči tvrdeći da obnašate časnu dužnost u kojoj štitite ljudska prava nas običnih građana, ako nas uopće tretirate ljudima?! Prosudbu o tome što je uzrokom toj neučinkovitosti može proisteći iz retoričkog pitanja: Zašto su se oglušili su se i Financijska policija i županijska porezna uprava i "komunalci" grada... i svi, baš svi oni slegli ramenima?! Neko čudno sjeme kriju ruke bezdušnih i izopačenih ljudi… Kad bi pak moja majka stavila zrnje na prozorsku dasku: grlice i golubovi slijeću plaho, kljucnuli reda radi i odmah otprhnuli. Više neće zobati na prozorskoj dasci.
20.11.2008. (22:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Da budem iskren, meni tu nešto smrdi u ljudskim postupcima: gotovo da povjerujem da je posljedica ovakvog ponašanja zbog nečijeg interesa, a ne pasivnost zbog lijenosti, nemara, neupućenosti ili možebitnog potplaćivanja... Čak sam se javio novinarima no oni su mi odgovorili da ima mnogo "gorih, tragičnijih, strašnijih i sablažnjivijih" tema i da im o ovome nije zanimljivo pisati i objavili izjavu popularne estradne zvijezde: "I budala može vidjeti poguban utjecaj ljudi. Svojim ponašanjem drastično mijenjaju klimu. U skoroj budućnosti očekujem uvođenje ekološke diktature. Ljudska prava bit će manja od prava biljaka, što je nažalost nužno, ako želimo opstati." Pišem aktivistima vladinih i nevladinih organizacija i udruga koji djeluju u zaštiti prirode okoliša te pojedincima koje imaju takvo opredjeljenje. Dakle ja upirem prstom u ljudska bića koje bi trebalo znati da svi smo samo dio velike cjeline prirode i planete. Sastavljam i šaljem pisma sadržaja koji i Vama govorim udrugama i pojedincima. Njih dvjestotinjak vladinih i nevladinih dušobrižnika za ekologiju. Odaziva nema. Ni utješne riječi. Ima nešto surovo u ljudima... Ubojstvo trešnje bilo je neminovno. Sluteći da će se dogoditi to što se je dogodilo, moja je supruga pokušavala zaštiti drveće još prije pa se požalila u stambeno-komunalnim poslovima grada. "A što se vi toliko uzbuđujete zbog drveća...?" upitala ju je službenica. Njima to nije niti može biti jasno zlodjelo narušavanja mikrobiološke ravnoteže. Isključivo se uzbuđuju zbog novca koji na ovaj ili onaj način ubace u džep! Zar je odista toliko snažna koloplet udruge "ruka ruku mije" u kojoj općinski moćnici koji tijesno surađuju i "daju" poslove takvim ponašanjem "štite" svoje suradnike: "…odužit ću vam se sa štovanjem u plavoj koverti"? Ima nešto surovo u ljudima... ubijaju trešnju… davno prije suvremenih blagih uputa o podmetanju drugog obraza: "tko tebe kamenom, ti njega pogačom" rečeno je: " …čovjeku je, njegova djela, neophodno plaćati njegovim n o v c e m, dobrim ljudima treba uzvratiti dobrim, a zlim – zlo". Ono nešto surovo u ljudima, ono nešto što priroda treba uzvratiti ljudima, nešto zbog čega sanjarim bajkovite snove i pomišljam na drevni propis kada se živjelo po zakonu: oko za oko, zub za zub… … ta stvarnost ne hlapi. I zato više nije potrebno zatvarati oči, bogu hvala. (Začuje se snažan zvuk kao da su sva vrata u dvorani s publikom zakračunata. Začuju se sirene. Djelatnici kazališta protresaju kvake, ali bezuspješno. Ne uspijevaju ih otvoriti. Posvećeni, koji je govorio prethodni monolog sjedeći na pozornici za velikim stolom prekrivenim sa stolnjakom čiji rubovi dosežu do tla, dramatično skida pokrov pa oporim glasom zapjeva publici recitaciju osmrtnice:
Osmrtnica za suvremeno razdoblje
pa što zato ako se prijetnja nadvila i ljudi čudi bolje loše su volje zato jer su tek toliko, nešto malo, krivi bili nisu prosvjedovali što su doneseni nepravedni demokratski zakoni zato su opravdani žrtveni obredi sa ubijanjem humanoida da spasi se priroda dok se ne ostvari jednakopravan suživot i nova kultura neće biti mira u ljubavi i u ratu dozvoljeno je ubijati čovjeka žrtvovati humane žrtve posvetit će se nastradaloj flori uljudba će da se razori a ne da se nanosi novo stradanje biljkama u ulogama dodijeljenim kao odrezani cvjetovi iz mrtve prirode na vijencima pogrebnima pa što zato ako neće ostati živi jer začas je proteklo vrijeme gledaocima i što zato ako sad za svršetak strave iz jave započinje odbrojavanje
20.11.2008. (22:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Ispod stola može se vidjeti golemi, upravo aktivirani pakleni stroj koji glasno počinje otkucavati istovremeno dok se iz razglasa čuje glasno odbrojavanje: – Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan…)
Dakle, ukoliko je Vaša tvrdnja iskrena anđele, ukoliko je istinska ona je ispunjena. I što sad. Vi znate koje ime imam. I to molim vas zadržite za sebe. Ta ionako to znanje nije samo po sebi ništa. Ni deklaracije ni titule ispred ili iza. Samo srce, srce i duša su važni, anđele moj. Ne plaši se tog naziva. Ima i dobrih kao i zlih anđela. Čak ni biti anđeo, zapravo ništa ne znači. Ali što znači. Svaka spoznaja nosi obaveze, a ti si ih upravo zadobila… Obaveze se mogu ispuniti ili ne moraju… Ponešto zavirujući u MENSUR-ove poruke, a ponešto sa stranica bloga govori se o kretanje vodama književnih glasila, susreta pjesnika, pisanja… u glavnom sve to što može dovesti do ponude navedene monodrame na uvid… ako je već potreban autor neka to u ovom slučaju bude IMKA, a ako postoji nešto što se zove honorar neka se uplati na ime one… čini mi se da je bila novinarka ili glumica što je stradala od raka ili leukemije, a posmrtno napravila fond… Zapravo vjerojatno si ti angele više doma u tim spoznajama. Neka bude uplaćen sav taj novac za nešto takvo jer ja ne mogu naprosto… ne želim imati bilo što s novcem od onog što se zove autorsko pravo samo zato što sam se nesretnim životnim stjecajem okolnosti našao u središtu toga.
Ali to nije sve. Vidiš ja radim sa djecom na nekom poslu koji nosi smiješno dugački naziv radno-terapeutske-poslovi-sa-djecom-poremećenog-ponašanja… a između ostalog navodim ih da slikaju ili pišu… zapravo one pjesmice anđele koje si opazila po knjiškom moljcu… ponešto ih je nastalo njihovim trudom… no opet sam zastranio u govorenje toga što ne htjedoh reći. Radi se o jednoj djevojci. Ona je sada već odrasla i vjerojatno je krenula nekim svojim putem, ali… Ali u ono je vrijeme vjerovala da je pjesnik. Iz toga je nastala neobična priča gotovo čitava u stihu, što je na drugi način meni pomoglo u pisanju romana Pjesma delfina. Kako? Pa baš to. Osjetiti živu dušu koja je tu, postoji na svijetu. Vidjet ćeš anđele kada je pročitaš… Ah, izvini anđele. Prednost nas drskih neznanaca je da smo slobodni i kažemo onako kako osjećamo. Ja obično ljudima koji su mi dragi, ili u trenucima kada su mi dragi govorim ti, a onda ustuknem i postanu manje dragi te im počnem kazivati Vi. To njih zapravo ne obavezuje da im nisam drag pa me stalno mrko gledaju… Dakle, što sam htio. Ah da. Pokušaj objaviti tu cjelinu… priču pa ako za sve i bude štogod plaćeno pronađi tu, sada već devetnaest ili dvadeset godina staru djevojku. Daj joj novac i objavljeni list. Ona živi negdje u Šibeniku ili okolici. Ma dobro, ako uspiješ jednom kada se javim pa ću ti dati nama poznatu njenu posljednju adresu. Ja je nemam jer ni ne radim na odjelu gdje je smještena… Ona je samo u to vrijeme dok je imala šesnaest, sedamnaest godina dolazila jer je vjerovala da kroz njene vene protječe krv pjesnikinje… Priča svakako neka bude pod njenim imenom jer je 75% u njoj njenog stvarnog rada…
I prije nego još ostavim tu priču u stihu i obećanja da ću zasigurno tu i tamo navratiti, već me svrbe dlanovi da slikam… A ti, molim te, objasni na blogu knjiškog moljca i njegovoj publici da sam i zašto sam trebao otići. Zapravo ono što sam trebao našao sam… Našao sam nekog da preuzme obaveze neke koje sam imao… To breme koje me je tištalo. Sve u svemu sve je poprimilo oblik kakav treba… pa prati pomalo da li su se pojavili ti fantomski romanopisci koji su učestvovali na VBZ-u?...
