Belle epoque
subota, 28.08.2010.
Lutke na kiši / PIFKO nam se vratio u grad
Danas se otvara 43. međunarodni festival kazališta lutaka, olitiga skraćeno – PIF (od esperanto naziva Pupteatra Internacia Festivalo). Svake godine on se održava pred kraj kolovoza i početkom rujna, pa tako i ove , od 28.08-3.09., u organizaciji Međunarodnog centra za usluge u kulturi (olitiga skraćeno -MCUK).
Svake godine PIF počinje tradicionalnom povorkom lutaka i zlih bubnjara, koju predvodi gigantska lutka Pifko, radu akademske slikarice Mire Dulčić, koju nosi (ako niste znali) i animira Velimir Bulović, inače i voditelj dječjeg žirija, odgajatelj u vrtiću i brižni otac četvero djece – svaka mu čast! Nažalost, ove godine povorka baš i nije prošla najsjajnije jer su se Pifko i sve ostale lutke našle na kiši. Ruta je bila tek malo promijenjena – prošle dvije godine lutke su kretale od kina Europa, odnosno prolaza sestara Baković, pa onda išle prema Cvjetnom, kroz Bogovićevu, do Gajeve i Trga bana Jelačića. Sad su krenuli od Tkalčićeve u istom smjeru, pa nazad (ja sam ih sustigao tek na povratku).
Budući da ovogodišnje fotografije zbog kiše i nisu najuspjelije, kombinirat ću ih sa onima iz 2008., kada je Pifka itekako poslužilo vrijeme – bilo je divno, sunčano i toplo – kako bi i trebalo biti posljednjih dana kolovoza.
Tema ovogodišnjeg PIF-a je štapna lutka – Javajka. Radi se o širokom pojmu koji podrazumijeva sve lutke koje se pokreću i kontroliraju pomoću štapa i žice – od najjednostavnijih, koje može izraditi svako dijete, do onih složenijih, koje pokreće i nekoliko lutkara sa štapovima. Javajke nude bogate mogućnosti animacije, a često ih se vidi i u karnevalskim povorkama, uličnim paradama i performansima (i naš Pifko je javajka J). Prvi put je zapažena kao specifična vrsta lutke u tradicijama dalekog istoka. Ime je dobila po otoku Javi s kojeg dolazi, a na području Indonezije zovu je wayang golek, odnosno trodimenzionalna štapna lutka (samim tim je predviđen i jedan njen uvjet – da nije plošna). Tradicionalna javajka može stvoriti i sjenu, ali joj rubovi nisu toliko oštri , pa je dobra za dobivanje mističnosti, ali je mnogo lakše animirati pravu lutku za sjene u kazalištu sjena. Javajka se sastoji od tijela lutke i mehanizma koji čini štap, a pokreće glavu lutke (smješten je unutar same lutke),a žice pokreću ruke. /tekst sastavljen prema knjizi Marijane Županić Benić O lutkama i lutkarstvu – radi se o izvrsnoj knjizi i predivnoj autorici za sve one koje zanima lutkarstvo/
No vratimo se mi našem PIF-u. Svake godine nakon povorke otvara se jedna izložba, sukladna temi. Tako se 2008. u prostoru francuske medijateke otvorila izložba Guignola, lani u muzeju Mimara izložba marioneta, a ove godine otvara se izložba „Najbolje od Obrazcova“, velikog ruskog majstora štapne lutke. Nažalost, na otvaranje nisam stigao, ali svakako ću je obići ovih dana .
Ujedno i kazalište Sergeja Obrazcova svojom kultnom predstavom „Neobični koncert“, koju izvodi već 50 –ak godina otvara ovogodišnji PIF (večeras), a predstava će biti izvedena i sutra ujutro. Livija Kroflin, umjetnička ravnateljica PIFa kaže da je tim ispravljena „povijesna nepravda“, budući da kazalište Obrazcova nikada nije gostovalo na PIFu.
Tu vam donosim i čitav program PIFa, boldane su predstave koje ću posjetiti (pa tako i večerašnje otvaranje), pa ako navratite, možda se i sretnemo.
Karte se kupuju na INFO PULTU , koji se nalazi u Baruna Trenka 1, na 1. katu. Za dječje predstave karte su 20 kn, a za predstave za odrasle 40. Na dan predstave karte se mogu kupiti isključivo na blagajni kazalište u kojem se predstava održava. INFO PULT radi od 9-12 i od 17-20.
