Belle epoque
ponedjeljak, 28.01.2013.
Kako sam otkrio TV serije?
/Dragi moji,
smatram da prvo zaslužujete ispriku za 6-7 mjeseci izbivanja sa bloga. Trebao sam kratku pauzu , koja se malo otegnula, a u međuvremenu sam, bez brige - neumorno pisao. Nažalost, neke od tekstova ne možete pročitati osim ako niste pretplaćeni na Teatar.hr, ali onaj meni osobno najdraži možete pročitati - ovdje. /
Osim što sam pisao, svirao sam, čitao, odmarao, učio i - otkrio televizijske serije. Dugo vremena imao sam predrasude prema toj popularnoj televizijskoj formi prvenstveno zbog serija kakve možete gledati na hrvatskim kanalima u najboljim termnima - našu jeftinu produkciju, ili istu tu jeftinu produkciju iz inozemstva, u čemu prednjači sva sila turskih i inih telenovela.
Sad, stiglo je dugo toplo ljeto, kufer je bio napunjen knjigama, a budući da sam odsječen od internetskog svijeta, odlučio sam se u Zagrebu opremiti TV serijama, za slučaj da postane dosadno. I navukao sam se...
Ljeto je počelo s Homelandom, sjajnim trilerom sa još sjajnijom Claire Danes u glavnoj ulozi, koja je osvojila sve nagrade koje se dodjeljuju za televizijske uloge u proteklih godinu dana. Homeland prati lov na terorista Abu Nazira, u kojem možemo prepoznati i već ulovljenog Osamu Bin Ladena, a temelji se na izraelskoj seriji "Hatufim". Ipak, Homeland je postigao svjetsku popularnost zahvaljujući izvrsnoj prvoj sezoni u kojoj Claire Danes kao manično-depresivna agentica CIA-e prati Nichoalsa Brodyja (Damien Lewis), veterana rata u Iraku sa sumnjom da je postao terorist. Uz naslovni par, u izvrsnim glumačkim izvedbama ističu se i Mandy Patinkin kao Saul, svojevrsni mentor Carrie, te Morena Baccarini kao supruga Nicholasa Brodyja. U drugoj sezoni serija je postala još napetija, nauštrb dramske logike i dostojanstvenog prikaza terorista i Islama koji je imala u prvoj sezoni, ali nije izgubila niti na popularnosti - a niti na nagradama. 3. sezona nas čeka u rujnu - krenite :-)
The Newsroom je nastavio niz kvalitetnih serija. Iako njenog tvorca, Aarona Sorkina , često optužuju da su dijalozi u njegovoj novoj seriji gotovo neslušljivi, te izrazito nerealni. Ali Sorkinov scenarij zapravo je sjajan, a još je bitnija njegova ideja, koja nažalost također ponekad prelazi u patetično politiziranje i domoljublje tako svojstveno Amerikancima.The Newsroom prati Willa McAvoyja koji je odlučio vratiti gledanost svojoj televizijskoj kući i emisiji prvenstveno kvalitetnim novinarstvom. Serija je najzanimljivija upravo kada predstavlja što bi to novinarstvo trebalo biti - bez lažnih informacija, bez "objektivnog" pogleda na svijet, bez vijesti o zvijezdama i zvjezdicama. Bilo bi sjajno da ovu seriju što prije pogleda redakcija Jutarnjeg, a bome i ostalih hrvatskih "medija".
Gledao sam još i sadržajno upitne, ali prilično zabavne "The Borigas", treću sezonu u kojoj se "Downton Abbey" vratio na staru slavu ( a Maggie Smith vjerojatno priskrbila sebi i trećeg Emmyja za sjajnu ulogu Violet), "Modern Family "(jednu od najboljih humorističnih serija u posljednje vrijeme) i Mad Men, televizijsku lektiru.
Naposljetku, vrijedi spomenuti i europsku produkciju koju nam na sjajan način predstavlja HRT 3, o kojem sam pisao ove jeseni u SVK magazinu. HRT 3 je predstavio gledateljstvu sjajnu i vrlo hvaljenu dansku seriju "Ubojstvo", te francusku "Spiralu zločina", ali nažalost ih nisam imao vremena u potpunosti pratiti zbog toga što ih prilično nemilosrdno emitiraju - dan za danom, bez repriza.
Ipak, uspio sam uhvatiti vrijeme za jednu drugu sjajnu dansku seriju koja nam dolazi na HRT 3 sljedećeg mjeseca - Borgen. Sam naslov odnosi se na zgradu u kojoj se nalazi sjedište danskog parlamenta i vlade, a govori o izmišljenom liku prve danske žene premijerke (koju je Danska doista i dobila godinu dana nakon početka emitiranja serije), njenoj borbi za ostanak na vlasti, ali i borbi sa obiteljskim problemima, te moralnim principima i tome koliko političari doista mogu držati do njih. Impresivno je kako serija vješto kombinira probleme s kojima se Danska doista suočava, na domaćem i unutarnjem terenu, ali i razotkriva svijet koji bismo inače smatrali potpuno poštenim i nekorumpiranim. Jasno, zbog nekih stvari zbog kojih su odstupili ministri fikcionalne premijerke Birgitte Nyborg u Hrvatskoj ne bismo ni okom trepnuli (izjave sa partyja od prije 5 godina, vožnja automobila na dizelsko gorivo, potrošeno 100 kruna (=100 kuna) državnog novca i sl.),tako da je Borgen zanimljiv i kao društvena studija. Povrh svega, tu je sjajna Sidse Babett Knudsen koja zaslužuje veliki aplauz za ulogu "čelične lady".
Do pisanja!
Oznake: serija, Homeland, The Newsroom, Borgen, HRT
ponedjeljak, 30.07.2012.
Mala ljetna biblioteka (1)
Ljeto je doba prepuno najrazličitijih preporuka za čitanje, a dućani su prepuni novih „hit-naslova“ i „bestsellera“, pa čak i bivših bestsellera, poput ciklusa Grička vještica Marije Jurić Zagorke. Budući da i ja uvijek nosim knjigu na plažu (a na plaži sam ovog ljeta susreo i Zagorku, što me posebno razveselilo) , stiže nekoliko preporuka iz ljetne biblioteke.
Skandinavski kriminalistički romani
Nakon uspjeha Larssonove Millenium trilogije dogodio se pravi izdavački boom uspješnih i manje uspješnih skandinavskih romana. Istina, Larssonovi romani na višoj su razini od ostalih skandinavskih romana i zbog tema kojima se bave, i zbog sjajnog, konciznog novinarskog stila. U Millenium trilogiji propituju se ne samo osobne odluke likova (koje su obično predmet kriminalističkog romana) već i zakonodavstvo liberalne Švedske, stanje ljudskih prava, ali i traumatična povijest koja će se pojaviti i kod drugih autora. Larsson nije izmislio skandinavski kriminalistički roman, ali su njegovi romani pokrenuli lavinu interesa za slične pisce. Osim toga, Larsson je stvorio potpuno nezaboravan lik, „mračnu“ Pipi Dugu Čarapu, odnosno Lisbeth Salander koja se suprostavlja svim društvenim konvencijama.