20.11.2008. (22:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Pa što radiš? Zovem se Marita Šupe; rođena sam 5. srpnja 1988 u Rijeci i što više o sebi reći? Da je Šibenik grad u kome sam provela djetinjstvo zavičaj mojim sjećanjima, mjesto predškolskog doba, mjesto u kojem sam završila osnovnu školu i »zaradila« svoju sadašnjost u Domu za odgoj i obrazovanje u Rijeci, gdje putujem u budućnost prvim razredom Kemijsko-građevinske škole, danas? Ili trebam spomenuti svoju poeziju koja grgolji u meni ni sama ne znam od kada? Vjerojatno s njom sam rođena, – dokle seže moje pamćenje, kada nisam znala pisati, neke bi moje izrečene stihove zapisala bi starija sestrična… A to uglavnom i jeste sav moj životopis, u bitnim tragovima za čovječanstvo, šesnaest godišnje djevojke u krhotinama povezanih u cjelinu pjesmama. Preostalo je posve osobno…
PS
No ipak, tu i sada u predstavljanju za »Goranovo Proljeće« 2005. godine moram još nešto priznati, nisam čudo od djeteta pa mi tako još nikada nije objavljena zbirka pjesama! Ali znam, hoće jednom – jer ja sam ipak pjesnikinja kojoj venama teku pjesme…
Ovo su vapaji bića sa srcem pjesnika kome ustupa mjesto drugačiji žubor stihova na ljudskim jezicima ili pjesničkih zbirki Hrvata, Francuza, Arapa, Engleza, Indijaca, Rusa i inih pjesnika u selima i gradovima svekolikog svijeta – zanosnim govorom božjeg jezika, jer osjećajima blagoglagoljivi Bog je s dušama... Nije čak ni u literarnom kružoku škole koju pohađa. Zavirite u godinu rođenja (1988) u kratkom životopisu. Ne bi nikada saznao koliko istinski pjesme mogu priviti dušu poput materina zagrljaja da slučaj nije htio da zavirim u njenu bilježnicu pod jastukom i otkri mi pjesnikinju, koja, kako bi opstala ubire stihove u pjesmama što joj teku venama. Ne treba smesti s uma odgoj ulice, poneke holivudske bezvezarije ili sapunice za oblikovanje svjetonazora i pod prozorima udvaranja prostotama romskih mladića ili kako se to već zovu spadala polusvijeta iz našeg svijeta koji nakon radnog vremena pođe kući. Jer ona živi u domu za preodgoj gdje nema ni trunke obiteljskog ugođaja i okruženja što potiču spoznaje. Ovdje je ogoljeno truplo oglodanog života. Morala je u pjesmi pronaći utjehu, nadu, brigu, zaštitu, čežnju, ljubav (i roditelja kojeg ni nema, a drugi nije tu) – okrilje potrebito mladunčetu izloženom bespoštednom životu, ali čak i tako gorčina ne nestaje. Pjesmom sama sebe i tješi i brine o vlastitoj duši, a rimama bilježi otkucaje vremena u kome živi. Suvremenost je njena neizvjesna, budućnost nikakva. Bit će više nesreće, više bijede, više očaja. Ni najmanje naznake da bi moglo doći do promijene. Njeni uzori žive u svijetu kojem ne pripada. Njen svijet, dakle, nije svijet naše svakodnevice u kojoj zabilježimo poneki stih, nego spasenje od nas. U pjesme uranja kao u kapi sreće svijeta gdje časak ispjeva izrazom »slavnog stihotvorca« koje treštat će s radija nadom zveketa ponekog novčića – pa se u drugi tren preobrazi u utjehu u kojoj su i gora stradanja u tamnici događanja no njena (bilježe ih crne kronike u tisku) – te klizne toboganom u pjesmicu djevojčice koja tek stasa, što i jeste, – da bi odmah zatim iskušavala čuvstvo bijega postojanja u okrilje nestanka promatrajući kako joj cijedi krv iz izrezanih vena, ne zbog figure larpurlartizma u samoubojstvu – već tražeći istinsko nadahnuće, – a što čete i vi, kao i ja spoznati čitajući ova čudesno neobična zapažanja, odista istinske vapaje bića koje živi pjesmama, a smrt mu je stvarnost, bića čije se postojanje mora objelodaniti svijetu. Nema skrivanja. Niti je moguće zataškati niti je moguće promijeniti njenu pojavu. Ona je stvorena i sada je tu pred vama i više nema povrata stilovima kakvi su nam lažne istine otvarali na zidu prozore poput slika impresionista uramljenima nad našim glavama u dnevnim boravcima ili u muzejima, galerijama... A nisu rukavica dobačena štovanim pjesnicima sadašnjosti i budućnosti. Ali mogu poslužiti i psiholozima na fakultetima kad uče kako se otkriva duša sakrivena među redovima ponašanja. Neka vas ne začudi taj predgovor pjesmama jer su klice zalivene suzama radosnicama kada spomenuh: Mogla bi sudjelovati 2005 godine na »Goranovom proljeću«; Da li je moguće da život niče, da nekomu je stalo usrećiti biće…? Jer tko, za miloga boga da ti objavi pjesme kada si dijete iz doma za probisvijete? rekla je bez riječi. To što još nije obasula mnoštvom pjesama, zamalo za svako polugodište njenog života po jedna pjesma, kriva je njena životna dob. A da budem iskren, ni sam ih nisam ispjevao više, ja, krivac koji ću se na kraju poslužiti njenom SMS porukom:
Bože ako je to grijeh nemoj mi oprostiti nikada!?
20.11.2008. (22:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
PA ŠTO RADIŠ?
Tužna sam duša čovjeka čiji provodi ovoga vijeka daleko zaostaju iza svih i svima jer sama sam sa sobom u svojim mislima…
Pa što radiš? – dreknu na me profesorica, a ja u život izronim kao nespremna, loša učenica koja i sama se pita: Pa što radiš, što tu još radiš…?
20.11.2008. (22:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Šibeniku
Grade svetog Mihovila, takva su vremena bila: previše tužna, a ja sam te napustila i sve ti oprostila u mislima dalekima, daleko, tako jako daleko.
20.11.2008. (22:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Dom gdje su probisvijeti u krug se dan vrti iznova jedne te isti
Rad koji je nerad Sit koji ne vjeruje u glad, Starac koji više nije mlad… Pjesma od jutra do sutra stvara se od sutra do jutra... U domu probisvijeta gadura jeca čitave i dane i noći ludeći što neće moći ništa u nešto da pretaći. Tišti me breme kako ubiti vrijeme pištoljem bez rime? Na pamet mi pada misao teška k´o klada rad treba da nastrada! Netko misli da je lako život provoditi tek tako ovako ili onako. Čelo se naporno mreška, izbjeći se mora svaka greška. Stvar bez smješka jako teška! Neizmjerno je lako htjeti beskrajno lako željeti pa ništa ne učiniti! Kada je posao svašta u kome radiš baš ništa, a suza blista ako ti je stalo išta. Dok na satu koji nema kazaljke Lijenost pravi polagane korake Prije ili kasnije stigne bijednike. Kao tupi i glupi sami u mišjoj rupi na drvenoj klupi. Da padneš s nogu od umora ne mogu pa se pomolim bogu. A da bude puno čudnije što je dosadnije i jadnije sve to da još i teže nije. Dom gdje su probisvijeti u krug se dan vrti iznova jedne te isti: Rad koji je nerad Sit koji ne vjeruje u glad, Starac koji više nije mlad… Pjesma od jutra pa do sutra stvara se od sutra do jutra... U domu probisvijeta gadura jeca čitave i dane i noći ludeći što neće moći ništa u nešto da pretaći...