subota, 28. kolovoza
10,00 do 13,00
13,30 do 15,30 sati Međunarodni centar za usluge u kulturi, mala dvorana
Lutkarska radionica „Dijalog s predmetom / lutkom“
Voditelj: Duda Paiva, Nizozemska
10.15 sati Tkalčićeva ulica, Trg bana Jelačića, Gajeva ulica, Bogovićeva ulica
Povorka lutaka - Zli bubnjari i tradicijske maske (djeca i odrasli)
11.00 sati Cvjetni trg
3+1 GRATIS, lutkarsko-glazbeni performans - Plesna grupa Burka (djeca i odrasli)
12.00 sati Muzej Mimara
Otvorenje izložbe „Najbolje od Obrazcova“ (djeca i odrasli)
18.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka
ČAROBNJAK IZ OZA – Atelje 313, Sofija, Bugarska (djeca od 5 godina nadalje)
20.00 sati Kazalište Komedija
Svečano otvorenje festivala (ulaz s pozivnicom)
NEOBIČAN KONCERT – Državno akademsko centralno kazalište lutaka Sergej Obrazcov, Moskva, Rusija (djeca i odrasli)
nedjelja, 29. kolovoza
10.00 sati Kazalište Komedija
NEOBIČAN KONCERT – Državno akademsko centralno kazalište lutaka Sergej Obrazcov, Moskva, Rusija (djeca i odrasli)
12.00 sati Zagrebačko kazalište mladih, Polanec
KAMENI SVATOVI – Lutkarska scena „Ivana Brlić Mažuranić“, Zagreb, Hrvatska (djeca od 5 godina nadalje)
13.00 sati Zagrebačko kazalište mladih, foyer
Javanke – lutkarska radionica za djecu, voditelji: Ljubica Suturović i Arsen Ćosić
(djeca i odrasli)
17.00 sati Muzej suvremene umjetnosti, Dvorana Gorgona
LOVE DOLLS – Lutkarsko kazalište Ljubljana, Ljubljana, Slovenija (odrasli)
19.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka
ANĐEO – Družina Dude Paive, Amersfoort, Nizozemska (od 16 godina nadalje)
21.00 sat Kazalište Komedija
FASADA – Kazalište lutaka Białystok, Białystok, Poljska (od 16 godina nadalje)
ponedjeljak, 30. kolovoza
12.00 sati Zagrebačko kazalište mladih, Polanec
MASKA U MENI – Atelje 313, Sofija, Bugarska (od 10 godina nadalje)
16.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka
LIRIKA I EPIKA – Kazalište lutaka Budimpešta, Budimpešta, Mađarska (djeca i odrasli)
18.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka, mala dvorana
Promocija knjige Borbále Szabó i Dániela Varróa „Lirika i Epika“
20.00 sati Kazalište Komedija
ZABRANJENE LJUBAVI – Lutkarsko kazalište Ljubljana, Ljubljana, Slovenija
(od 16 godina nadalje)
utorak, 31. kolovoza
11.00 sati Zagrebačko kazalište mladih, Polanec
POSTOLAR I VRAG – Kazalište lutaka Zadar, Zadar, Hrvatska, (od 7 godina nadalje)
16.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka
VARALICA – Narodno kazalište iz Prištine, Kosovo i Družina Collapse, Francuska
(od 12 godina nadalje)
18.00 i 20.00 sati Muzej suvremene umjetnosti, plato
CARILLON – Družina La Tal, Barcelona, Španjolska (djeca i odrasli)
20.00 sati Kazalište Komedija
ESHET – EVE – Društvo nezavisnih kazališnih umjetnika Izrael, Tel Aviv, Izrael (odrasli)
srijeda, 01. rujna
10.00 Dječji vrtić Krapina, Krapina
Javanke – lutkarska radionica za djecu, voditelji: Ljubica Suturović i Arsen Ćosić
(djeca i odrasli)
11.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka
SLAVUJ – Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Rijeka, Hrvatska (od 7 godina nadalje)
četvrtak, 02. rujna
10.00 sati Dječje kazalište Dubrava
MORE IZ ORMARA – Gradsko kazalište lutaka Split, Split, Hrvatska (od 7 godina nadalje)
10.00 sati Dječji vrtić Travno, B. Magovca 10
Javanke – lutkarska radionica za djecu, voditelji: Ljubica Suturović i Arsen Ćosić
(djeca i odrasli)
12.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka
USPAVANKA ZA MIŠIĆA – Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, Osijek, Hrvatska (od 3 godine nadalje)
13.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka, mala dvorana
Promocija knjige Grozdane Cvitan „Godišnje doba radosti“
18.00 sati Zagrebačko kazalište lutaka
JEDINI NEUSPJEH ADOLFA H. – Zagrebačko kazalište lutaka, Zagreb, Hrvatska (odrasli)
20.00 sati Kazalište Komedija
MAHROKH – Družina Mahrokh, Teheran, Islamska Republika Iran (od 16 godina nadalje)
petak, 03. rujna
11.00 sati Dječje kazalište Dubrava
SMOLA U GOSTIMA – OŠ Antuna Mihanovića, OŠ Ivana Gundulića, OŠ Trnsko (od 7 godina nadalje)
16.00 sati Centar mladih Ribnjak
ALISA U ZEMLJI ČUDESA, ČOVJEK KOJI JE NOSIO POLJUBAC, BOŽIĆNA PRIČA – diplomanti Umjetničke akademije u Osijeku, Osijek, Hrvatska (djeca i odrasli)
20.00 sati MCUK, Scena Travno
Dodjela nagrada i svečano zatvaranje 43. PIF-a
Promocija knjige Milana Čečuka „Kapetan Nina“
RIBAR PALUNKO I NJEGOVA ŽENA – Kazalište lutaka Zadar, Zadar, Hrvatska
(djeca i odrasli)
I PIF konačno ima reklamni spot - prijatelj i ja smo baš raspravljali kako bi sigurno privukli kojeg gledatelja više jačom propagandom!
_______________________________
Obećani tekst o Dragici (Carli) Martinis je u pripremi, moram još neke informacije provjeriti da ne bih brljavio :)
Usput, neki dan sam gledao film „Sv. Georgije ubiva aždahu“, kritku sam napisao ovdje.
četvrtak, 26.08.2010.
Zinka Kunc - Milanov
Hrvati imaju običaj svoje velikane zaboravljati. Ne mislite li i Vi tako? Najbanalniji primjer toga bio bi da prošećete ulicom, ili bilo kojom osnovnom školom, i pitate učenike za Zinku Kunc – Milanov. Prvo bi vas neko vrijeme gledali kao da ih pitate za poglavicu afričkog plemena, a onda bi krenuli lupetati gluposti. Čak je i Marija Barbieri , najuglednija hrvatska operna stručnjakinja u članku za Vijenac zapisala: Ono što su danas za Hrvatsku Janica Kostelić i Goran Ivanišević, to su nekoć bile naše operne zvijezde, poglavito Milka Trnina i Zinka Kunc.