Sljedeća postaja na otkrivanju švedskih romana je Henning Mankell, autor sjajnog serijala o inspektoru Wallanderu, kojeg ste mogli pratiti i na HRT-u u opskurnim terminima. Njegovih prijevoda i nema toliko u Hrvatskoj, ali izdanja na engleskom su dostupna u Algoritmu, a osobno preporučam roman „Troubled Man“ koji podsjeća na romane Johna le Carrea s obzirom na ritam kojim se odvija radnja, ali i likove koji su duboko uronjeni u hladnoratovski sukob, pravu pozadinu intrigantnog romana.
Na našim kioscima nalazi se još dvoje pisaca – Jo Nesbo i Camilla Lackberg. Čitao sam samo jedan naslov potonje spisateljice, „Ledena princeza“ koji me u najmanju ruku nije oduševio – fabula je sjajna , ali stil je banalan , a autorica osjeća potrebu u maniri španjolskih sapunica iznositi sva unutarnja osjećanja lika koja bi trebala izaći na vidjelo nekim drugim, manje očitim putem. Usto, uz kriminalističku priču tu je i trivijalan ljubavni zaplet koji nikako ne pomaže ovoj autorici koju VBZ naziva kraljicom švedskog krimića. Kraljica atmosfere doista je (osjećaj ledene Fjallbacke, u kojoj se odvija radnja, je sjajan) , ali nije me se dojmila.
Jo Nesbo i njegov antijunak Harry Hole su posebna priča. Romani su to u kojima se uvijek krije neko ritualno ubojstvo, ili barem preneseno značenje, lov za psihotičnim ubojicom kojeg gone neki neshvatljivi motivi, a sve je doista natopljeno krvlju. „Šišmiš“ je jedini njegov roman koji je izišao u izdanju Profila (ostale romane izdalo je Znanje u svojoj ediciji Knjiga dostupna svima) , te se pomalo i razlikuje od ostalih romana zbog dinamike kojom se odvija zaplet, ali zbog zaista sjajne pozadine koja se krije u aboridžinskoj legendi o šišmišu roman se isplati pročitati, kao i „Spasitelja“; roman koji prati plaćenog ubojicu iz Vukovara, te koji u potpunosti pokazuje osobitost lika Harryja Holea.
Čitajmo hrvatsko!
Hrvatska literatura nepravedno je podcijenjena. Možda neki od sljedećih naslova nisu tipično ljetno štivo za razliku od romana koje sam naveo gore, ali vrijedi ih pročitati. Neki od naslova čak su i prevedeni na engleski kako bi bili lakše dostupni strancima, ali nisam primjetio da su vidljivi na mjestima u koja stranci zalaze.
Počnimo s piscem s kojim sam i ja započeo svoje ljeto, a koji je zasigurno jedan od najprevođenijih suvremenih autora – Miljenkom Jergovićem. Osim Sarajevskog Marlbora, nisam čitao njegovu novelistiku, i moram reći da sam se ugodno iznenadio. Iako Jergović stalno koristi neke motive, te se uvijek na sličan način bavi ponekim balkanskim problemima (povezanost etničkih i religioznih skupina, raspad Jugoslavije, njegova osobna povijest) jedan je od najboljih pripovjedača koje sam čitao u posljednje vrijeme. Dvori od oraha svojevrsna su domaća verzija Marquezovog remek djela Sto godina samoće, u kojima na specifičan i vrlo živopisan način prati povijest dviju obitelji iz Dubrovnika i okolice, razotkriva tipične i atipične karaktere ljudi, te se bavi i lokalnim stereotipima, a sve to kroz vrlo osebujno, ponekad i nevjerojatno pripovijedanje (nizovi nesretnih događaja su mu specijalnost). Zbirka priča Mama Leone potpuno je drugačije naravi – ona je velikim dijelom autobiografska priča o identitetu, obiteljskim odnosima i „bezbrižnom“ djetinjstvu, ali je i puna sjajnih priča iz ratnog Sarajeva, koje dijelom podsjećaju na ono što smo mogli čitati u Sarajevskom Marlboru. Posebno je upečatljiva priča o mladiću koji iz ratnog Sarajeva bježi u Izrael, i tamo pokušava zaraditi pjevajući sevdalinke, koje Jergović opisuje kao „one pjesme u kojima se dvoje mladih voli, ali je jedno bolesno, a drugo siromašno“: U svakom slučaju – vrijedi čitati.
Mlade hrvatske snage također ne treba odbaciti – jedan od romana koji me se najviše dojmio je „Adio Kabuoju“ Olje Savičević Ivančević, koji na predivan način opisuje Ruzinavu, splitsku studenticu u Zagrebu koja se bori protiv stereotipa i njezinu obitelj. U taj divlji Split stihijske gradnje smjestila je i pravu priču iz westerna – potragu za razlozima bratova samoubojstva. Uz samu radnju Olja Savičević u romanu otkriva i svoj pjesnički talent, a njega se najbolje može „uočiti“ u zbirci pjesama „Kućna pravila“ koja iskreno, toplo, intimno i jednostavno otvara vrata u svijet ove sjajne autorice.
Tu je još i sjajni Senko Karuza, čiji je Vodič po otoku idealno štivo za mediteranski odmor duše i tijela, Dubravka Ugrešić sa postmodernom „Babom Jagom“, ali i svojim oštrim kritičkim perom u zbirkama eseja i kolumni „Kultura laži“ i „Napad na minibar“, Slavenka Drakulić , vrlo duhovita u Basnama o komunizmu, a opet tako bolna u Fridi, Ivana Sajko izvanredno ocrtava vrijeme koje nije niti doživjela u „Povijesti moje obitelji“, Miroslav Mićanović, jednostavan i svakodnevan… Popis bi se mogao samo širiti i širiti, a ja vam predlažem da skoknete do knjižnice ili knjižare i nabavite poneku od ovih knjiga…
/100. post - idemo dalje :-)
subota, 21.07.2012.
Supetar je i dalje super!
Kulturni dušebrižnici (koje posebno volim spominjati ljeti, kad je kultura „najranjivija“) stvorili su krilaticu „svako selo svoj festival ima“ kojom podrugljivo komentiraju činjenicu da se u posljednjih nekoliko godina na našoj obali pokrenuo veliki festivalski „boom“ – osim velikih, „elitnih“ festivala u Zadru, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku, tu su mali, nezavisni festivali u manjim, ali i većim mjestima.
Jedan od tih , malenih i nezavisnih festivala, je Supetar Super Film Festival, festival recentnog europskog dokumentarnog filma, koji se održao od 10. do 14. srpnja, a najavu festivala ste mogli pročitati krajem lipnja. SSFF sam prvi put posjetio prošle godine, a oduševljen ne samo sjajnim filmovima, već i festivalskim timom i glazbenim programom, odlučio sam se vratiti i ove godine u festivalski kamp kao volonter.