20.11.2008. (22:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Kada zamirišu jorgovani
Kada zamirišu jorgovani, a ljubavlju cvjetaju dani u proljeće umrijet će ciganče što naći će života milošti u bogatstvu smrti.
Bit ću mu milostinja srcu što je pustinja kap vode za provode
Kad zamirišu jorgovani, a ljubavlju cvjetaju dani moje ciganče nježno mi reče: – Umro sam, a ti me oživiš, Za sve – jalove dane okriviš Dan si ugasila mene spasila… Pa opet u besanim noćima živiš i sa mnom ih provodiš…
Kad zamirišu jorgovani, a ljubavlju cvjetaju dani…
20.11.2008. (22:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
BALADA ZABORAVA
Lomi mi dušu riječima i odjecima ili ponavljanjima balade narodnjaka o lažnim voljenjima zaljubljivanjima suzama u očima Cigana u treštanju radija. A uspomena na ljubav moja opustošena razmrvljena u prahu kakva i jest´ bila i opet će biti!
20.11.2008. (22:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
SAMOĆA
Samoća obiđe kuću jer nije htjela samoću.
Ukućani su se kao lopovi na prstima iskrali svako svojim samotnim mislima.
Sama se sebe Samoća uplašila. Tražeći gdje bi se od sebe skrila otići će u sobu. Širom otvori vrata ormara, ali gle, tamo nema kaputa jer to je zapravo ulaz u tajanstveni prolaz koji vodi do bunara, u dvorište, za nepostojanje, pravo sklonište gdje duboko u bezdanu skonča u mrkom mraku crnila – samoća.
20.11.2008. (22:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tako je kada nepristojna se vole dva srca koja ne zamole niti zavole MATEMATIČKE jednažbe bauke
20.11.2008. (22:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
MJESEČEVA SONATA
I ove godine kao i naredne obasjale lice mi zvjezdice na prozoru. Čekam zoru, a sonata Mjeseca tišinom zvoca kao zvonca praporaca. Osluškujem, očekujem Djed Mraza, a vaza, o, moj dragane, na glavu ti padne. Ajme meni jada: A s kim ću na doček sada?
20.11.2008. (22:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
NEKROLOG CRNE KRONIKE
I što ne znam sama je li to bolje mama što tata nije s nama objema, – doma?! Jedino što sam silovito htjela to je dovijeka ludo voljeti i nezamislivu, neizmjernu ljubav zauvijek zadržati… Oprosti mi mama što ja nisam dama već slika i prilika tvoga tužnog lika. Tvoja je djevojčica strasti pohotnica, a moja ljupka dika oca slika i prilika. Oprosti mi mama, nećeš ostat sama jer umjesto brata tvoj muž, a moj tata podario nam je dijete i otišao do treće tete. Čuvaj nam uspomenu ljubavima spomenu na mene, na njega bjesomučno ludoga no ipak muža tvoga, oca pa muža moga. Oprosti mi mama, nećeš ostati sama! Jer njega voljet ću i sina mu rodit ću donijeti našoj kući pa zauvijek otići… Čuvaj dijete mama sa mnom u mislima, a ponekad dovedi, grobu mome privedi, ne kao osuđenika već kao sretnika ljubavi čudne. Čudovišne. Strašne. Ne…
20.11.2008. (22:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Iz iskustva znam da je ružnom pačiću ružno u duši, a lijepa se priroda događa svuda oko nas
Suton. Na obali tvog svijeta zastajem uz blagi naklon zadivljena: kliziš površinom veličanstvenije od divna sna
(u kojem ogleda se jezero u tvojim očima odsjajem)...
Neočekivano položiš glavu na moje rame i mi smo zajedno zauvijek.
Taj je tren pretvoren u božanstvene divote odjek! bijeli moj labude.
20.11.2008. (22:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Moja pjesma jednom riječi veli sve iako je kao siroče prepuštam vašim mislima
20.11.2008. (22:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Moja pjesma jednom riječi veli sve iako je kao siroče prepuštam vašim mislima
Ljubav
20.11.2008. (22:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
DUET (iščekuje glazbenika)
ONA Niti sam ja za cvijeće Ni večere uz svijeće Već divlje noći do jutra Koja ne pita što sutra
ON Moje je srce vatreno Divlje i posve iskreno Silovito, jako tuče Na vatri se strasti peče
ONA i ON Pusti pjesme bezvrijedne Pleši ritmove žestoke Zavedi posve prirodno Opustoši me pohotno
ON Da sam slika i prilika Mode punog novčanika Pa kravate i odjela Zar iskreno bi voljela
ONA Usnu takni mi polako Jezik grizni ne tek tako Ne hajem za stare rane Nit brinem za nove dane
20.11.2008. (22:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
on.off.lutkica
ako malo razmislimo...kako se može voljeti pisac uopće...knjiga je ono što imaš prije svega :)
20.11.2008. (13:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bookeraj
Kako ne, ono ide Dan Brown, a žene vrište i padaju u nesvijest... :)
20.11.2008. (13:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Anđele, apravo čitajući u komentarima MESURA saznao sam o pjesničkoj duši pa umijesio cvjetića da se zatakne u šeširić poklanjam jednu pjesmu… neovisno o tome ako si znala ili nisi:
PA ALI ZAŠTO JE NASTALA POEZIJA?
dok mirno teku rijeke
u krotke krajolike
boja rumene zore
prelijeva te prizore
odvija se u tijeku
vremena u sroku
dane smjene noći
što opet će doći
ne umire u bolima
živi lijepim snovima
okrutne drame nema
nedaća tek drijema
mudrac se smatra
onaj tko promatra
odraze u plićaku
daljina u oblaku
stavlja među ljude
zaljubljene labude
to što su blage ćudi
naklonost probudi
nepoznata prilika
u crvenilu sumraka
već pun nemira
nišan srce dira
upravo se zbila
slika se pretočila
u nepoznatu priliku
za labuda nepriliku
molitvu tome lovcu
da ne uputi strjelicu
blagotvorno se zbori
riječ po riječ žubori
kulja kao iz česme
rimom tijek pjesme
mudrac jer je govori
u pjesnika se pretvori
osluškujući prije noći
što će na kraju doći
žednog preko vode
lovca stihovi odvode
a neodapeta strijela
smrt je promašila…
labuđi pjev u toj viziji
bijeg je razlog poeziji
PS. Ono što sam zapravo htio kazati za pjesme dupina one su između poglavlja. (ova pošta ne prenosi zakrivljena slova) dakle prije svakog poglavlja nakon prvog.
20.11.2008. (16:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Ja sam slikar prije svega. Grgoljenje riječi to mi je tiha patnja. Zbog toga ponekad i sanjarim.... No ne htjedoh o tome. Tek hoću reći da odista istinski treba zagledati tu prosudbu. Slažem se. Pa kako sam slikar pridružujem se takvom promišljanju: ja volim slikare koji izlažu po galerijama, muzejima i prodaju vlastita djela dok žive. Eto, i van Gogh je uspio jednu jedinu prodati... Volim čak i van Gogha.
20.11.2008. (18:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bookeraj
nismo si dobri, i nećemo se tikati. I nisam anđeo anonimnim komentatorima.
20.11.2008. (19:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Reći ću vam pa ukoliko odista želite saznati, znat ćete čitajući... U jednom trenutku naprosto ćete naći trag… ako pažljivo pročitate što slijedi… Za početak pokazat ću vam dobru volju: u IMKa M u sredini označava kršteno ime Michel, a koje se ne navodi u ispravama mada se ga obavezno potpisujem između svjetovnog imena i prezimena.
