Nagrada za najboljeg glumca niz puta i nije dodijeljena, a prva izuzetno slavna ličnost koja je dobila nagradu je bila Marlon Brando, nagradu je dobio 1952. , za film Viva Zapata!, za koji je bio nominiran za Oscara. Taj film režirao je Elia Kazan, koji je kasnije i proslavio Branda u filmovima "Tramvaj zvan žudnja", u kojem su on i Vivien Leigh brilirali te kasnije "Na dokovima New Yorka", za koji je dobio Oscara. Inače, rođen je 1924., bio je jedan od najvećih pobornika sistema ruskoga glumca Stanislawskog, a ubrzo ga je zapazio Kazan, koji ga je izabrao za scensku postavu "Tramvaja". Kasnije je poznat po tome što je odbio Oscara 1972. za film "Kum" zbog načina na koji Hollywood prikazuje Indijance, i glumi u "Posljednjem tangu u Parizu."
Zaustavit ću se u 1959., kada nagradu dobiva Paul Newman, za "The Long, Hot Summer", temeljen na pričama Williama Faulknera, jednog od najpoznatijih američkih pisaca "Izgubljene generacije". Osim Newmana, u tom filmu glumio i Orson Wells, istina u sporednoj ulozi. Rođen je 1924., upravo kao i Brando, Newman se jedno vrijeme bavio i automobilizmom, i u tome bio vrlo uspješan . Okreće se glumi, te je njegov prvi veći glumački uspjeh uloga u "Mački na vrućem limenom krovu" (jedan od mojih omiljenih filmova), koja mu donosi prvu nominaciju za Oscara, kojeg je osvojio tek 1988. filmom Martina Scorsesea "Boja novca". Kasnije i režira i producira, a umire 2008.
(s genijalnom i predivnom Liz Taylor u Mački)
I letim do 1970. , posljednjeg stajanja u ovom postu, da bih napisao ponešto o Marcellu Mastroianniju, koji je dobio nagradu za film "La Piazza Triangle", kažu na wikipediji "commedia all`Italianna" (inače ne prepisujem s Wikipedije, ali ovo nisam gledao). Inače, rođen 1924. (kao i prethodna dva) , osvojio je Zlatni Globus i 2 BAFTE; a bio je u braku sa velikom francuskom glumicom Catarine Deneuve. Najveće su mu ipak uloge u filmovim Fellinija, kao npr. "La dolce Vita", pa "Otto e mezzo - 8 1/2". Nagfradu je osvojio i 1987. za "Dark eyes", a zanimljivo je da je nakon njegove smrti Fontana di Trevi bila prekrivena crnim, što je aluzija naravno na film "La dolce vita", u kojem se Anita Ekberg kupa u Fontani di Trevi... Još jednom donosim tu scenu, uz srdačan pozdrav
Vraćam se konačno, bio sam u velikim obvezama (još uvijek sam), ali stigao sam konačno do bloga.
Dakle, 1984. nagradu u Cannesu dobila je velika Lady Helen Mirren, za ulogu u filmu "Cal", koji govori o pripadniku IRA-e 70-ih godina i njegovoj ženi (koju je utjelovila Mirren).Mirren je inače rođena 1945. u Londonu, a osvojila je čak 4 SAGove nagrade, 4 BAFTAe, 3 Zlatna globusa, 4 Emmya i Oscara, za izvrsnu interpretaciju Elizabete II. u filmu "Kraljica. Svoju posljednju nominaciju za Oscara zavrijedila je ove godine za film "The Last Station", u kojem je odglumila suprugu Lava Tolstoja. Iste godine kada je oduševila ulogom Elizabete II, navodno je savršeno odglumila i Elizabetu I. , u miniseriji, te je i za tu ulogu dobila Zlatnog globusa i Emmya. Inače u Cannesu je trijumfirala i 11 godina kasnije ulogom u filmu "Ludilo kralja Georga"
Cher je nagradu dobila 1985. za "Mask", ali nju ću preskočiti.
Sljedeća velika zvijezda je Meryl Streep, dvostruka Oscarovka (i još 14 nominacija), rođena 1949., po mome mišljenju posljednja velika zvijezda Hollywooda, nagradu je osvojila 1989. za film "A Cry in the Dark". Svoja 2 Oscara dobila je za "Kramer protiv Kramera" i "Sofijin izbor", iako je Meryl zaslužila mnogo Oscara više.
1994. nagradu je dobila Virna Lisi , o kojoj nema puno podataka na internetu, za izvrsnu interpretaciju u Kraljici Margot (začudo nije dobila Isabelle Adjani). Ona je utjelovila Catherinu Medici, majku kraljice Margot, inače prvoklasne spletkarošice. Film sam neki dan ponovno gledao, i zaista mi se sviđa - za glazbu se ne bi tako lako pomislilo da je Bregović, a stvarno je izvrstan film, a ne kao današnje "kostimirane drame" kao npr. Dvije sestre za kralja.
Posljednja o kojoj ću pisati je Penelope Cruz, jedna od mojih omiljenih glumica. Nagradu je dobila 2006. za Almodovarov "Volver". Inače je poznata kao muza tog redatelja homoseksualne orijentacije, koji je rekao da je ona jedina žena s kojom bi htio imati dijete. Iako su meni draži neki drugi Almodovarovi filmovi (Loš odgoj, Pričaj s njom, Sve o mojoj majci), Penelope se iskazala u ovom i u "Slomljenim zagrljajima". Oscara nažalost nije dobila za Almodovarov film, nego za Allenov "Vicky Cristina Barcelona", gdje je također briljirala.