Iako je pomalo banalno pisati o putovanju iz Zagreba na Brač, simpatično je spomenuti najnoviju metodu privlačenja gostiju. Svi koji češće dolaze u Dalmaciju bilo kojim prijevoznim sredstvima, primijetili su simpatične gospođe koje čekaju u lukama ili na autobusnim postajama kako bi vas pokušale odvesti u svoj privatni smještaj – famozni „zimmer frei“ . Na trajektu za Supetar ova je situacija otišla korak dalje – ne samo da gospođe čekaju u luci, već i šarmantni mladić šeće po trajektu i provjerava , za Vaše dobro, imate li smještaj – jer baš njegovi roditelji imaju nove apartmane. Na sreću (ili nažalost : - ) , festival osigurava smještaj svim volonterima u supetarskom kampu smještenom na predivnoj lokaciji, 10 minuta šetnje od centra Supetra i samo 50 metara od obale, u borovoj šumi. Nažalost, kamp na toliko lijepoj lokaciji nije redovito održavan, te su sanitarni čvorovi u stanju koje bi vas, da plaćate taj kamp, ozbiljno naljutilo. U našem slučaju, bilo je to sasvim u redu. Volonteri su veselo i vrlo šaroliko društvo, a svatko na svoj način pomaže u organizaciji festivala – od rada na štandu ili šanku, prodaje ulaznica ili promocije festivala diljem Supetra , do posla koji je apsolutno spasio sve nas – a to je kuhanje zajedničkih obroka. Iako možda zvuči naporno, ostavlja sasvim dovoljno vremena za kave u neslužbenom festivalskom centru – kafiću Lanterna, kupanje i sunčanje na festivalskoj plaži , te odmor od partyja. Službeno festivalsko vozilo su bicikli, pa smo se tako brže kretali Supetrom i okolicom, a neki su na zadatku pedalirali čak do Postira.
Uz volontere, kamp je ove godine ugostio i prve festivalske kampere. Naime, do početka festivala se mogla kupiti festivalsko-kamperska ulaznica, a u 200 kuna je bio uključen smještaj u kampu za dvije osobe, te ulaznice za sve projekcije. Veseli kamperi su odlučili sudjelovati i u edukativnoj radionici dokumentarnog filma jer se i sami na razne načine bave filmom, te su postali dio festivalske ekipe na najbolji mogući način. Kamperske ulaznice samo su početak širenja festivala – i iskreno se nadam da ćemo dogodine ugostiti i više kampera.
Filmski program ove je godine doveo čak šest redatelja iz Europe i regije na Supetar, te kreativnu direktoricu Tempo Film Festivala Agnetu Mogren, koja je napravila i selekciju švedskih dokumentarnih filmova, budući da je Švedska ove godine bila zemlja partner festivala. Čar malih festivala je i u tome da su gosti potpuno oslobođeni protokola (osim pitanja i odgovora nakon projekcija, te potencijalnih razgovora s medijima), te su potpuno slobodni uživati u svim segmentima festivala – od samih projekcija, radionice na kojoj su surađivali sa sudionicima, do glazbenog programa i partyja na kojima su se mnogi zabavili zajedno sa festivalskim timom. Uz program zemlje partnera, predstavljen je i niz sjajnih filmova iz regije („Ovde sam“; „Pismo ocu“, „Nije ti život pjesma Havaja“, „Film mobitelom“), te filmovi iz ostalih europskih zemalja. Tu je i tradicionalni „Brački dnevnik“ koji je ove godine došao iz arhive RTS-a, a radi se o reportažama s otoka Brača koji govore o običajima koji su gotovo zaboravljeni i povijesti otoka, te retrospektiva koju je odabrao legendarni Đelo Hadžiselimović. Za razliku od lanjske retrospektive, koja je predstavila klasike dokumentarnog filma poput Petra Krelje, ovogodišnja je retrospektiva prikazala filmove koji su godinama korišteni u školama, a govore o prirodnom svijetu i njegovim tajnama i fenomenima.
Pobjednik festivala ponovno je došao iz Švedske – film Tore Martens „Zbogom , gotovo je“, kratkometražno ostvarenje koje govori o 73-godišnjoj Lini koja tijekom dana vodi normalan život, a noću se zabavlja sa mlađim ljubavnicima. Film je zanimljiv jer predstavlja jednu vrlo osebujnu osobu, te igra na sigurne prizore Ria de Jaineira (film ima sjajnu fotografiju); ali sama priča ne ulazi u dubinu njenih odnosa, već ih se samo površno dotiče i to na vrlo neosoban način.
Filmovi koje bih volio istaknuti su „Ambasador“ i „Nije ti život pjesma Havaja“. „Ambasador“ Madsa Bruggera prati lažnog bijelog diplomata koji putuje Srednjoafričkom republikom u potrazi za dijamantima koju je „upakirao“ u lažne filantropske namjere i otvaranje tvornice u kojoj bi radili Pigmejci. Fantastičan film govori o mračnom svijetu afričke diplomacije iz prve ruke, a sam redatelj je snimio brojne tajne razgovore sa korumpiranim ministrima i diplomatima, koji nimalo ne razmišljaju o dobrobiti naroda, već isključivo o svojoj osobnoj dobiti. Zvuči poznato?
„Nije ti život pjesma Havaja“ redateljice Dane Budisavljević govori o ponovnom susretu njene podijeljene obitelji, te brojnim problemima do kojih dolazi u svakoj obitelji. Sama redateljica preispituje razvod svojih roditelja, njihov pokušaj života u troje, odnos prema njoj i bratu, te homoseksualnosti i položaju žene u društvu, a sve to na vrlo simpatičan, i što je najbitnije, osoban način. Priča koja bi lako mogla zamijeniti sitcome i loše američke komedije u večernjim terminima osvojila je i supetarsku publiku na zatvaranju, iako sama redateljica nije mogla doći na premijeru.
Ovogodišnji glazbeni program SSFF-a nije predstavio velika i zvučna imena kao prošlih godina (Rundek, LET 3, Elemental), ali je gostima pružio sjajnu zabavu. Dva izvođača su ipak posebno zagrijala supetarsku publiku – zagrebački ABOP i DJ Sero. ABOP je elektronički bend iz Zagreba, i iako izvode glazbu koju si privatno nikada ne bih pustio, atmosfera koju su uspjeli napraviti u klubu Thriller je bila sjajna, te smo ove godine mogli plesati do sitnijih sati jer klub radi cijelu noć. DJ Sero je pak stručnjak za balkanske ritmove – na njegovoj Fešti Balkaniki također se plesalo do jutarnjih sati, ali potpuno drugačije plesove – od sirtakija do ciganskih melodija, DJ Sero očito poznaje dušu Balkana te je oduševio i goste koji se nisu nadali ovakvoj zabavi.
Na izlet ove godine nažalost nismo otputovali bracerom, već autobusom do obližnjeg Sutivana, u kojem smo proveli još jedan dan uz sjajnu hranu i sjajno društvo – te je tako završio još jedan divan SSFF. Dogodine festival najavljuje širenje , i nadam se da će ono i uspjeti , jer to znači više gostiju, ali i više volontera i automatski – više zabave.