Ime? Odista što znači ime ? Na više od stotinu adresa uputio sam ime. Razlog: herbicid Kada su ljudi u pitanju onda je to genocida. Ime i prezime dakle? Uputio sam s imenom i prezimenom na više od sto dvadeset, čini mi se sto dvadeset i osam adresa sadržaj koji se djelomično navodi na početku 725 stranice knjige STABLO I ČOVJEK prilog kulturnoj botanici gospodina Nikole Viskovića u izdanju ANTIBARBARUSA.a nakon odjeljka koji započinje: U mučenje i uništavanje drveća spada…
Dakle na to moje pismo koje je nosilo ime, prezime, adresu i sve ostale generalije odgovorila mi je samo jedna privatna osoba. Napominjem da sam adrese na koje sam se obratio pokupio u knjizi u kojoj se spominju sve osobe, institucije, udruge, privatni i javni djelatnici… dakle svi ti javno deklarirani, publicirani i javno obznanjeni… jedna tanka plava knjižica u koja sadržava generalije…
Gospodin Nikola Visković uvrstio me je dakle u knjigu. Zgodno. Zar ne? I van Gogh je prodao jednu sliku, a moje je ime uvršteno u jednu knjigu?!
Sliku sam nacrtao odmah, u puno njih ogledalo se to, ali što se slikanja tiče njih uostalom ja nekim slučajem i prodajem… kakvih više od tri tisuća i ima ih u Sjevernoj, Južnoj Americi, Australiji, Europi da ne govorim, ali to nije bitno. Uostalom Vi ste nanjušili da umjetnik jesam, mnogo više čak nego što je to poželjno… barem meni koji ne mogu iz vlastite kože…
A pismom sam se petnaest godina nakon toga poslužio za monodramu i već je dulje vrijeme nudim, ali…
Ali uvijek postoji ono nešto: repertoar… No uostalom najzgodnija nezgoda je u tome što ja ne tražim novac… Najtragičnija stvar života je što umjetnost nosimo u sebi kao božji dar… križ kojim trebamo uraditi nešto u čemu su čak mnogo silniji… ali ni zato još nije vrijeme anđele. Ne izgovaram tu riječ samo zbog Vas. U prvom je redu izgovaram zbog sebe. Anđela je ime koje za mene znači divno vrijeme ljubavi. Ima mnogo takvih imena i mnoge divne ljubavi kroz moj život. I u ovim trenucima postoji jedno ime… A ovo, za Anđela se zvala, izgovarao sam tada i za nju ange… No ni o tom nije ovdje riječ. Vi želite znati moje, ali ja ne želim saznati vaše. Čak se ni susreti s Vama ili vidjeti vas uopće. Mnogo mi je ljepša uobrazilja kad vidim šeširić i zamislim prelijepu toplu dušu. Kada nekog… Ali nije ni o tome riječ.
Riječ je zapravo o monodrami koju sam spomenuo. prema tekstu znat ćete, otvorivši navedenu stranicu knjige, da ste na pravome mjestu. Pa evo:
Posvećeno trešnji (nastradaloj u herbicidu)
"Ubili su mi kuću!" jeknuo je tih dana iz zbjega prognanika razorenog Vukovara, u vijestima, s televizijskog ekrana, dječak...
Zatim odjednom postajem dragovoljac, gardist, sudionik Domovinskog rata.
30. studenog 1998. godine izvršen je herbicid – istrebljivanje drveća.
Ubiše trešnju, jeknuo sam očajan.
Oprosti dječače Velikog Srca. Borio sam se u Domovinskom ratu, ali ova priča iz suvremenog svijeta nije sad ta priča…. mada i ona započinje tamo gdje nigdje nema ni trunka naznake, ničeg što bi ugrozilo opstanak. Svi su prepušteni samo svojim sebičnim zamislima i ugađanju sebi… i svi smo tek naprosto bili živi.
Tek probuđen iz dubokog sna, zaštitnik nejakih i nedužnih, borbeni žar koji treba rasplamsati... Ali čak ni tako ne može se zagrijati srca ljudi. Nikome ni do čega nije stalo. Kako je moguće zamrznuti svako nastojanje? Ali nije važno. Ni ja ne bih nikada promišljao o sebi tako da nije bilo besmislenog stradanja trešnje…
I zatim odjednom više nisam dragovoljac Domovinskog rata. Borba koju vodim događa se iz nekog drugog razloga koji ne mogu dokučiti.
20.11.2008. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Trešnja pod prozorom moje sobe nijemo govori o suživotu. Nitima povezuje postojanja. Zdanje od mjesečine i paučine. Život će i nadalje biti bremenit i nepravedan, veli ona. Oduvijek pojedinci grabe, otimaju, uništavaju. Ni najmanje naznake da će biti drugačije. Stradanja nam postupno izjedaju duše. Naša duša nestaje ili je nestala. Budućnost prema tome ne donosi stvaranje nego uništavanje. Život, prema tome, moramo složno iskorijeniti. Nema ljubavi. Bešćutnost vlada.
Što je sada ovo? Ovo se ne događa. Ta laž, glupost, osobna noćna mora…
To nije zbilja u običnom smislu te riječi. Ne, to je besmisleno traćenje vremena. Ovo je sanjarenje o pokvarenom, nepostojećem, bezvoljnom, mrzovoljnom… koliko god želite zlokobnom svijetu.
Beskorisnom, bezvrijednom, besmislenom.
Ubili su trešnju i satrli staništa vrabaca, sjenica, grlica, kosova...
To kažem, a bilo bi mi draže kada bi Vas mogao ganuti ružičastim snovima iz tijeka noći i nutkati Vas nježnim sastojcima. Prepričati Vam snove. Sadržaji njihovih kazivanja ili su neodoljivi ili previše odbojni. Ti koje sanjarim između snoviđenja i buđenja. Kojih više nema. Nekako uvijek iščeznu sa jutrom, ne ostave nikakav dojam i čak se, štoviše, zaborave.
Obuzima me najčudnije razbuđenost na svijetu. Još prije godinu dana, još jučer, bio sam sanjar. Sada sam dio ostvarenog ljudskog sna.
U gornjem dvorištu sasječeno je jedanaest pedesetogodišnjih debla lovorike, čija je krošnja dosezala više od petnaestak metara, a u donjem dvorištu sedam njih, među kojima amul, palmu, bazgu... te trešnju visoku gotovo dvadeset metara.
Sječu su pod krinkom uređenja okoliša zgrade organizirao je Stanislav Hlača.
I više nikada pod prozorom kosovi neće boriti sa opnom zrela ploda, u proljeće neće zujati pčele i kukci sakupljajući nektar iz procvale nevine bjeline, neće me gradacija žutila jesenjeg lišća grijati raznim stupnjevima topline...
Njegova smisao za urednost. Fraza. Dotepenac sa sela. Slučajno se domogao unosnog posla. On je pomorac, – a omiljela mu je riječ »novac«. Po tome odmah možete vidjeti kakvo je govno. Ali čekajte…
Isprva vam predočava karikaturu čovjeka. Izbuljene oči. Nabrekle usne. Glas pišti poput graškove juhe. Bljedunjav kao da kroz njega providi. S koje ga god strane pogledali uvijek vidite isti krajolik: isparivanje izmaglice nad baruštinom iz koje je iskočila žaba. Već se toliko dugo pokušava napuhnuti da je posve bezobličan. Pljesniva kora ižmikane voćke bez kapi soka. Plastična vaza bez umjetnog cvijeća.
Svima maše pred nosom čvrsto stišćući novac i ne ispuštajući ga. Neodoljiva kombinacija, naročito ako uzmete u obzir da je škrtac. Pravi se da je rođen u gradu, ali nije, naravno. Seljačina je, a put do kuće gdje žive njegovi roditelji još nije asfaltiran. Zapravo svi ti neotesanci čim ugledaju asfalt zamrze zelenilo te ga počinu zdušno uništavati, što je još gore. U tome ih nitko ne sprječava jer svi znaju da pametniji popušta. Čak ako zbog toga zavlada glupost. Budale dakle određuju. Ovo je objašnjenje za sve što je i što će zadesiti čovječanstvo. Sve to je važno razumjeti.