(Moć sudbine, sa klasičnim Verdijskim povicima "Pace, Pace")
Nažalost, njih dvije, baš kao i Ilmu de Mursku, Carlu Martinis i ostale smo zaboravili, te ih se spominjemo samo u TV kalendaru, ili o nekakvim obljetnicama. Žalosno je da se ne ponosimo (pod mi govorim o prosjeku hrvatskog naroda) ničim drugim nego našim sportašima (svaka čast njima), a ostatak zaboravljamo.
Zinka Kunc rođena je 1906. u Zagrebu. Otkrili su je kao veliki talent, a već je sa petnaest godina imala tako razvijen glas da je mogla pjevati visoki Cis. Milka Trnina, veliki hrvatski wagnerijanski sopran (o njoj drugom prilikom) otkrila je glas ove pjevačice, ali to u zagrebačkom HNK nisu prepoznali , pa je njen debi upriličen u Ljubljani, gdje je pjevala u Verdijevom „Trubaduru“. Uspjeh je bio takav da se po cijeloj tadašnjoj državi pričalo o Zinki Vilfan (tada joj je to bilo prezime), pa joj je i ravnatelj zagrebačkog HNKa ponudio ulogu u Godunovu Faustu. Tada nije dobila angažman, ali ga je dobila 1929. godine u operi „Madame Butterfly“, i to naravno u naslovnoj ulozi Cio Cio San.
1936. predložena je za Verdijev „Requiem“ pod dirigentskom palicom Artura Toscaninija (jednom od najvećih dirigenata tog vremena) na Salzburškim ljetnim večerima, i time si je otvorila pozornice svijeta. 1937. u Pragu je položila audiciju za Metropolitan Operu i tamo prvi put nastupila kao Leonora u Trubaduru, ali pod imenom Milanov, svoga novoga muža Predraga Milanova , glumca, s obzirom da je zvučalo profinjenije i jednostavnije za izgovor od Kunc. Tako je ušla u povijest Metropolitana kao Madam Milanov.
Tamo je u stalnom angažmanu bila od 1947. – 1966., te nastupila čak 424 puta, u 14 različitih uloga. Njen glas obožavali su i publika i kritičari. Dana joj je i čast da nastupa na zatvaranju stare zgrade Metropolitana, kada se oprostila od svoje publike. To je učinila operom "Andrea Chenier". , koja možda nije jedna od najzahtjevnijih opera, ali i ona je bila svjesna da u 60 godini visoki Verdijevi tonovi nisu zvučali blistavo i idealno kako bi trebali. Metropolitan je i danas jako cijeni, pa je 2006. cijeli program bio posvećen obljetnici rođenja ove velike pjevačice, a iz tiska je izašla i njena biografija koju je napisao njen prijatelj, američki pijanist i bariton Bruce Burroughs.
Bila je najveći dramski sopran Metropolitana tih godina, a Marija Barbieri voli u svojim tekstovima u programskim knjižicama programa „MET LIVE IN HD“ napisati „apsolutna vladarica Metropolitana“, što je zaista i istina. Proslavila se ulogama u Bellinijevoj „Normi“, Mascagnanijevoj „Cavalleri Rusticani“, ali ponajviše u Verdijevim operama „Moć sudbine“, „Trubadur“ i „Aidi“, vrhuncu njene karijere.
Iz intervjua sa Brucom Burroughsom može se saznati mnogo o njoj, pa čak i ako niste čitali biografiju (a nisam i ja, jer zamislite čuda, nitko se nije udostojio prevesti na hrvatski). S obzirom da je bio upućen u Zinkin život kao njen prijatelj znao je mnoge informacije.
Svoga trećega muža, Ljubu Ilića upoznala je nakon jedne od izvedbi u Metropolitanu. Njega je sam Tito poslao da zahvali Zinki na svemu što je učinila za partizanski pokret, a radilo se o ljubavi na prvi pogled. Uskoro su se pobliže upoznali i vjenčali. Postoje i priče da je Tito bio zaljubljen u nju, ali ta veza nikad nije postojala. Poznato je da mu je pjevala na rođendanu 1947., da joj je tad poklonio psića i da je bila dobra prijateljica s Jovankom koja ju je obožavala.
Zinku Milanov na pozornicama Metropolitana nitko nije mogao ugroziti, pa ni slavna Maria Callas (koja je možda i slavnija zbog svog života). Burroughs tako priča da je za vrijeme prvog nastupa M.Callas u Metu jedan od zboraša komentirao da se „Madame Milanov nema čega bojati“ (kada je u pitanju njena reputacija). Činjenica je da njujorška publika nikada nije prihvatila Callas, zbog čega je ova bila očajna. Njujorški mladi kritičari su prozivali njujoršku publiku glupom, a Milanov debelom i starom, ali nju to nije pogodilo kao što je slična priča pogodila Renatu Tebaldi.
On smatra da je Zinku publika obožavala radi iskrenosti i njenog mota „Publici morate pružiti ljubav“, koji je, kako kaže , uvijek provodila u djelu. Njen pianissimo u visokim oktavama (što je posebno teško otpjevati) na poseban je način vibrirao u zgradi Metropolitana. Nakon što je otišla, ponuđeno joj je da još jednom otpjeva „Otella“ (izuzetno zahtjevnu ulogu Desdemone sa velikom arijom „Pjesma o vrbi“ i „Ave Maria“), no ona je to odbila riječima: „ Došla sam kao kraljica i odlazim kao kraljica".
Opće je bilo poznato da je bila savršena kuharica onoga što Amerikanci nazivaju jugoslavenskom hranom – obično se radi o vrsnom pripravljanju ribe, sarmi, raznih bureka i pita, a Burroughs hvali njenu salatu od haringe.