Svi koji malo češće dođu na blog znaju da sam posjetio gotovo sve festivale u Zagrebu, a na izvjesnom djelu i volontirao, ali SSFF mi je nekako posebno prirastao srcu – Sunce, more, filmovi, zabava i dobro društvo – što čovjek više može poželjeti?
/Bližimo se 100. postu - polako, ali sigurno! Fotke stižu tijekom idućeg tjedna, slaba je veza kod mene u Splitu...
petak, 29.06.2012.
Stiže 4. Supetar Super Film Festival!
4. Supetar Super Film Festival održat će se od 10. do 14. srpnja 2012. Tijekom pet festivalskih gledatelji će imati priliku i čast prisustvovati otočkim, domaćim, ali i regionalnim premijerama filmova koji su raspoređeni u tri različita programa. Filmove međunarodnog programa izabrao je Oliver Sertić, selektorica izbora švedskih filmova je Agneta Morgen. domaćih dokumentarnih klasika samo za vas odabrao je Đelo Hadžiselimović. Već tradicionalno projekcijama filmova glavnog programa prethodit će projekcije kratkih televizijskih dokumentarnih reportaža o otoku Braču u programu „Brački dnevnik“.
Nakon uspješnih suradnji sa škotskim i češkim filmskim institutom, ovogodišnja zemlja partner je Švedska i ugledni Tempo Film Festival, čija producentica Agneta Morgen, ujedno i selektorica programa švedskog filma dolazi na sam festival. Upravo je švedski film „Muškarci koji plivaju“ odnio nagradu publike prošle godine, a ove će godine švedskog filma biti predstavljen niz filmova, među kojima su i filmovi renomiranih redatelja poput Tore Mĺrtens.
Festival se otvara hrvatskim premijerama filmova Kiss Bill i Kid and the Clown. Kiss Bill je film mladih švedskih redateljica Emelie Wallgren i Ine Holmqvist koji prati dvije obožavateljice banda Tokio Hotel u njihovoj namjeri da posjete berlinski muzej Madame Tussauds i fotografiraju se sa figurom pjevača banda. Kid and the Clown je priča o borbi šestogodišnjeg dječaka s rakom i bolničkim klaunom Angusom koji pokušava uveseliti njegov život ispunjen bolničkim tretmanima. Film je režirala mlada danska redateljica Ida Grřn.
Prvi put u Dalmaciji bit će prikazan film Regretters (Pokajnici) redatelja Marcusa Lindeena koji predstavlja liberalnu Švedsku, odnosno dvojicu muškaraca u 60-ima koji su odlučili ponovno promijeniti svoj spol, odnosno vratiti se na prvobitni, biološki spol. Film je predstavljen na nizu uglednih festivala (Göteborg, AFI Silverdocs, Documentary Fortnight at MoMa), a hrvatski gledatelji imali su ga prilike vidjeti u Dokukinu u Zagrebu.
Regionalne premijere imat će švedski filmovi I'm my own Dolly Parton i Bye Bye C'est Fini. Film I'm my own Dolly Parton švedske redateljice Jessice Nettelbladt prati producenticu i grupu pjevačica koje su inspirirane životom i glazbom country zvijezde Dolly Parton, te im njen uzor pomaže da se bore sa vlastitim problemima. Bye Bye C'est Fini je kratkometražno ostvarenje Tore Mĺrtens, redateljice koja se predstavila na gotovo svim uglednim filmskim festivalima u svijetu. Film govori o 73-godišnjoj Lini iz Rio de Jainerea koja danju vodi normalan život, dok noću uživa u zabavi sa mladim ljubavnikom.
U međunarodnom programu bit će predstavljeno osam filmova, među kojima je i pobjednik ZagrebDoxa po izboru publike te dobitnik Posebnog priznanja žirija na istom festivalu Nije ti život pjesma s Havaja redateljice Dane Budisavljević koji govori o ponovnom susretu jedne obične, četveročlane obitelji. Film će na SSFF-u imati svoju otočku premijeru.
Prvi put u Dalmaciji bit će prikazan film Pismo ocu srpskog redatelja Srđana Keče, čiji su filmovi prikazivani na brojnim uglednim svjetskim sveučilištima. Pismo ocu je redateljevo obraćanje iznenada preminulom ocu i povratak u obiteljsku prošlost, ali i prošlost Balkana i brojnih ratova koji su utjecali na njihove živote. Film Ambasador Madsa Brüggera predstavljen je na Sundanceu i ZagrebDoxu, a prati lažnog diplomata i njegove afričke avanture.
Posljednja dalmatinska premijera SSFF-a je Film mobitelom bosanskohercegovačkog redatelja Nedžada Begovića. Lanjski pobjednik dokumentarne konkurencije Sarajevo Film Festivala izrazito je originalne forme i tehnike snimanja – redatelj snima svakodnevne telefonske razgovore , te na taj način gradi originalnu „špijunsku priču“.
Festival će i ove godine posjetiti brojni gosti iz regije i Europe. Dolazak na festival već su potvrdili su Nedžad Begović, Christina Höglund, Emelia Wallgren i Ina Holmqvist.
U glazbenom programu nastupiti će zagrebački bend ABOP i supetarski bendovi među kojima i Beta Bombe, koje ove godine nastupaju na Terraneu. Dvije sjajne večeri priredit će nam i dva vrhunska dj-a – DJ Sero će još jednom organizirati urnebesnu Feštu balkaniku, a DJ Vanja sa Voi'Se, Festivala urbane glazbe koji se održavaju u Supetru. Edukativni dio programa nudi radionice za djecu, ali i za odrasle. Festivalski žongleri pomagat će djeci da savladaju osnove žongliranja, dok je za odrasle predviđena filmska radionica u kojoj će imati prilike naučiti ponešto o dokumentarnom filmu, bez obzira na prethodno iskustvo.
Novost na ovogodišnjem festivalu je festivalska i kamperska ulaznica. Kamperska ulaznica može se kupiti za 200 kuna, a u nju je uključen smještaj u kampu za dvije osobe (i njihov šator), ulaznica za sve filmske projekcije, te sve popratne glazbene i edukativne programe. Za ulaznice se može predbilježiti do 8.07. na Facebook profilu festivala (Supetar Super). Festivalski kamp smješten je u neposrednoj blizini plaže, tek pet minuta hoda od festivalskog bara te samog kina, što garantira izvrsnu zabavu , filmove i druženje uz festivalsku ekipu.
ponedjeljak, 25.06.2012.
2Cellos
Iako se koncert održao 12.06., znate već da je moj tempo vrlo neobičan, pa sam se tek sad uhvatio tipkovnice i teksta o koncertu fantastičnog čelističkog dua koji je svojom energijom ne samo napunio, nego i izvrsno zabavio zagrebačku Arenu. Kao što su i sami rekli, teško je vjerovati da su dva klasična instrumenta (makar i u električnoj verziji) sposobna privuči toliko obožavatelja. Upravo su 2 Cellos primjer svih blagodati koje internet donosi za glazbenike i izvođače svih vrsta i žanrova - oni jesu dvojica neobično talentiranih violončelista, ali njihov uspjeh bi teško bio zapažen među velikom masom ljudi (a to je , kad je riječ o Areni, 10-ak tisuća ljudi) da ih glazbeni producenti nisu prepoznali na YouTube-u nakon što su se sami promovirali.