Podrugljivost kojom nas iznenadi život jedna je od stvari u kojima neizmjerno uživam. Ali u ovom događaju sa trešnjom jedva da ima ikakvog traga podsmjehu. Katkad me to plaši. U više navrata osvjedočio sam se da je razlog događanja čisto zlo, ali to je, dakako, moja sumnja. Čini se i da je u pozadini poriv grabežljivca. Nezasitna pohlepa koja se šepuri zbog nadmoći vlastite pakosti. Noćna mora.
Čak i da bi se usnula nelagodni snovi prvo treba zaspati. Morate dozvoliti mašti ispredanja sadržaja. Nije važna povezanost sa zbiljom. Bitno je htjeti predočiti zbilju. Prema tome predočena je zbilja, stvarnih ljudskih snova i buđenje nakon…
"Kome je što skrivila moja trešnja?" vrisnula je Mirna. Uplakanih očiju želi izjuriti iz stana na drugom katu i boriti se za život... Djevojčica je u tome spriječila baka.
20.11.2008. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
"Da sam tamo bila", izjavila je moja supruga, "uz deblo bi prislonila svoj vrat i rekla "sijecite, ali samo preko mene mrtve!"
"Kao bezdušni majmuni s motornim pilama, skakaču sa stabla na stablo..."
Možda govorim nezgrapno i neumješnim opisima svojih poznanika predočavam zbilju. Ali ne, ona je još puno nezgrapnija i zloslutnija. Bez škara i ljestava, oboružani isključivo motornim pilama, otpočnu rušilački pohod…
A ja, ako me pitate, još i danas u glavi, među kostima lubanje, odjekuje mi stravični, nijemi vrisak užasnute trešnje koja je u jednom trenutku spoznala da su se pojavili zli i bezdušni ljudi koji će je bez ikakvog smisla i povoda uništiti, sasjeći, ubiti – oduzeti joj život, izbrisati je iz postojanja. Čujem ga i u mislima proživljavam njen jad i užas dok joj se sasječeno deblo ruši o tlo...
Alegorija. Slika koju predočava trešnja, rascvjetala krošnja kao i rumeni plodovi što zoblju ptice. Partitura lišća šumori glazbu vjetra. Duga gusjenica lakiranih bokova ruši se kao po toboganu niz otvoreni kljun ptića u gnijezdu. Neće proždire list. Neće postati leptir. Ona je sumračna mješavina svih prijetnji i ljepote suživota. Opstojnost u prirodi ne odvija se po urednom planu nježne duše nego istrjebljivanjem po načelu jači kvači i velika riba jede manju…
Među svim užasima, najviše me pogodilo stradanje trešnje i zbog nje sam postao borac. Zašto ne? Ja već gunđam kao stari borac. I bešćutan sam za ljudsko stradanje. Osim toga tko mrzi borbu više od samih boraca?
Kažem da je moj duh zaokupljen tegobama, ali to nije istina; tek kasnije nakon što sam se upustio u borbu, nakon što sam ostavio iza sebe užase i stradanja u Domovinskom ratu, dopustio sam svom duhu da se poigra takvim razmišljanjem. Za trenutak ne mogu misliti ni na što – osim da sam razumno biće kojega odnosi bujica vremena u kome se odražava zaborav. Duž cijele obale kvrgavo drveće čupavih krošnji naginje se nad vodeno zrcalo. Kada se digne vjetar i šumor prospe nekoliko suza, kapi će uokviriti krugovi na površini. Mene to žalosti. Nema nikoga kome bih mogao saopćiti makar i djelić svoje žalopojke.
Neprilika je jer je ponaosob od svakog vlasnika stana u zgradi sakupljen novac. Radnja je izvršena protupropisno i protuzakonito, nije izdan račun, nisu uzete u obzir sugestije stanara zgrade niti uvaženo mišljenje stručnih osoba. Stručnost koja je pri tom primijenjena odnosi se isključivo na tehnološku proceduru sječenja debla.
Demokratska većina odlučuje. U jednom povijesnom događaju većina je bila za genocid... uzela pravo iskorijeniti ljude: Židove, Slavene, cigane... Nearijce i "niže arijevce"... Duhovno izopačenje i stvarna nemoć pojedinca–građanina da uz pomoć vlasti bezuspješno izbori pravo na život. Većina vlasnika stanova je za sječu…
Moja dosadna začudnost. Biljke i životinje promatra ravnopravne razumu ljudi, genocid usporediti s herbicidom… Ali stanite. Gonjen s ono malo inata, prkosa i osvetoljubivosti koja će ubrzo potom ispariti obratio sam se poznanici iz Prirodoslovnog muzeju grada. Požalio sam joj se i zamolio je da mi preporuči nekoga komu bih platio elaborat o narušavanju mikrobioloških struktura. Htio sam ga kao prilog žalbi na zakon što omogućuje herbicid, uputiti Ustavnom sudu, a i ona je rekla da sam čudan:
"Ništa time ne možeš postići i samo ćeš uludo baciti vrijeme i novac... Samo će ljudi pomisliti da si čudak."
A samo sam htio spasiti trešnju. Odista smatram da ljude koji uništavaju raslinja i ptičja staništa treba progoniti kao zločince, ja običan čovjek, sudionik domovinskog rata… i borac za pravo na život stabla trešnje uvršten u enciklopediju…
Sve djeluje suludo. Poput parafraze Božićne poruke objavljene tih dana u tisku:
"Vlast sama ne može riješiti sva izopačenja" rekao je crkveni poglavar.
I ja sam pokušao spasiti trešnju u skladu prema zakonima suvremene uljudbe.
20.11.2008. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Službenika grada zaduženog za zelene površine koji mi je rekao da u njegovoj nadležnosti nisu ta stabla jer rastu u ograđenom vrtu zgrade u kojoj su stanovi privatno vlasništvo. Njegova je pak omiljena fraza "većina". Iz nje odmah možete zaključiti tko i kakav je. "Tumači", ali ne navodi članak zakona koji kaže, kako nema nikakve zakonske osnove ili prava za intervenciju protiv odluke većine vlasnika stanova jer o sudbini drveća u ograđenim vrtovima u gradovima i urbanim sredinama ne odlučuje općina, županija, država ili kakva od vlasti uspostavljena komisija nego suvlasnici objekta u ograđenom prostoru, vrtu ili dvorištu i to po principu natpolovične većine u odnosu na površinu koju posjeduju. Razumije stanare te zgrade koji žele odstraniti stabla kako svake godine ne bi imali trošak uređivanja i podrezivanja krošnje te ne bi trebali pometati dvorište od lišća... Većina je odlučila ukloniti drveće pa bih se i ja trebao pokoriti i pomiriti s tim. Kao jedinka. Trebao bih se dakle pomiriti s činjenicom da u domovini za koju sam proveo na ratištu u domovinskom ratu više od dvije godine nemam pravo uživati u pogledu kroz prozor na krošnju trešnje.
Obišao sam dakle institucije vlasti u gradu: prijavio Financijskoj policiji tu prljavu rad na crno: bez radnog naloga, izdanog predračuna i računa očekujući da će zaustaviti rabotu. Ali nisu učinili ništa. Oglušili su se. U svezi s dojavom nisu na lice mjesta poslali inspekciju da zaustavi sječu. Čak nisu nikakve podatke ni pribilježili. Samo su me uputili u Poresku upravu Ministarstva Financije. Tobože oni će intervenirati. Ali nisu. Nitko nije. Čak ni inspektorica zaštite okoliša iz Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša. Izjavila da je nemoćna i ne može spriječiti nestanak sedamnaest krošnji i nastanak sedamnaest panjeva… Ima nešto čudno u ljudima koji uništavaju tuđe živote.