Bio je uz nju i na samrti, kada ga je Ljubo Ilić predstavio kao „mon fils“ (kaže da je slabo govorio engleski, budući da je završio arhitekturu u Parizu). U posljednjim trenucima, pokušavala je namjestiti tijelo tako da joj bude udobno. Umrla je 30. svibnja 1989. godine u New Yorku, njen ispraćaj je bio izvanredno posjećen, a sve su njujorške dnevne novine izvjestile o smrti te primadone.
Njen grob na Mirogoju, u koji je položen njen pepeo, u očajnom je stanju, obrastao u korov i druge, te se o njemu nitko ne brine,iako je sama Zinka platila održavanje groba sebe i svoje obitelji za sljedećih 100 godina.
Nadam se da je tekst bio interesantan (priređen je iz internetskih izvora i enciklopedije u kojoj je mizeran članak), a sve snimke su, kao što se vidi nađene na youtubeu. Na eBayu i Amazonu snimke ove velike pjevačice, koja je svoju starost posvetila podučavanju mladih naraštaja, još uvijek su vrlo tražene.
(Zinka o Verdiju, Wagneru i Pucciniju)
ponedjeljak, 23.08.2010.
Mačka na vrućem limenom krovu
Tennessee Williams , rođen 1911. u južnjačkoj obitelji, jedan je od najznačajnijih dramskih pisaca Amerike u 20. stoljeću, ali i općepoznat i općeprihvaćen i u svjetskim razmjerima. Svoje dvije Pulitzerove nagrade dobio je za drame koje se smatraju njegovim najvećim postignućem „Tramvaj zvan žudnja“ i „Mačka na vrućem limenom krovu“. Kao i većina ostalih njegove drame („Noć iguane“, „Orfej silazi“, „Staklena menežerija“, „Slatka ptica mladosti“, „Milk Train Doesnt Stop Here Anymore“), i „Mačka“ nosi metaforički naslov, koji se odnosi na lik energične i borbene Margaret, koja je ujedno i centralni lik drame.
Radnja se odvija u malom vremenskom razmaku, kao i u „Slatkoj ptici mladosti“ i „Milk Train Doesnt Stop Here Anymore“, što ubrzava radnju i ne daje joj priliku da se odugovlači – naime, cijela radnja se odvija u jednoj večeri. Glavni motiv ove drame je licemjerje, no ne ono o kome slušamo iz dana u dan – ne političko licemjerje, već najobičnije licemjerje koje svakoga dana proživljavamo - licemjerje u obitelji, te one svakodnevne „male laži“ koje prežvakavamo, smatrajući ih normalnim dijelom obiteljskog života. Pokretač drame je sukob između Bricka i Margaret, te Bricka i njegovog brata Goopera, kojemu je u interesu isključivo domoći se financijskog carstva. Uz Goopera se pojavljuje i njegova žena Mae, koja je u drami prikazana kao glavni negativac, a kako bi se postigla veća simpatija prema Margaret, Elia Kazan i Tennessee Williams surađivali su i napisali broadwayski završetak, u kojem je lik Mae još strašniji, te ju čak i suprug u jednom trenutku ušutkava. Njen očaj radi gubitka nasljedstva do najvećeg izražaja dolazi upravo tada.
Margaret je ipak kroz čitavu dramu lik koji me najviše fascinira, a pogotovo jer sam prvo vidio uprizorenje Elizabeth Taylor, možda i najbolje interpretkinje južnjačkih ljepotica T.Williamsa (uz Annu Magnani u Tetoviranoj ruži). Ona je žena nezamislive odlučnosti , sama je sebe poredila sa mačkom na vrućem limenom krovu, koja ne želi skočiti, jer je njena pobjeda, kako zaključuje Maggie, u tome da što dulje ostane na njemu. Za razliku od poslušne i gramzive Mae, koja stalno stoji kao podrška svom mužu radi viših ciljeva, odnosno otimanja bogatstva od umirućeg oca, ona u svakom trenutku drži opreku Bricku, ogorčena time da Brick ne želi spavati s njom, radi sukoba oko njegovog prijatelja Skippera. Brick optužuje Margaret za njegovo samoubojstvo, a ona želi ćuti da su on i Skipper ipak bili nešto više od prijatelja, što i sam Brick shvaća,ali zbog ponosa ne može izreći. Tako se, uz licemjerje, nameće i osobina nikako poželjna u južnjačkom okružju – homoseksualnost.
U ta dva glavna motiva skriva se i potencijal suvremena adaptacije drame, ili za južna područja čak i lokalizacije. Osim u likovima Goopera i Bricka, licemjerje se ocrtava i u postupcima luteranskog svećenika, koji pokušava (također vrlo aktualno) nagovoriti oca Pollita da pokloni nešto njihovoj crkvi za svoje spasenje – jer neki su poklonili vitraj, a neki klimatizacijski sustav. Lik Tookera također je često zanemarivan u adaptacijama , dok je on također jedan od lešinara koji se nadvijaju nad imanje oca Pollita, što Mae i Gooper, skladan par negativaca podupire. Svećenika uopće ne zanima spasenje duše oca Pollita, već to da njegova crkva profitira nečime što im nedostaje, pokušavajući tako prodati oprost, što je jedna od stvari koje je Luther najviše zamjerio rimokatoličkoj crkvi.