Sam koncert u Areni bio je mudro koncipiran. Prvim djelom htjeli su predstaviti nekolicinu djela klasične glazbe, koja možda i nisu najreprezentativnija djela literature za čelo, ali su vrlo efektna - skladbe Ennia Moriconnea i Piazzolle (sjajnog argetinskog modernog skladatelja koji je uveo tango u klasičnu glazbu) koje nažalost nisu bile predstavljene publici, pa smo samo mogli naslučivati o čemu se radi. Nažalost, zbog veličine prostora sam orkestar zvučao je vrlo daleko i odsutno, pa čak i u svom solo nastupu, nakon čega je uslijedio onaj dio zbog kojeg je većina publike i stigla u Arenu.
Još jednom bih se samo osvrnuo na nepostojanje programa, što je doista manje bitno u ovom drugom dijelu, ali i na činjenicu da sami novinari nisu mogli otkriti koju je skladbu odsvirao sam orkestar, pa su napisali "Haydn" kao da je riječ o skladbi, a ne o skladatelju.
Dio posvećen crossover obradama koje su i proslavile 2Cellos prošao je sjajno. Zarazna energija mladih čelista zaista odgovara i pjesmama koje su izvodili, a koji su sjajno aranžirani. Za razliku od prilično kičastih crossover aranžmana koje često imamo priliku čuti (a za koje je najčešće odgovoran T.Huljić), aranžmani 2Cellos ističu predivnu boju tona i raznolikost njihovih instrumenata, ali i stvaraju zanimljivu igru između dvojice izvođača.
Nažalost, 2Cellos jesu duhoviti, ali nisu pretjerano vješti u komunikaciji s publikom, što će vjerojatno doći s iskustvom. Naravno, ne očekujem niti približno da od svojih koncerata naprave emotivnu priču kakvu očekujemo od Đoleta, ali malo više komunikacije od rečenice "sad možete raditi što hoćete" (koju je rekla i Zaz, koja ipak malo slabije vlada hrvatskim ne bi bilo naodmet).
Unatoč tome, uspjeli su dignuti Arenu na noge sjajnim obradama hitova "Smells Like Teen Spirit", "Smooth Criminal", "With or Without You", "Where Streets Have No Name", i meni najdražom sjajnom obradom "Californiacation" Red Hot Chilli Peppersa. U svakom slučaju, večer je bila sjajna, a svaka kuna nimalo jeftine ulaznice se definitivno isplatila...
________
Ljeto se nastavlja - početkom srpnja plovim prema Braču i novom izdanju Supetar Super Film Festivala - svi ste pozvani, od 10. - 14.07... Nadalje, planovi se još stvaraju :-)
ponedjeljak, 04.06.2012.
Pozitivan stav - nemoj biti minus!
Otkada je dvorana Boćarskog doma rasprodana, domaći mediji ne prestaju pretresati kvalitete i životopis mlade Francuskinje Zaz, a interes se samo povećao kada je Zaz rasprodala i puno veću Ledenu dvoranu Doma sportova. I analitičari i "glazbeni stručnjaci" pokušali su u nizu kolumna otkriti formulu uspjeha Zaz, a koju ne treba tražii niti u tekstovima (koje su, potpuno pogrešno, usporedili sa nekakvim stihovima Halida Bešlića), niti u samom glazbenom izričaju , nego u čistoj energiji i emociji koju Zaz donosi i na albumu, a posebno ne u deplasiranim usporedbama sa nekim drugim velikim zvijezdama koje odstupaju od klasičnih pop pjevačica današnjice.
Ali Zaz nije ni kopija Amy Winehouse (štoviše, ni blizu - njene pjesme zrače pozitivnom energijom, za razliku od melankolične Amy), niti je Adele (jer su njene pjesme fuzija raznih stilova, za razliku od sjajnog popa Adele). Njeno glazbeno iskustvo možda je slično onom Edith Piaf (budući da su obje glazbeno "odrasle" na ulici); ali njene pjesme su sjajna fuzija gypsy swinga, francuske šansone, popa i tko zna još čega.
Koncert u Domu sportova nije niti u kojem slučaju razočarao. Energičnoj Zaz prethodio je sjajan kvartet Damira Kukuruzovića koji svira isključivo gypsy jazz. O jednom njihovom koncertu pisao sam u studenom 2010. , i iako njihova glazba nije stvarana za velike dvorane, svojim obradama pjesama "Moja mala nema mane" i "Oči crne" uspjeli su dobro zagrijati heterogenu publiku, koja je, uzgred rečeno, varirala od učenika osnovne škole, njihove starije braće i roditelja, studenata i zaljubljenih pa sve do starijih ljubitelja šansone. Sama Zaz na scenu je stupila oko 9.10 i koncert otvorila pjesmom "Les passants".
Iako su mnogi očekivali kako Zaz neće uspjeti održati atmosferu tijekom čitavog koncerta, i iako to tvrde i neki kritičari u novinama, svatko tko je bio u Domu sportova sinoć imao je priliku doživjeti eksploziju njene energije koju ni jezična barijera nije mogla spriječiti. Zaz je naučila i pokoju riječ hrvatskog (skačite! plešite!), a vrhunac nastupa bio je i njen najveći hit - "Je veux" - koji je publika gotovo cijelog otpjevala, s malo izmijenjenim specifičnim francuskim samoglasnicima, ali Zaz je publiku rasplesala i sa "La long de la route" , "La Fee", a posebno intiman trenutak stvorila tijekom balade "Eblouie par la nuit".
Da je majstorica stvaranja atmosfere Zaz je dokazala i pozvavši zagrepčanku Irenu da joj pomogne dočarati Montmartre 30-ih godina prije izvedbe klasika Edith Piaf "Dans ma rue", a pop izlet bio je hit "I am so excited" u aranžmanu tipičnom za njene pjesme.
Naposljetku, prema mišljenju vašeg skromnog blogera, najljepši trenutak koncerta bio je bis, na kojem je Zaz uz akustičnu gitaru otpjevala možda najpoznatiju francusku šansonu - "La vie en rose". Pozornica je tijekom čitavog koncerta bila jednostavno uređena, a kako kaže naslov njenog live cd-a/dvd-a, Zaz je bila "sans tsou tsou", odnosno posvuda, te je i publiku na tribinama puna dva sata zadržala na nogama...
__________________________________
Izgleda da će lipanj biti mjesec sjajne glazbe - već sljedeći tjedan 2cellos u Areni, a postoji mogućnost da oko 22.06. odem u Beč na Luciu Lamermoor... :-)
subota, 02.06.2012.
London calling ... (2)
Sa obilaskom Londona stali smo na National Gallery, a nastavit ćemo jako važnim segmentom londonskog života - kazalištima.