Koji to moćnici odlučuju o životu i smrti? Kakva to bića mogu prosuditi da nešto izbrišu iz postojanja s lica zemlje? Imaju li na to pravo, otkud im, tko im ga je dao ili su ga uzeli kako to i inače uzimaju zločinci i kriminalci?! Ili je u pravu osoba koja organizira hajku i sakupi potpise po kojoj se većina potpisnika traži da ne živite u svojem stanu jer vas iz svog osobnog razloga neće za susjeda, a ni kao suvlasnika jednog od stana... Da li je to princip po kojima se nepoželjni neistomišljenici i neposlušnici trebaju iseliti iz zavičaja?! A ja sam rođen u stanu s pogledom na trešnje. Gledao kako raste, zriju plodovi u krošnji, kako ujesen navlači zlatno ruho...
Ništa nije poduzeto ni protiv sudionika u devastiranju zelenila, prirode i okoliša kao što se ništa nije dogodilo ni onima što nisu spriječili kršenja zakona… kao ni protiv počinitelja i izvršitelja pokrenuli prekršajni, krivični i kazneni postupci jer su na nacionaliziranom zemljištu gdje se prostiru dva dvorišta bespravno organizirali, utajom poreza, "na crno", platili sječu stabala, i ta je sječa izvršena. O istom sam obavijestio i reagirao kod nadležnih službi u gradu, u županiji, kod Financijske policije i Porezne uprave… Ništa poput nesalomljivih protiv Al Caponea.
"Vuk pojede magare!" jer ni magare kao ni drveće nije moguće vratiti.
A ja još naprosto niti vjerujem niti mogu vjerovati da je moguće da sve to prođe samo tek tako kao neko tek tako, malo, sitno, sporadično, nebitno zločinstvo. Mala nedjela podupiru velika, a ako nemate snage i ne možete izaći na kraj s malim nedjelima kako ćete s velikim, onim velikim koji pune stupce tiska i izazivaju javnu sablazan. I da li ćete ujutro dok se promatrate u ogledalu moći pogledati sebe u oči tvrdeći da obnašate časnu dužnost u kojoj štitite ljudska prava nas običnih građana, ako nas uopće tretirate ljudima?!
Prosudbu o tome što je uzrokom toj neučinkovitosti može proisteći iz retoričkog pitanja: Zašto su se oglušili su se i Financijska policija i županijska porezna uprava i "komunalci" grada... i svi, baš svi oni slegli ramenima?!
Neko čudno sjeme kriju ruke bezdušnih i izopačenih ljudi…
Kad bi pak moja majka stavila zrnje na prozorsku dasku: grlice i golubovi slijeću plaho, kljucnuli reda radi i odmah otprhnuli. Više neće zobati na prozorskoj dasci.
20.11.2008. (22:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Da budem iskren, meni tu nešto smrdi u ljudskim postupcima: gotovo da povjerujem da je posljedica ovakvog ponašanja zbog nečijeg interesa, a ne pasivnost zbog lijenosti, nemara, neupućenosti ili možebitnog potplaćivanja...
Čak sam se javio novinarima no oni su mi odgovorili da ima mnogo "gorih, tragičnijih, strašnijih i sablažnjivijih" tema i da im o ovome nije zanimljivo pisati i objavili izjavu popularne estradne zvijezde:
"I budala može vidjeti poguban utjecaj ljudi. Svojim ponašanjem drastično mijenjaju klimu. U skoroj budućnosti očekujem uvođenje ekološke diktature. Ljudska prava bit će manja od prava biljaka, što je nažalost nužno, ako želimo opstati."
Pišem aktivistima vladinih i nevladinih organizacija i udruga koji djeluju u zaštiti prirode okoliša te pojedincima koje imaju takvo opredjeljenje.
Dakle ja upirem prstom u ljudska bića koje bi trebalo znati da svi smo samo dio velike cjeline prirode i planete. Sastavljam i šaljem pisma sadržaja koji i Vama govorim udrugama i pojedincima. Njih dvjestotinjak vladinih i nevladinih dušobrižnika za ekologiju. Odaziva nema. Ni utješne riječi.
Ima nešto surovo u ljudima... Ubojstvo trešnje bilo je neminovno.
Sluteći da će se dogoditi to što se je dogodilo, moja je supruga pokušavala zaštiti drveće još prije pa se požalila u stambeno-komunalnim poslovima grada.
"A što se vi toliko uzbuđujete zbog drveća...?" upitala ju je službenica.
Njima to nije niti može biti jasno zlodjelo narušavanja mikrobiološke ravnoteže.
Isključivo se uzbuđuju zbog novca koji na ovaj ili onaj način ubace u džep! Zar je odista toliko snažna koloplet udruge "ruka ruku mije" u kojoj općinski moćnici koji tijesno surađuju i "daju" poslove takvim ponašanjem "štite" svoje suradnike:
"…odužit ću vam se sa štovanjem u plavoj koverti"?
Ima nešto surovo u ljudima... ubijaju trešnju…
davno prije suvremenih blagih uputa o podmetanju drugog obraza: "tko tebe kamenom, ti njega pogačom" rečeno je: " …čovjeku je, njegova djela, neophodno plaćati njegovim n o v c e m, dobrim ljudima treba uzvratiti dobrim, a zlim – zlo".
Ono nešto surovo u ljudima, ono nešto što priroda treba uzvratiti ljudima, nešto zbog čega sanjarim bajkovite snove i pomišljam na drevni propis kada se živjelo po zakonu: oko za oko, zub za zub… … ta stvarnost ne hlapi.
I zato više nije potrebno zatvarati oči, bogu hvala.
(Začuje se snažan zvuk kao da su sva vrata u dvorani s publikom zakračunata. Začuju se sirene. Djelatnici kazališta protresaju kvake, ali bezuspješno. Ne uspijevaju ih otvoriti. Posvećeni, koji je govorio prethodni monolog sjedeći na pozornici za velikim stolom prekrivenim sa stolnjakom čiji rubovi dosežu do tla, dramatično skida pokrov pa oporim glasom zapjeva publici recitaciju osmrtnice:
Osmrtnica za suvremeno razdoblje
pa što zato ako se prijetnja nadvila i ljudi čudi bolje
loše su volje
zato jer su tek toliko, nešto malo, krivi bili
nisu prosvjedovali
što su doneseni nepravedni demokratski zakoni
zato su opravdani
žrtveni obredi sa ubijanjem humanoida
da spasi se priroda
dok se ne ostvari jednakopravan suživot i nova kultura
neće biti mira
u ljubavi i u ratu dozvoljeno je ubijati
čovjeka žrtvovati
humane žrtve posvetit će se nastradaloj flori
uljudba će da se razori
a ne da se nanosi novo stradanje biljkama
u ulogama
dodijeljenim kao odrezani cvjetovi iz mrtve prirode na vijencima
pogrebnima
pa što zato ako neće ostati živi jer začas je proteklo vrijeme
gledaocima
i što zato ako sad za svršetak strave iz jave započinje
odbrojavanje
20.11.2008. (22:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Ispod stola može se vidjeti golemi, upravo aktivirani pakleni stroj koji glasno počinje otkucavati istovremeno dok se iz razglasa čuje glasno odbrojavanje:
– Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan…)
Dakle, ukoliko je Vaša tvrdnja iskrena anđele, ukoliko je istinska ona je ispunjena. I što sad. Vi znate koje ime imam. I to molim vas zadržite za sebe. Ta ionako to znanje nije samo po sebi ništa. Ni deklaracije ni titule ispred ili iza. Samo srce, srce i duša su važni, anđele moj. Ne plaši se tog naziva. Ima i dobrih kao i zlih anđela. Čak ni biti anđeo, zapravo ništa ne znači. Ali što znači. Svaka spoznaja nosi obaveze, a ti si ih upravo zadobila…
Obaveze se mogu ispuniti ili ne moraju…
Ponešto zavirujući u MENSUR-ove poruke, a ponešto sa stranica bloga govori se o kretanje vodama književnih glasila, susreta pjesnika, pisanja… u glavnom sve to što može dovesti do ponude navedene monodrame na uvid… ako je već potreban autor neka to u ovom slučaju bude IMKA, a ako postoji nešto što se zove honorar neka se uplati na ime one… čini mi se da je bila novinarka ili glumica što je stradala od raka ili leukemije, a posmrtno napravila fond… Zapravo vjerojatno si ti angele više doma u tim spoznajama. Neka bude uplaćen sav taj novac za nešto takvo jer ja ne mogu naprosto… ne želim imati bilo što s novcem od onog što se zove autorsko pravo samo zato što sam se nesretnim životnim stjecajem okolnosti našao u središtu toga.