Otac Polit, od kojeg svi skrivaju činjenicu da umire, pokazuje jasno baš kao i Tennessee Williams koliko simpatizira Maggie, i koliko želi da dobije dijete s Brickom, kako bi mogao ostaviti njemu imanje, shvaćajući što Gooper želi od njega, glumeći zajedno sa svojom ženom i monstruoznom djecom, koju Maggie nazive „bezvratim čudovištima“ (no-neck monsters) veliku brigu i ljubav. Likovi djece također bi se mogli bolje iskoristiti, budući da je Williams i napisao pjesmice koje pjevaju, opisao njihove male izvedbe, iako većinu njih nije predvidio na sceni, već kao zvukove iz pozadine. No, svi ti scenski zvukovi bili bi jednako efektni i vizualno. Zamislite samo likove djece koje poput majmuna pjevaju sve te pjesmice naučene napamet na pozornici, obučene u razne kostime.
Treći motiv drame je propadanje Bricka kao sportaša, njegova ogorčenost zbog gubitka fizičke sposobnosti i toga što mora biti sportski komentator, koji iz „staklene kutije promatra ono što se događa na terenu“, ali i njegovo propadanje kao ličnosti, padanje u alkoholizam zbog toga što se odbija suočiti s problemom. Najveća napetost u drami postignuta je iščekivanjem
„klika“ u Brickovoj glavi, klika bez kojeg Brick ne može normalno i smireno funkcionirati.
Zanimljiv je i trenutak u kojem otac Politt (u originalu Big Daddy) govori o Europi kao velikoj rasprodaji , na kojoj je svojoj ženi, koju više ne podnosi (a koja je u njega zaljubljena, i odbija svaki spomen činjenice da umire, pa tako i u 3.činu, kada Gooper spominje kako će trebati dijeliti imovinu, na što ona odlučno reagira riječima „Ja sam njegova žena, ne udovica“), i još se sjeća djece na brežuljcima Barcelone koja šetaju bosonoga i gladna. On podržava Maggie u namjeri da zatrudni, i sam govori Bricku da ima predivnu ženu, da bi on bio sretan kad bi imao takvu ženu i slično. Otac Politt je obiteljski čovjek, koji jednostavno želi unuke koji će ga voljeti iskreno, baš kao i Brick, a ne unuke poput Gooperove djece, prema kojima javno pokazuje prijezir.
Na kraju preostaje pitanje koji je završetak bolji – onaj originalni ili broadwayski, onaj koji pokazuje da je sve riješeno , ili onaj koji ostavlja prostora za daljnju igru i razmišljanje? Problem je što nije napisan samo drugi završetak, posljednji prizor, već cijeli treći čin. U broadwayskoj verziji trećeg čina ima nekoliko opaski koje su uključene i u film, i zaista su vrijedne pažnje, dok je onaj originalan malo mističniji, ostavlja prostora za sumnju, jer Margaret otvoreno priznaje da je lagala u Brickovu korist (za što joj Brick na neki način i odaje priznanje, ne suprotstavljajući se njenom prijedlogu da se napiju i vode ljubav), i obećava kako će to imaginarno dijete postati stvarno.
Što se dogodilo sa ovom obitelji možemo samo nagađati. Jednu od mogućnosti implicirala je i Maggie svojim završnim riječima u originalnoj verziji – „this place that death has come into…“, no u tome je i čarolija ove drame – neizvjesnost.
Pitanje je zašto se češće ne izvodi u našim kazalištima, jer svakako nudi prostora za osuvremenjene kroz tri motiva – licemjerje, homoseksualnost (odnosno njeno demantiranje)i alkoholizam, tri motiva koja su učestala na našim naslovnicama.
________________________________
Spomenuo sam da ću pisati o Zinki Kunc-Milanov, Milki Trnini i Dragici Martinis, a u to društvo ću svakako uključiti i Ilmu de Mursku, ali ne želim pisati o nijednoj od tih četriju diva bez da prije istražim neke detalje o njima, da mogu prirediti kvalitetan tekst, kakav su u ovim vremenima povijesnog zaborava i zaslužile
Pozdrav 
Do tad, youtube vam donosi Mačku ...
četvrtak, 19.08.2010.
Put u Imotu
Bilo je i vrijeme da na dulje od 2 sata zađem u dalmatinsku Zagoru, a priliku za to mi je pružio prijatelj koji me pozvao da dođem kod njega par dana oko velike Gospe. Nakon trosatnog drmusanja do Imotskog, za što je najviše zaslužna gužva koja se redovito stvara između Stobreča i Imotskog, uspješno sam stigao na imotski kolodvor, koji je upravo kao i svi ostalil autobusni kolodvori u lijepoj našoj u dosta derutnom stanju. Dvije,tri kavane sa kariranim stoljnjacima i dosta prljava unutrašnjost. Klasika.
Nažalost, zaboravio sam ponijeti fotoaparat, no imam nešto fotografija od prije, pa ću ih staviti. Nakon dolaska u Vinjane Donje, odakle su moji domaćini, pripravili su janjetinu i teletinu ispod peke, dakle slastan ručak. Njihova kuća je relativno velika – imaju prizemlje i kat. U prizemlju se nalazi kuhinja i prostrani dnevni boravak, te jedna kupaonica i spremište, a gore imaju 4 sobe, još jedan dnevni boravak i kupaonu. Kratko smo predahnuli, i onda me odveli do crvenog i modrog jezera, dvaju krških fenomena. Crveno se zove crveno radi stijena, a modro vjerojatno radi boje. Dok se crvenom ne može tako lagano prići (čitaj bez posebne opreme), do obale modrog je uređena staza, i u njemu se može kupati. Jezero je izrazito čisto i bistro, voda topla sve dok ima Sunca.