Svi koji su češće dolazili na blog znaju da je kazalište jedna od mojih najdražih umjetnosti, a London je definitivno grad kazališta . Počnimo od rekonstrukcije najslavnijeg - Shakespeareovog Globea, kroz koji vas svakih pola sata mogu provesti mladi vodiči/studenti koji osim što zaista sjajno poznaju bogatu povijest britanskog kazališta sjajno barataju i tipičnim engleskim humorom. Samo kazalište rekonstruirano je pred kraj prošlog stoljeća, a danas se u njemu, u relativno autentičnim uvjetima izvode Shakespeareove drame, ali moguće ih je vidjeti i u suvremenim inscenacijama, ali s minimalnom scenskom tehnikom. Uz samo kazalište stoji i muzej, koji prikazuje brojne Shakespeareove inovacije u engleskom jeziku.
Uz Globe smo posjetili i sjajan mjuzikl Dreamboats and Petticoats, koji možda nije jedan od najpoznatijih mjuzikla na West Endu, ali je podjednako zabavan i raskošne produkcije. Smješten je u 60-e, radnjom podsjeća na slavni Briljantin, a obilježen je sjajnim izvedbama rockabillyja i "zlatnog popa" upravo tog razdoblja. Iako dramaturški nedovoljno zaokružen, mjuzikl je zabavan i privlači sjajnim glazbenim izvedbama, a valja napomenuti još jedan detalj - čak i na najboljim mjestima u parteru, gledatelji su potpuno normalno obučeni za hrvatske standarde, vjerojatno i za engleske, bez bundi i ehofona, bez pertjerivanja. U Londonu su naravno poznati i brojni drugi mjuzikli, i da sam sam mogao izabrati , išao bih na "Les Mis" (uskoro stiže i film), "Mamma mia!" ili "Fantoma u operi", ali ponekad se ipak treba žrtvovati... Naravno, cijeli London živi kazalište - 70% reklama u podzemnoj je za kazalište, posebno za mjuzikle koji već odbrojavaju pokoje desetljeće na West Endu. Osim toga, karte za mjuzikle možete kupiti na stotinama mjesta - od suvenirnica do niza prodavanica karata.
Od Globea smo otplovili nizvodno Temzom do Greenwicha, predivnog mjesta koje je danas sraslo s Londonom, a bilo je jedno do omiljenih odmarališta Henrika VIII. i njegovih nesretnih supruga. Tamo se nalazi slavna zvjezdarnica i oznaka nultog meridijana, te jedan od rijetkih interijera koji je kreirao Sir Cristopher Wren, arhitekt divnog i raskošnog katedrale sv. Pavla. Osim zvjezdarnice na Greenwichu se nalazi i Nacionalni pomorski muzej, te šarmantna kuća kraljice Anne, Pomorski koledž te sjajan Greenwich market, koji je čak šarmantniji od Notting Hilla, i iako manji, bogatiji knjigama. U Greenwichu smo naišli i na sjajnu hranu (ovog puta meksičku).
London Eye jedan je od skupocjenijih objekata, ali ga se apsolutno isplati posjetiti. Sama šetnica uz Temzu prepuna je uličnih zabaljača, ringišpila, te je jedno od najživljih mjesta u gradu, a pogled s London Eyea divan te zaista vrijedi gotovo 20 funti koliko košta puna cijena karte... Uostalom, pola sata odmora usred londonske gužve i jurnjave dobro dođe.
Posljednji doživljaj Londona je iz zaista sjajnog British Museuma, malenog raja za sve ljubitelje antike. Kad zanemarite da nijedan od predmeta u British Museumu nije britanski, (štoviše, odnesen je nepravedno iz Grčke i drugih zemalja) možete se prepustiti uživanju u British Museumu - od sjajne egipatske kolekcije (sa čitavom prostorijom očuvanih mumija), do Grčke (60% partenonskog friza koji je donio lord Elgin), Babilona i ostalih mezopotamskih kultura, te meni posebno dojmljive galerije posvećene Japanu. Iako još uvijek malenog opsega, potpuno odudara od ostatka muzeja (drvena garnitura, malo posjetitelja, potpuno smireno) te izlaže nekolicinu zanimljivih predmeta koji prate Japan od antike do suvremenog doba.
Naposljetku, našao sam sjajan način da s vama podijelim i fotografije! Do zime mirujem, ili se zadržavam u granicama Lijepe Naše :-)
Created with Admarket's flickrSLiDR.
ponedjeljak, 21.05.2012.
London calling... (1)
Žao mi je što tijekom travnja nisam imao vremena za javljanje, ali nakon tradicionalnog odlaska u Split, zalomilo se i putovanje u Šibenik, a kraj je prošao u stilu - na godišnjicu kraljevskog vjenčanja (nemojmo se zavaravati, u maniri pravih socijalista spajali smo 1. svibanj) otputovao sam u London, i to prvi put.
Nakon sletanja na Gatwick, čekanja prtljage i sličnih veselja koja priliče putovanju zrakoplova, krenuli smo u obilazak Londona busom. Iako ne preferiram turističke ture, za četiri dana koja sam proveo u Londonu razgledavanje busom bila je najsretnija opcija jer smo se stigli zaustaviti kraj važnih znamenitosti, a ostala tri dana imali smo dovoljno vremena za ostale programe. Royal Albert Hall i Albert Memorial prve su znamenitosti kraj kojih smo se zaustavili. Royal Albert Hall jedna je od najvećih koncertnih dvorana, u kojima su nastupale brojne svjetske zvijezde, poput Boba Dylana, Erica Claptona i nedavno Adele, a tradicionalno je pozornica ljetnog BBC-ovog festivala klasične glazbe. U blizini je Albert Memorial, dio Hyde Parka (koji je neshvatljivo velik) u kojem je zlatni spomenik posvećen prerano preminulom suprugu kraljice Viktorije, koja je vladala gotovo 30 godina nakon njegove smrti.
Nakon Royal Albert Halla i vožnje kroz Kensington, kraljevsku i elitnu četvrt u kojoj je do svoje smrti živjela Lady Diana, došli smo do Buckinghamske palače i spomenika kraljici Victoriji, koja još uvijek drži rekord - vladala je čak 63 godine. Upravo se za njene vladavine kraljevska svita i službeno preselila u Buckinghamsku palaču, jednu od najvećih palača Europe koja je dijelom uređena i u stilu belle epoquea.