Ali to nije sve. Vidiš ja radim sa djecom na nekom poslu koji nosi smiješno dugački naziv radno-terapeutske-poslovi-sa-djecom-poremećenog-ponašanja… a između ostalog navodim ih da slikaju ili pišu… zapravo one pjesmice anđele koje si opazila po knjiškom moljcu… ponešto ih je nastalo njihovim trudom… no opet sam zastranio u govorenje toga što ne htjedoh reći. Radi se o jednoj djevojci. Ona je sada već odrasla i vjerojatno je krenula nekim svojim putem, ali… Ali u ono je vrijeme vjerovala da je pjesnik. Iz toga je nastala neobična priča gotovo čitava u stihu, što je na drugi način meni pomoglo u pisanju romana Pjesma delfina. Kako? Pa baš to. Osjetiti živu dušu koja je tu, postoji na svijetu.
Vidjet ćeš anđele kada je pročitaš… Ah, izvini anđele. Prednost nas drskih neznanaca je da smo slobodni i kažemo onako kako osjećamo. Ja obično ljudima koji su mi dragi, ili u trenucima kada su mi dragi govorim ti, a onda ustuknem i postanu manje dragi te im počnem kazivati Vi. To njih zapravo ne obavezuje da im nisam drag pa me stalno mrko gledaju…
Dakle, što sam htio. Ah da. Pokušaj objaviti tu cjelinu… priču pa ako za sve i bude štogod plaćeno pronađi tu, sada već devetnaest ili dvadeset godina staru djevojku. Daj joj novac i objavljeni list. Ona živi negdje u Šibeniku ili okolici. Ma dobro, ako uspiješ jednom kada se javim pa ću ti dati nama poznatu njenu posljednju adresu. Ja je nemam jer ni ne radim na odjelu gdje je smještena… Ona je samo u to vrijeme dok je imala šesnaest, sedamnaest godina dolazila jer je vjerovala da kroz njene vene protječe krv pjesnikinje… Priča svakako neka bude pod njenim imenom jer je 75% u njoj njenog stvarnog rada…
I prije nego još ostavim tu priču u stihu i obećanja da ću zasigurno tu i tamo navratiti, već me svrbe dlanovi da slikam… A ti, molim te, objasni na blogu knjiškog moljca i njegovoj publici da sam i zašto sam trebao otići. Zapravo ono što sam trebao našao sam… Našao sam nekog da preuzme obaveze neke koje sam imao… To breme koje me je tištalo.
Sve u svemu sve je poprimilo oblik kakav treba… pa prati pomalo da li su se pojavili ti fantomski romanopisci koji su učestvovali na VBZ-u?...
20.11.2008. (22:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Pa što radiš?
Zovem se Marita Šupe; rođena sam 5. srpnja 1988 u Rijeci i što više o sebi reći?
Da je Šibenik grad u kome sam provela djetinjstvo zavičaj mojim sjećanjima, mjesto predškolskog doba, mjesto u kojem sam završila osnovnu školu i »zaradila« svoju sadašnjost u Domu za odgoj i obrazovanje u Rijeci, gdje putujem u budućnost prvim razredom Kemijsko-građevinske škole, danas?
Ili trebam spomenuti svoju poeziju koja grgolji u meni ni sama ne znam od kada? Vjerojatno s njom sam rođena, – dokle seže moje pamćenje, kada nisam znala pisati, neke bi moje izrečene stihove zapisala bi starija sestrična…
A to uglavnom i jeste sav moj životopis, u bitnim tragovima za čovječanstvo, šesnaest godišnje djevojke u krhotinama povezanih u cjelinu pjesmama. Preostalo je posve osobno…
PS
No ipak, tu i sada u predstavljanju za »Goranovo Proljeće« 2005. godine moram još nešto priznati, nisam čudo od djeteta pa mi tako još nikada nije objavljena zbirka pjesama! Ali znam, hoće jednom – jer ja sam ipak pjesnikinja kojoj venama teku pjesme…
Ovo su vapaji bića sa srcem pjesnika kome ustupa mjesto drugačiji žubor stihova na ljudskim jezicima ili pjesničkih zbirki Hrvata, Francuza, Arapa, Engleza, Indijaca, Rusa i inih pjesnika u selima i gradovima svekolikog svijeta – zanosnim govorom božjeg jezika, jer osjećajima blagoglagoljivi Bog je s dušama...
Nije čak ni u literarnom kružoku škole koju pohađa. Zavirite u godinu rođenja (1988) u kratkom životopisu. Ne bi nikada saznao koliko istinski pjesme mogu priviti dušu poput materina zagrljaja da slučaj nije htio da zavirim u njenu bilježnicu pod jastukom i otkri mi pjesnikinju, koja, kako bi opstala ubire stihove u pjesmama što joj teku venama. Ne treba smesti s uma odgoj ulice, poneke holivudske bezvezarije ili sapunice za oblikovanje svjetonazora i pod prozorima udvaranja prostotama romskih mladića ili kako se to već zovu spadala polusvijeta iz našeg svijeta koji nakon radnog vremena pođe kući. Jer ona živi u domu za preodgoj gdje nema ni trunke obiteljskog ugođaja i okruženja što potiču spoznaje. Ovdje je ogoljeno truplo oglodanog života. Morala je u pjesmi pronaći utjehu, nadu, brigu, zaštitu, čežnju, ljubav (i roditelja kojeg ni nema, a drugi nije tu) – okrilje potrebito mladunčetu izloženom bespoštednom životu, ali čak i tako gorčina ne nestaje.
Pjesmom sama sebe i tješi i brine o vlastitoj duši, a rimama bilježi otkucaje vremena u kome živi. Suvremenost je njena neizvjesna, budućnost nikakva. Bit će više nesreće, više bijede, više očaja. Ni najmanje naznake da bi moglo doći do promijene. Njeni uzori žive u svijetu kojem ne pripada. Njen svijet, dakle, nije svijet naše svakodnevice u kojoj zabilježimo poneki stih, nego spasenje od nas. U pjesme uranja kao u kapi sreće svijeta gdje časak ispjeva izrazom »slavnog stihotvorca« koje treštat će s radija nadom zveketa ponekog novčića – pa se u drugi tren preobrazi u utjehu u kojoj su i gora stradanja u tamnici događanja no njena (bilježe ih crne kronike u tisku) – te klizne toboganom u pjesmicu djevojčice koja tek stasa, što i jeste, – da bi odmah zatim iskušavala čuvstvo bijega postojanja u okrilje nestanka promatrajući kako joj cijedi krv iz izrezanih vena, ne zbog figure larpurlartizma u samoubojstvu – već tražeći istinsko nadahnuće, – a što čete i vi, kao i ja spoznati čitajući ova čudesno neobična zapažanja, odista istinske vapaje bića koje živi pjesmama, a smrt mu je stvarnost, bića čije se postojanje mora objelodaniti svijetu.
Nema skrivanja. Niti je moguće zataškati niti je moguće promijeniti njenu pojavu. Ona je stvorena i sada je tu pred vama i više nema povrata stilovima kakvi su nam lažne istine otvarali na zidu prozore poput slika impresionista uramljenima nad našim glavama u dnevnim boravcima ili u muzejima, galerijama... A nisu rukavica dobačena štovanim pjesnicima sadašnjosti i budućnosti. Ali mogu poslužiti i psiholozima na fakultetima kad uče kako se otkriva duša sakrivena među redovima ponašanja. Neka vas ne začudi taj predgovor pjesmama jer su klice zalivene suzama radosnicama kada spomenuh: Mogla bi sudjelovati 2005 godine na »Goranovom proljeću«; Da li je moguće da život niče, da nekomu je stalo usrećiti biće…? Jer tko, za miloga boga da ti objavi pjesme kada si dijete iz doma za probisvijete? rekla je bez riječi.