Navečer se održavao tradicionalni „Cvit razgovora“, odnosno vinska fešta, koja je bila popraćena očajnim tamburašima koji su oko 23 sata sišli s bine i počeli šetati ulicama i pjevati sa pripitim pukom (kada smo prošli , na repertoaru je bila „Lijepa li si“). Fešta funkcionira na način da se kupi čaša za 30 kn s kojom imaš pravo isprobavati vina svih vinarija imotske krajine, koja su se tamo došla predstaviti. Mi smo pak odšetali do tvrđave Imote , s koje se Imotski širio, a koju je prvi put spomenuo Konstantin VII Porfirogenet u svom dijelu De administratio imperio (isti je zaslužan i za legendu o dolasku Hrvata). S tvrđave bi vjerojatno pucao lijep pogled, da nije bila noć J, pa nismo mogli vidjeti previše.
U centru Imotskog stoji spomenik Tinu Ujeviću, koji je nažalost zatrpan kafićima, pa ga se jedva može fotografirati, ali ja sam uspio u prijašnjem posjetu. Tin Ujević jedan je od naših najvećih pjesnika iz razdoblja moderne, ali i uopće, rođen je u Vrgorcu, no njegova obitelj bila je podrijetlom iz Imotskog, tako da ga se smatra i Imočaninom.
Sljedećeg dana smo držali nemrs s obzirom na blagdan velike Gospe. To nije propisano od katoličke crkve, ali je običaj u narodu, a kako se kaže: „Bolje da propadne selo nego običaj“. Popodne smo krenuli kanuima na rijeku Vrljiku čiji se izvor nalazi u blizini Imotskog, a teče čitavim Imotskim poljem. Rijeka je bila ledena, pa se i nisam imao namjeru okupati, ali je veslanje, uz moje fizičke (NE)sposobnosti bilo pravi doživljaj. Prošetali smo i do dva jezerca zvana „Dva oka“ koja su mnogo manja, a voda je neusporedivo toplija. Tamo smo naišli i na čitavu skupinu gastarbajtera iz svete zemlje Njemačke i Kanade, koji jedva i da mrljaju nešto naš jezik, ali na obe ruke imaju istetovirane grbove, raznolika slova U i rečenice tipa „za dom spremni“. Bome, lako je biti u Kanadi za dom spreman.
Navečer se na prostoru ispred općine održala zanimljiva priredba – naime obitelj Surian (poznati otac-bas Giorgo, sinovi Giorgo jr. i Stefano, te kćer Leonora) priredili su najbolje ulomke iz „Jalte, Jalte“ i izveli ih na skromnoj pozornici sa minimalnim rekvizitima uz pratnju sjajnog pijanista Vjekoslava Babića (ili Bebića ne mogu se sjetiti točnog prezimena). Izvedba je izazvala predivne emocije, pokazala kako teatar postoji i bez eurotrash kića, te kako se zabava može postići ne samo pučkim teatrom kakav nam neki žele nametnuti.
Oko 2 i 15 toga jutra zaputili smo se u Proložac, na hodočašće povodom velike Gospe. To je također bilo divno iskustvo, pod zvjezdanim nebom i minimalnom javnom rasvjetom, očituje se vjera ljudi toga kraja. Oko 4 i 30 smo i stigli do Prološca, poslušali misu u maloj kamenoj crkvi, a onda , oko 6 pojeli ćevape, osigurali si prijevoz i zaspali.
Navečer smo ponovno otišli u grad, jer je na veliku Gospu najveći „dernek“. Zapravo, ja sam bio potpuno iznenađen s noćnim životom u Imotskim. U kafićima se jedva može naći mjesto, svi imaju osiguran kakav-takav prostor za plesanje, a najpopularniji klub među mladima zove se „Hajka“ (unutra pak deru same cajke, a dress code je isti kakav možete vidjeti u Zagrebu oko 10 na Strossu). Uglavnom, noći su u Imotskom vrlo zanimljIve.
U isto vrijeme se održavao i sajam starih zanata, koji je bio znatno slabije posjećen, što nije ni čudo. Ipak, mene iskreno zanima što su tamo bili stari zanati osim kovača. Čovjek koji savija žlice i vilice u narukvice? Žena koja prodaje šešire u stilu druga Tita? Sve je to zgodno i simpatično, podsjeća na varaždinski špancirfest, ali nema veze sa starim zanatima toga kraja.
Put u Imotski bio je izvrsno iskustvo, i moram reći da preporučujem svima koji imaju predrasude prema tom kraju da odu par dana tamo, pa malo razgledaju i uživaju u miru i tišini koji taj kraj danju može pružiti, ali i zabavi i noćnom provodu koji postoji noću.
S putovanjima sam gotov do listopada i odlaska u Strasbourg! Ali pisat ću ja - sljedeća tema su tri hrvatske operne dive - Zinka Kunc Milanov, Milka Trnina i nedavno preminula Carla Martinis,sve tri zaboravljene u svojoj domovini.
četvrtak, 12.08.2010.
Knjige su se vratile u grad...
Ako ste primjetili (a vjerojatno jeste), Znanje , Algoritam i Mozaik knjiga krenuli su pod pokroviteljstvom Konzuma (odnosno Agrokor grupe) i Tiska u prodaju knjiga po 19.99 kn na raznim mjestima - tako ćete sad na knjigu naići na svim kioscima Tiska,u prodavaonicama Tisak media, ali i u Konzumu i Kozmu. Naravno, uvijek se nađu društveni dušebriznici koji će zamjetiti da se radi o nekvalitetnoj literaturi, rekli bismo "šundu", ali nije li pomak da će jedna prosječna domaćica umjesto da kupi tri trič-trač časopisa tipa "Mila, Draga, Tena", kupi knjigu, makar njen naslov bio "Oprosti mi , molim te".