Naime, negdje sinoć navečer, nakon što sam se vratio iz Gavelle ("Mjesec dana na selu" sa izvrsnom Anjom Š. Despot) , i navratio do portala koje inače čitam, naravno, rubrika kultura. I možda bih mirnije spavao da nisam otvorio tportal i pročitao kako je Duško Mucalo (kasnije ću svima koji ne znaju objasniti tko je to) postao intendant HNK Split. Istina, nevjerojatno, budući da se radi o čovjeku koji je, iako diplomirani ekonomist, slavu stekao ne velikim planovima za oporavak Hrvatske, već pjevanjem zabavne glazbe, među čim se ističe njegov hit ANKA VEGETARIJANKA.
Ova me vijest uistinu ražalostila, jer je HNK Split kazalište u kom sam se zaljubio u operu i dramu, u kojem sam odgledao prve "ozbiljne predstave". No, na stranu nostalgija, već objašnjenje koje je to kriterije cijenjeni Mucalo ispunio. Prije par mjeseci, kada je započela afera sa kazališnim vijećem, pa je portal teatar.hr pisao o tome kako uvjete koje treba ispuniti nebi ispunio ni ravnatelj MetOpere, Peter Gelb. Zanimljivo je , kako samo par mjeseci kasnije, takve uvjete može ispuniti i diplomirani ekonomist
Ipak, od svega ovoga još su zanimljivije izjave cijenjenoga Mucale, i obrazloženje kazališnog vijeća, pa ću navesti samo neke citate iz dnevnog tiska, možda izvučene iz konteksta.
Kao što sam obećao, redom ću predstaviti najpoznatije dobitnice nagrade za najbolju glumicu, pa u sljedećem postu najboljeg glumca, a onda idu redatelji i filmovi.
Prva općepoznata glumica koja je dobila nagradu u Cannesu bila je Bette Davis, za film Josepha Mankievicza "All about Eve", za kojeg je bila nominirana i za Oscara, kao što je bila još 9 puta (2 Oscara je i osvojila) a i prva je žena koja je dobila nagradu američkog filmskog instituta za životno dostignuće, odnosno životno djelo. Na listi najvećih ženskih glumica smjestila se na drugo mjesto, odmah iza Katrine Hepburne, a ispred Ingrid Bergman i Grete Garbo. Tu je listu sastavio također AFI povodom 100 godišnjice svog djelovanja.
Sljedeća općepoznata je Sophia Loren, čiju ste sliku sa Cannesa već vidjeli. Sophia je 1961. dobila nagradu za film "Dvije žene" redatelja Vittoria de Sice, a za taj film je dobila i Oscara, postavši tako prva glumica koja je dobila Oscara za izvedbu u filmu koji nije sa engleskog govornog područja (druga je Marion Cotillard, 2008.). Sophia Loren inače je rođena 1934. u Rimu, poznata je po dvostrukom braku sa Carlom Pontijem, te suradnjom sa brojnim talijanskim redateljima neorealizma. Film "Dvije žene" (inače La Ciocara, ja ga nisam gledao pa ne znam kakav je hrvatski prijevod) govori o ženi koja pokušava spasiti svoju kćer od strahota rata. Evo ulomka s početka, s obzirom da ste Sophijinu sliku vidjeli.
Već dogodine nagradu je uzela Katharine Hepburne. Ona je, inače, osvojila i 4 Oscara , a bila je nominirana čak 12 puta, tako da je jedina koja ju je uspjela nadmašiti u broju nominacija naša Meryl Streep. Nominaciju je dobila i za film "Long Day`s Journey into Night" , za koji je scenarij napisao Eugen O`Neill, veliki američki dramatičar. Film govori o obitelji Tyron , gdje svaki član ima problema s ovisnostima. Inače, u izboru u kojem je Bette Davis proglašena drugom,
Vanessa Redgrave dva puta je osvojila Cannes, i to 1966. i 1969. Prvi puta za film "Morgan!", a drugi puta za film "Isadora", koji je snimljen prema životnoj priči Isadore Duncan, velike američke plesačice (o kojoj možemo saznati i u Najslabijoj karici, jer se pitanje o njenoj smrti učestalo ponavlja). Inače , poznata je kao dio glumačke dinastije, i kao politička aktivistica, te ostaje jedina britanska glumica koja je osvojila Globus, Oscar, Cannes, BAFTU, SAG i Tonya, a poznata je kao velika interpretkinja Tennessea Williamsa kojeg je prozvala najvećim dramatičarem 20.stoljeća, a on nju pak najvećom glumicom. (iako je po mom mišljenju najbolja interpretacija Tennessea u filmovima Vivien Leigh i Liz Taylor). Njena je sestra, Lynn Redgrave, nedavno preminula, a smatrana je mnogo talentiranijom od Vanesse.
Odletit ćemo na kraju prvoga posta o glumicama još do 1981. kada je Isabelle Adjani osvojila nagradu za čak dva filma - Kvartet i "Possesion". Ipak, ta francuska glumica alžirskog podrijetla, za koju se jedno vrijeme pričalo da ima AIDS, najpoznatija je po ulozi u filmu "La reine Margot", za koji je izvrsnu glazbu skladao Goran Bregović (tada je polagano počeo pisati pjesme kakve danas šalju na Eurosong). Inače, Adjani je rekorderka po broju osvojenih nagrada Cesar (čak 5 komada), a poznata je i po tome da se ne pojavljuje često u javnosti, pa su se tako pojavile 90-ih glasine da je oboljela od SIDA-e i slično.
U filmu Kvartet s njom je igrala i velika britanska glumica, Maggie Smith, dok radnju ni jednog ni drugog nisam baš najbolje shvatio jer su opisi koje sam našao minimalistički.
________________________
preporučam svima odlazak na Animafest, ima stvarno izvrsnih crtića...
< | lipanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!