Sljedeće odredište bio je Westminster, sa slavnom Westminsterskom opatijom i jednom od najstarijih zgrada parlamenta u svijetu. Iako u Westminstersku opatiju, tradicionalno mjesto krunidbe, sprovoda i vjenčanja britanske kraljevske obitelji nismo uspjeli ući, to gotičko zdanje i izvana djeluje vrlo impresivno. U njoj su pokopane brojne slavne ličnosti, poput sir Isaaca Newtona, Krvave Mary i Elizabete I. , G.F.Handela i posljednjeg Laurenca Oliviera. Autobus nas je odvezao do Trafalgar Squarea na kojem stoji velika statua Admirala Nelsona te predivna National Gallery, te do Picadilly Circusa, koji se nalazi u srcu Theaterlanda, te do našeg hostela smještenog u neposrednoj blizini British Museuma, na Russell Squareu. Hostel definitivno nije mjesto koje bih vam preporučio ukoliko tražite bilo kakvu udobnost, ali ukoliko tražite jeftin smještaj, krevet u 8-krevetnoj sobi možete pronaći za manje od dvadeset funti, iako se možete u istom trenutku pozdraviti sa privatnosti. Osoblje hostela izrazito je nepristojno, i nisam baš siguran da svi vladaju engleskim budući da zaštitari tek ponavljaju niz naučenih rečenica, a tuševi se nalaze u podrumu do kojeg i nije lagano doći. Dvije večeri čitav je kat ostao bez struje, pri čemu osoblje hotela nije učinilo baš ništa, a doručak koji je uključen u cijenu trebat ćete obogatiti ponudom iz obližnjeg supermarketa. Ipak , veliki plus je lokacija i blizina metro stanice.
Upravo nam je metro stanica omogućila brz dolazak do bilo kojeg mjesta u gradu. Naime, londonski metro poznat po uzrečici "Mind the gap" jedan je od najorganiziranijih prijevoznih sustava koji sam imao prilike koristitI, te smo tijekom pet dana samo jednom imali priliku vlak čekati dulje od pet minuta. Nakon što smo obišli sve "velike znamenitosti" odlučili smo se za ležerniji tempo, pa smo posjetili buvljak na Notting Hillu, četvrti koju su proslavili Hugh Grant i Julia Roberts u istoimenom filmu. Buvljak je definitivno mjesto koje se treba vidjeti, prepuno malih dućana i decentnih štandova koji prodaju sve od vintage fotoaparata, kositrenih vojnika do bižuterije i majica namijenjenih isključivo turistima. Cijene , naravno , variraju od vrlo povoljnih do nimalo povoljnih, a to djelomično ovisi i o kvalteti proizvoda, ali akcijskih ponuda ne manjka - 3 za 5 potpuno je uobičajena slika na Portobellu.
Iako smo bili zabrinuti kad je u pitanju britanska hrana, ispostavilo se da je u Londonu najmanje britanskih restorana, a najviše etničkih kuhinja u kojima će svatko pronaći nešto za pojesti. Lanac japanskih restorana Wagamama prilično je povoljan za ljubitelja japanske kuhinje, a zeleni čaj serviraju - besplatno. Lanac talijanskih restorana La Bella Italia možda će i najviše pogodovati ukusu Hrvata i prilično je siguran odabir, dok lanac francuskih restorana Cafe Rouge nudi ugodno ozračje francuskog bistroa. Naposljetku, prilikom posjeta Greenwichu jeli smo u sjajnom meksičkom restoranu, ali nažalost nismo mogli odabrati jačinu ljutog umaka, pa nam je nakon ručka najpotrebnija bila voda. Prosječna cijena ovih obroka je 10 funti, ali svaki od njih bio je više nego izdašan.
Poslijepodne smo ostavili za muzeje smještene u Kensingtonu, a osnovane uz veliku podršku princa Alberta. Natural History Museum je muzej kakav se u Hrvatskoj (usuđujem se reći i u regionu) ne može vidjeti, te će definitivno djecu zainteresirati za znanost. Veći dio muzeja vrlo je interaktivan, a složene prirodne procese objašnjava kroz jednostavne primjere iz svakodnevnog života. Osim multimedijalnog dijela o Zemlji, kroz čiju unutrašnjost u muzeju možete proći pa čak i iskusiti jačinu potresa iz Kyota, tu je sjajna kolekcija dinosaura te rekonstrukcija T-Rexa u prirodnoj veličini, te životinje koje je Darwin donio sa svojih putovanja. Uz bok NHM stoji i Victoria and Albert Museum, najveći muzej dekorativne umjetnosti na svijetu. Iako se interaktivnošću ne može mjeriti s NHM-om, V&A doista je sjajan muzej koji bi se također mogao obilaziti čitav dan, a mene su se posebno dojmili odjeli posvećeni zlatu, srebru i nakitu (raj za obožavatelje Downton Abbeyja), ali i dio posvećen suvremenom dizajnu i kazalištu.
Naposljetku, posjetili smo ogromnu National Gallery, odnonso njene najveće atrakcije kao što su Van Goghovi Suncokreti, Zubaranov sv. Franjo Asiški, niz pejsaža Caneletta te Van Dyckovi Zaručnici. National Gallery također je nemoguće obići u jednome danu, ali je moguće kupiti kartu za 1 funtu (sam ulaz u muzej je besplatan) i obići samo slike koje vas zanimaju...
Obilazak nastavljamo impresivnom katedralom Sv. Pavla, Shakespearevoim Globeom, Greenwichem i British Museumom, fotografije stižu u najskorije vrijeme...
(Osim već spomenutog volontiranja za Teatar.hr, počeo sam volontirati kao novinar i za SVK magazin, što nažalost znači još manje vremena za blog, ali - ne napuštam vas :-)
nedjelja, 08.04.2012.
Proljeće poezije
Najveća hrvatska pjesnička manifestacija (usuđujem se reći i jedina koja se pojavljuje u Dnevniku državne televizije), Goranovo proljeće, održalo se ove godine 49. put, a tradicionalno je otvoreno 21. ožujka, na prvi dan proljeća i rođendan Ivana Gorana Kovačića, u čijem se rodnom Lukovdolu manifestacija svake godine otvara. Istina, malo kasnim s vijestima, ali od same manifestacije sam bio u velikoj gužvi, a mislim da je ipak zaslužila mjesto na blogu.
Ove godine je najznačajnija hrvatska nagrada za pjesnike, Goranov vijenac, dodijeljena šibenskom pjesniku Stjepanu Gulinu, koji zbog slabijeg zdravlja nije mogao sudjelovati na otvaranju, a Goran za mlade pjesnike dodijeljen je studentu Davoru Ivankovcu za pjesnički rukopis "Freud na Facebooku". Stihove Stjepana Gulina čitao je glumac Duško Modrinić, a jedna od pjesama, "Pjesnička internacionala" šokirala je veći dio publike. Naime, Goranovo proljeće jedini je događaj u Lukovdolu (ili jedan od rijetkih) i zato okupi gotovo sve stanovnike Lukovdola, koji su u 49 godina održavanja ove manifestacije imali priliku ugostiti neke od najvećih hrvatskih pjesnika koji su bili ovjenčani Goranovim vijencem - Dragu Ivaniševića, Vesnu Parun, Dragutina Tadijanovića, Ivana Slamniga, Luku Paljetka, Anku Žagar, Arsena Dedića, Petra Gudelja i Delimira Rešickog, a Stjepan Gulin definitivno poetikom odudara od većine ovih pjesnika. Nagrade su dodijeljene i učenicama osnovnih i srednjih škola.