Ali naravno, društvenim dušebrižnicima (a sve češće mislim da oni rade za nakladničke kuće kao promotori onih skupih, tvrdoukoričenih izdanja koja obično koštaju i po 150 kn, a naslov je recimo "U pupku joj rubin") se nikako nije svidjela ni biblioteka ruskih klasika, koju je od početka lipnja izdavao Jutarnji list. No ovoga puta nisu Jutarnjem zamjerili niti izbor djela, niti način na koji su uređena, već - grafički dizajn. Naime, na naslovnici ovih knjiga se nalazila babuška (ili matruška, kako tko zove), što su im strašno zamjerili, pa tako donosim ulomak iz članka Katarine Luketić.
Naravno da je babuška bila promašaj, i naravno da su već komične priče o ljudima koji su kupovali "2 metra Tolstoja", pa onda još i birali boje kako bi se sve uklapalo u boju regala u dnevnom boravku, ali u čemu je problem. Knjige su koštale 29.90 kn, i znači da se iz tih 29.90 moralo platiti i dizajnera i tisak, stoga ne moramo očekivati ne znam kakvo djelo. Osjećao sam se dosta glupo čitajući ove redove,ali i nastavak mudrog članka K.Luketić, s obzirom da sam i sam nabavio sve knjige iz biblioteke, jer su nekako pogodili naslove koje doma nemam, a koje sam zaista htio pročitati, a trebat će i meni i bratu za lektiru. Uostalom, kad su već protiv svega, nije li pozitivno da jedna tinejdžerica ili tinejdžer preko ljeta odluče pročitati Anu Karenjinu, makar samo razmišljajući o međuljudskim odnosima, odnosno čitajući to veliko djelo ruskog realizma kao najobičniji ljubić .
Ali, vratimo se na tzv. "Knjige dostupne svakom". Recimo ovoga mjeseca se na kioscima može naći zgodan i originalan krimić "Trinaest priča", dva ljubića "Oprosti mi, molim te" i "Matildin ljubavni valcer", kvazipovijesni roman "Put u Jeruzalem" i još jedan krimić "Ne puštaj me". Naravno da u toj biblioteci neće izaći nijedan roman koji će se stoljećima pamtiti, naravno da takve knjige ne možemo niti približno usporediti s onim čime se Znanje bavilo prije privatizacije i pretvorbe, ali evidentno je da se te knjige čitaju, jer sam jučer, šetajući primoštenskom i splitskom plažom ugledao većinu tih naslova, iako najčešće "Trinaest priča" i "Omertu" Maria Puza, koja je izašla prošli tjedan.
Uostalom, Znanje se dobrim dijelom vratilo staroj slavi , i to naravno kroz biblioteku "HIT", kvalitetnim naslovima koji su namjenjeni širokim masama. Ali o tome drugi put. Do tada, uživajte u ljetu , suncu, moru (ili asfaltu, ako niste na obali), i dobro se odmorite. Ako vam usfali literature, posegnite i za ovim naslovima sa kioska, ja ću kad ispraznim svoju torbu sa knjigama, i to bez imalo grižnje savjesti :)
utorak, 03.08.2010.
O Splitu...
Jutarnji List je pokrenuo zanimljiv projekt – platio je stranog, belgijskog novinara Dana Alexea da putuje jadranskom obalom i piše svoje dojmove, kako dobre, tako i loše. Te članke sam čitao, i prva stvar koju sam zamijetio je da g. Alexe ima neke nenormalno visoke kriterije, što se očituje u člancima gdje pljuje po paškom siru (jer on sigurno izvrsno zna kakav je okus pravog paškog sira), ili gdje piše da je crni rižot u jednom restoranu u Splitu preslan. Naravno, sve je to dio osobnog doživljaja, no zbog toga se ne može restoran prozvati lošim i nazadnim, jer dotični g. Alexe nije neka mjera za slanoću, već samo jedan u nizu gostiju. Jedna od stvari koje smatram opravdanima, a koje je zamijetio upravo u članku o Splitu je to da se turističkim
djelatnicima nekada toliko teško osmjehnuti i da se doimaju bezvoljnima, radi čega su ga napali komentatori preko Facebooka sa porukom: „Premalo su plaćeni, pa još da se i smiju. Pih!“ No, to ne može biti opravdanje za kronični nedostatak ljubaznosti na dalmatinskoj obali. Konobari su bezvoljni, vidi se da ih bole noge (ili nešto drugo) , da im se trenutno ne da, i da bi sada rađe ležali u svojim dnevnim boravcima i slušali Narodni radio, nego bili ovdje. Jasno, svatko bi se oko podneva rađe odmarao nego radio, ali kada već imaš posao, makar i honorarni (što 320 000 Hrvata nema), onda budi zahvalan. I lako za to što prema nama, domaćima, nisu ljubazni, mi smo na to već navikli , otupjeli i nikada nas nije previše uznemiravalo. Ali, jednako su neljubazni (taj stav se ne može nazvati niti bezobraštinom, to je jednostavno indiferentnost) prema stranim turistima, koji očekuju malo bolju uslugu. Jednog Splićana je pak naročito pogodio sljedeći ulomak.