To što još nije obasula mnoštvom pjesama, zamalo za svako polugodište njenog života po jedna pjesma, kriva je njena životna dob. A da budem iskren, ni sam ih nisam ispjevao više, ja, krivac koji ću se na kraju poslužiti njenom SMS porukom:
Bože ako je to grijeh
nemoj mi oprostiti nikada!?
20.11.2008. (22:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
PA ŠTO RADIŠ?
Tužna sam duša čovjeka
čiji provodi ovoga vijeka
daleko zaostaju iza svih i svima
jer sama sam sa sobom u svojim mislima…
Pa što radiš? – dreknu na me profesorica,
a ja u život izronim kao nespremna, loša učenica
koja i sama se pita:
Pa što radiš,
što tu još radiš…?
20.11.2008. (22:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Šibeniku
Grade svetog Mihovila,
takva su vremena bila:
previše tužna,
a ja sam te napustila
i sve ti oprostila
u mislima
dalekima,
daleko,
tako jako daleko.
20.11.2008. (22:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Dom gdje su probisvijeti u krug se dan vrti iznova jedne te isti
Rad koji je nerad
Sit koji ne vjeruje u glad,
Starac koji više nije mlad…
Pjesma od jutra do sutra
stvara se od sutra do jutra...
U domu probisvijeta gadura
jeca čitave i dane i noći
ludeći što neće moći
ništa u nešto da pretaći.
Tišti me breme
kako ubiti vrijeme
pištoljem bez rime?
Na pamet mi pada
misao teška k´o klada
rad treba da nastrada!
Netko misli da je lako
život provoditi tek tako
ovako ili onako.
Čelo se naporno mreška,
izbjeći se mora svaka greška.
Stvar bez smješka jako teška!
Neizmjerno je lako htjeti
beskrajno lako željeti
pa ništa ne učiniti!
Kada je posao svašta
u kome radiš baš ništa,
a suza blista ako ti je stalo išta.
Dok na satu koji nema kazaljke
Lijenost pravi polagane korake
Prije ili kasnije stigne bijednike.
Kao tupi i glupi
sami u mišjoj rupi
na drvenoj klupi.
Da padneš s nogu
od umora ne mogu
pa se pomolim bogu.
A da bude puno čudnije
što je dosadnije i jadnije
sve to da još i teže nije.
Dom gdje su probisvijeti
u krug se dan vrti
iznova jedne te isti:
Rad koji je nerad
Sit koji ne vjeruje u glad,
Starac koji više nije mlad…
Pjesma od jutra pa do sutra
stvara se od sutra do jutra...
U domu probisvijeta gadura
jeca čitave i dane i noći
ludeći što neće moći
ništa u nešto da pretaći...
20.11.2008. (22:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Kada zamirišu jorgovani
Kada zamirišu jorgovani,
a ljubavlju cvjetaju dani
u proljeće
umrijet će
ciganče
što naći će
života milošti
u bogatstvu smrti.
Bit ću mu milostinja
srcu što je pustinja
kap vode
za provode
Kad zamirišu jorgovani,
a ljubavlju cvjetaju dani
moje ciganče
nježno mi reče:
– Umro sam, a ti me oživiš,
Za sve – jalove dane okriviš
Dan si ugasila
mene spasila…
Pa opet u besanim noćima živiš
i sa mnom ih provodiš…
Kad zamirišu jorgovani,
a ljubavlju cvjetaju dani…
20.11.2008. (22:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
BALADA ZABORAVA
Lomi mi dušu
riječima i odjecima
ili ponavljanjima
balade narodnjaka
o lažnim voljenjima
zaljubljivanjima
suzama u očima Cigana
u treštanju radija.
A uspomena
na ljubav
moja
opustošena
razmrvljena
u prahu
kakva i jest´ bila
i opet će biti!
20.11.2008. (22:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
SAMOĆA
Samoća obiđe kuću
jer nije htjela samoću.
Ukućani su se kao lopovi na prstima
iskrali svako svojim samotnim mislima.
Sama se sebe Samoća uplašila.
Tražeći gdje bi se od sebe skrila
otići će u sobu. Širom otvori vrata
ormara, ali gle, tamo nema kaputa
jer to je zapravo ulaz
u tajanstveni prolaz
koji vodi do bunara, u dvorište,
za nepostojanje, pravo sklonište
gdje duboko u bezdanu skonča
u mrkom mraku crnila – samoća.
20.11.2008. (22:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Jer ja te beskrajno volim
Kako se keks
rimuje sa sex
napišimo:
X
Odem li, uvenut ću
ostanem li, poludjet ću
za tobom umrijet ću
X2
Ljubovati?
Tugovati?
Žalovati?
X3
Letim,
patim,
izletim
X4
Iz klupe
iz razreda
iz škole
X5
tako je kada nepristojna se vole
dva srca koja ne zamole
niti zavole
MATEMATIČKE jednažbe bauke
20.11.2008. (22:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
MJESEČEVA SONATA
I ove godine
kao i naredne
obasjale lice
mi zvjezdice
na prozoru.
Čekam zoru,
a sonata Mjeseca
tišinom zvoca
kao zvonca
praporaca.
Osluškujem,
očekujem
Djed Mraza,
a vaza,
o, moj dragane,
na glavu ti padne.
Ajme meni jada:
A s kim ću na doček sada?
20.11.2008. (22:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
NEKROLOG CRNE KRONIKE
I što ne znam sama
je li to bolje mama
što tata nije s nama
objema, – doma?!
Jedino što sam silovito htjela to je dovijeka ludo voljeti
i nezamislivu, neizmjernu ljubav zauvijek zadržati…
Oprosti mi mama
što ja nisam dama
već slika i prilika
tvoga tužnog lika.
Tvoja je djevojčica
strasti pohotnica,
a moja ljupka dika
oca slika i prilika.
Oprosti mi mama,
nećeš ostat sama
jer umjesto brata
tvoj muž, a moj tata
podario nam je dijete
i otišao do treće tete.
Čuvaj nam uspomenu
ljubavima spomenu
na mene, na njega
bjesomučno ludoga
no ipak muža tvoga,
oca pa muža moga.
Oprosti mi mama,
nećeš ostati sama!
Jer njega voljet ću
i sina mu rodit ću
donijeti našoj kući
pa zauvijek otići…
Čuvaj dijete mama
sa mnom u mislima,
a ponekad dovedi,
grobu mome privedi,
ne kao osuđenika
već kao sretnika
ljubavi čudne.
Čudovišne.
Strašne.
Ne…
20.11.2008. (22:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Iz iskustva znam da je ružnom pačiću ružno u duši, a lijepa se priroda događa svuda oko nas
Suton.
Na obali tvog svijeta zastajem uz blagi naklon
zadivljena:
kliziš površinom veličanstvenije od divna sna
(u kojem
ogleda se jezero u tvojim očima odsjajem)...
Neočekivano
položiš glavu na moje rame i mi smo zajedno
zauvijek.
Taj je tren pretvoren u božanstvene divote odjek!
bijeli moj labude.
20.11.2008. (22:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Moja pjesma jednom riječi veli sve iako je kao siroče prepuštam vašim mislima
20.11.2008. (22:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Moja pjesma jednom riječi veli sve iako je kao siroče prepuštam vašim mislima
Ljubav
20.11.2008. (22:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
DUET
(iščekuje glazbenika)
ONA
Niti sam ja za cvijeće
Ni večere uz svijeće
Već divlje noći do jutra
Koja ne pita što sutra
ON
Moje je srce vatreno
Divlje i posve iskreno
Silovito, jako tuče
Na vatri se strasti peče
ONA i ON
Pusti pjesme bezvrijedne
Pleši ritmove žestoke
Zavedi posve prirodno
Opustoši me pohotno
ON
Da sam slika i prilika
Mode punog novčanika
Pa kravate i odjela
Zar iskreno bi voljela
ONA
Usnu takni mi polako
Jezik grizni ne tek tako
Ne hajem za stare rane
Nit brinem za nove dane
20.11.2008. (22:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...