Unatoč trudu Branka Čegeca, bivšeg predsjednika Goranovog proljeća, i Ivice Prtenjača, sadašnjeg predsjednika, Goranovo proljeće još uvijek je na neki način marginalizirana manifestacija. Osim nekoliko vijesti u kulturnim rubrikama portala te priloga u središnjem Dnevniku, Goranovo proljeće se ne spominje previše. Ove godine su se organizatori potrudili i izdali veliki katalog sa pjesmama nagrađenih pjesnika, ali i pjesmama gostiju iz inozemstva - iz Turske, Rumunjske i Srbije, te tako predstavili slabo poznate suvremene pjesnike Balkana. Šteta što se uz Goranovo proljeće ne vezuje još niz događaja (sve skupa, tek su četiri događanja Goranovog proljeća) , i što Goranovo proljeće doista ne živi čitavo proljeće.
Uz Goranovo proljeće, poznati su još dani Tina Ujevića u Vrgorcu, Dobriše Cesarića u Požegi, a od ove godine i Dani Vesne Parun na Šolti. 10.04., Vesnin rođendan, dan je koji bi Hrvati definitivno trebali slaviti (i to ne zbog nekih nesretnih političkih događaja koji se vezuju uz njega) kao dan poezije. Vesna Parun, pjesnikinja otoka i ljubavi, umrla je prije dvije godine u 89. godini života, te je iza sebe ostavila golem opus koji još uvijek nije niti u potpunosti istražen, a 50-ak arhivskih kutija predano je Hrvatskom državnom arhivu , u kojem će biti dostupni znanstvenicima. Prvi Dani Vesne Parun otvorili su natječaj za učenike osnovnih škola, te će organizirati stručni skup s poznavateljima Vesninog djela. Upravo Dani Vesne Parun imaju ogroman potencijal, koji bi Šoltani trebali ostvariti u suradnji sa drugim bodulima - Zlarinjanima i Višanima, uz čije je otoke Vesnina poezija itekako vezana.
Na Zlarinu nema spomena njenom imenu, a uz sav taj arhivski materijal mogla bi se otvoriti spomen-kuća (ili spomen -konoba , možda su baš u takvoj, kako bi rekla moja prijateljica Andreja, brk omastili Miki Trasi i Mačak Džingiskan) , ljetne večeri poezije sa brojnim prijevodima Vesnine poezije (a ona je naš drugi najprevođeniji pjesnik), organizirati radionice poezije - stvoriti od svojih gotovo zapuštenih lokaliteta otok poezije, kao što Lastovo trenutno provodi sjajan branding kao otok glazbe.
O Vesni uskoro izlazi nova knjiga - "Posljednja volja Vesne Parun" Denisa Derka, koji je surađivao s pjesnikinjom na njenom asinkronom odabiru "Ja koja imam nevinije ruke", a rođendan će se obilježiti i čitanjem njene poezije u knjižnicama. Ipak, to je samo početak obilježavanja života i djela. Ne nazivaju je bez razloga jedinom pravom nasljednicom Tina Ujevića.
_
Sretan Uskrs svima koji slave danas, a i onima koji će slaviti idući vikend :-)
nedjelja, 18.03.2012.
O izvoznom proizvodu - Downton Abbey
Kada govorimo o Hrvatskoj, raspon izvoznih proizvoda i nije širok - nudi se čokolino, vegeta, čokolade i još pokoja slastica koju možete naći na policama trgovina u "regionu", i malo dalje (konkretno, u skandinavskim zemljama postoje trgovine u četvrtima u kojima živi dosta Hrvata mogu se naći gore navedeni proizvodi). Uz to, stoji još i nekoliko vrsta vina i maslinovog ulja koje dobro kotiraju na svjetskom tržištu. Ali , važan je pridjev nekoliko.
Kao izvozni proizvod malokad razmišljamo o kulturi, ali ove godine smo ipak malo više pažnje posvetili sajmu u Leipzigu, na koji smo poslali sličnu "reprezentaciju" kao i na onaj frankfurtski, a pridružila im se i sama ministrica kulture, čime je još jednom potvrdila povjerenje koje uživa u javnosti. Konačno dolazim do teme o kojoj želim pisati, a to je možda najuspješniji britanski izvozni proizvod prošle dvije godine - dramska serija Downton Abbey.
Poznato je da u Hrvatskoj nešto popud dramske serije jedva egzistira - posljednji pokušaj bila je HRT-ova "Loza", koja je na suptilniji način prikazala ono čime nas "Larin izbor" i "Ruža vjetrova" teroriziraju već mjesecima. Na sreću, HRT je konačno odlučio otkupiti kvalitetnu dramsku seriju ( i to ne samo jednu - u svibnju nas očekuje Spielbergov Pacifik!) , i staviti je u više nego pristojan termin. Downton Abbey tipična je britanska kostimirana drama, koja se ipak uspjela profilirati među bogatom ponudom zbog sjajnih glumaca, prilično dinamične radnje koja teče iz nastavka u nastavak (zapravo, ponekad je potrebno i nekoliko nastavaka da se situacija razriješi), te vrlo atraktivne scenografije i kostimografije koja zahvaljujući sjajnoj kameri i osvijetljenju ne djeluje arhaično, kao iz prošlog stoljeća (što je često greška povijesnih filmova).
Jedna britanska kolumnistica ustvrdila je da joj nije jasno kako se "navukla" na Downton, jer ti ljudi, pobogu, baš ništa ne rade. Žene mažu ruke kremom i spletkare,a muškarci idu u lov i obavljaju svoje "dužnosti", koje se svode na organizaciju lova i večera. Tek posluga marljivo radi, ali i oni su skloniji spletkama nego radu. Ima nešto divno u promatranju tih ljudi i zamišljanju sebe na njihovom mjestu. Iako nisam fan niskobudžetnih (a ni visokobudžetnih) španjolskih ili bilo kakvih drugih sapunica, Downton me oduševio iz nekoliko razloga.
Prvi je taj besprijekorni britanski naglasak i duh ladanja od prije 100 godina, na kojem gospodari nemaju baš nikakve brige, a drugi je Maggie Smith, jedna od mojih najdražih britanskih glumica. Njena uloga u Harryju Potteru bila je samo šlag na torti predivne karijere - meni je posebno draga u "Sobi s pogledom" i "Čaju s Mussolinijem", a u Downtonu je upravo ona oživjela duh plemstva koje se niti malo ne zanima za ljude oko sebe. Iako je sporedni lik, bez nje serija jednostavno ne bi funkcionirala - britke opaske , ali i samilost su jednostavno fantastični.
Danas je, nažalost, završilo prikazivanje prve sezone Downtona, ali na sreću, druga sezona je već spremna, iako je na HRT-u nećemo dočekati do jeseni. Definitivno ima nešto u tvrdnji da je televizija preuzela ulogu filma, pogotovo kad su u pitanju dramske serije - pogledajte samo Momke s Madisona, Boardwalk Empire, ali i humoristične - Modernu obitelj (koja se uskoro počinje prikazivati na RTL-u), Kako sam upoznao vašu majku i legendarne Prijatelje. Šteta što u Hrvatskoj možemo na televiziji vidjeti samo djelić te sjajne produkcije...