Ja u tom ulomku ne vidim ništa sporno. Split uistinu po noći nosi jednu mračnu notu, pogotovo u uličicama Geta, u nekim mračnim kafićima. Koja je vaša prva asocijacija na grad Split? Moje su uvijek bile baka i dida, ali to je iz drugih , privatnih razloga. Asocijacije svakoga turista, koji na nijedan način nije vezan uz Split, su naravno sv. Duje i Peristil, riva i Marjan, a ako je iz Hrvatske, vjerojatno će se sjetiti i spomenika Marku Maruliću , Grguru Ninskom , te Meštrovićeve galerije. Možda se autor u prethodnim retcima malo krivo izrazio, pa napisao da Splitom vlada špijunska atmosfera, ali istina je da su ulice Geta podjednako dobra pozornica za Casablancu, kao što su i za neke druge predstave Splitskog ljeta, koje se redovito igraju na krivom prostoru Carrarine poljane. Predivno je prošetati Splitom navečer – po mogućnosti krenuti niz Hrvojevu ulicu (niz pazar) , doći do Rive, pa prošetati preko Rive, pa i ovako preuređene, popiti kavu ispred hotela Bellevue na Prokurativama, pa proći dijelom kroz Veli Varoš, pogledati one male crkve po noći, spustiti se na Matejušku, pa tamo malo sjesti, vratiti se prema Rivi, proći kroz Dioklecijanove podrume i sjesti ispred hotela Luxor, pa se vratiti u srce grada, i shvatiti da je autor ovih redaka imao potpuno pravo. Jer život u Splitu teče u tri pravca, i sva tri vode na Rivu – Marmontova, koja služi kao šetnica, Peristil i podrumi sa prodavaonicama bižuterije koja mami strane turiste, te Pjaca i okolne ulice. Zbog toga često sva mjesta koja se nalaze unutar palače ostaju prazna, slabo osvjetljena, što im daje poseban ugođaj, baš za snimanje jednog crno-bijelog filma, u maniri film noira. Split je savršena, ali neshvaćena, filmska pozornica.
Ipak, nije mi jasno što je autor očekivao. Pretpostavljam da je znao kada je ulazi u hotel Bellevue da isti ima tek 2 zvjezdice, i da, iako se nalazi na dnu Rive i pruža savršen pogled na cijelu Rivu, vjerojatno nema klimu. Ne znam zašto ga je to toliko iznenadilo, te ne znam, zašto odjednom preporuča svima hotel Bellevue. Ja vam ga ne preporučam, ako putujete sa manje ograničenim budžetom, nađite hotel Dioklecijan, koji se nalazi upravo u jednoj maloj uličici kraj Vip centra u blizini kina Karaman, jer mislim da nudi korektan smještaj, a cijena će biti podjednaka, budući da on ima 4 zvjezdice, ali nema pogled kakav nudi Bellevue. A on je mislio da je Bellevue nešto dobro jer je u njemu boravio čak i Orson Wells dok je snimao, kako kaže autor kićasti socijalistički ep Bitka na Neretvi. E pa kićasti socijalistički ep Bitka na Neretvi nije ništa manje kićast nego filmovi o američkim pobjedama u II. svjetskom ratu, a na filmskom festivalu u Moskvi proglašen je jednim od 10 najboljih filmova o II. svjetskom ratu. Ako moram birati hoću li gledati neku od 53 verzije o bitki na Iwo Jimi, gdje su Amerikanci tobože herojski pobjedili Japan, ili Neretvu, Sutjesku, Drvar ili Kozaru, biram ovo drugo. Dotični je mislio da je hotel skup jer je u njemu boravio Tito. Ipak je Tito imao vilu Dalmaciju.
Jedna od opravdanih zamjerki je to što se „otelio“ dok je našao spomenik Orsonu Wellsu, koji se nalazi ispred shopping centra Joker, a koji je zaželjela Orsonova ljubav, naše gore list Oja Kodar. Naravno da nije lijepo što je spomenik stavljen na tako nevažno mjesto, jer samim time gubi svoj smisao, no postoji mnogo ljudi koji su značajniji za Split od Orsona Wellsa, koji ni nemaju spomenik, tako da je Orson skroz dobro prošao J.
Uostalom, cijeli Split je izgubio nešto gradskoga u sebi, možda i zbog propadanja nekoć eminentnog festivala „Splitsko ljeto“, koje se sada poziva na staru slavu i koprodukcije. Ni jedno, ni drugo nema smisla, budući da Split ima potencijalno najbolji operni ansambl u Hrvatskoj, kog predvodi V.Fijačko, a oni rade koprodukcije u kojima nastupaju slabiji slovenski i talijanski pjevači, a i te koprodukcije se mogu izvesti tek 2-3 puta , zbog problema sa gostujućim pjevačima. Dramski program je još niže pao. „Moje dijete“ u režiji Nenni Delmestre i nema nekog smisla postaviti u podrumima Dioklecijanove palače, budući da se radi o suvremenom dijelu, „Smij i suze starega Splita“ su navodno dobre, postavljene na Sustipanu, ali turistički neprivlačne, jer strancu sigurno ne zaigra srce kada pročita „Laugh and tears of old Split“, a „Ribarske svađe“ solidne, postavljene u lučici Spinut (čitaj Prva voda), ali narušene tupavim pjesmuljcima Mate Matišića. Umjesto da Split koristi ono što ima, dakle savršen prostor za izvođenje antičke tragedije na Peristilu, te južnjački duh koji ima , a koji je prikladan za talijanske komedija tipa spomenuti Goldoni, ali i za najavljenog, pa otkazanog Borgesa, pa i Williamsa („Noć iguane“ je jedna od posljednjih kvalitetnih predstava, a dobila je i nagradu hrvatskog glumišta, izvedena upravo u Vili Dalmaciji), oni se baš prenemažu sa nekakvim naslovima koji veze s vezom nemaju. Ali o Splitskom ljetu, njegovoj staroj slavi, onome što danas nudi, i onome kakvim ga ja zamišljam, neki drugi put (a o slučaju Mucalo sam već pisao)
Split je dakle grad uz koji sam emotivno vezan, a i inače sam mišljenja da je „najlipši grad na svitu“, ali i da ga njegovi građani, koji drže do svoga tako da kamenuju bus pun Dinamovaca, umjesto da uče o svojoj bogatoj povijesti i kulturi, sustavno uništavaju. Na niske je grane Split pao.
