Belle epoque
ponedjeljak, 30.01.2012.
Noć muzeja
Netom prije odlaska pred Klovićeve dvore, vodio sam razgovor sa nekim svojim poznanicima. Zapravo , raspravu o smislu održavanja ove najpopularnije kulturne manifestacije u Hrvata. I dok su moji sugovornici tvrdili da se time stvara pogrešna percepcija da ljudi u muzeje idu samo ovom prilikom, ja sam tvrdio da je to i više nego u redu - možda će ljudi kojima nije palo na pamet da odu u muzej usred srpnja ili krajem rujna nakon što vide da u tim muzejima zapravo postoji nešto interesantno odvesti svoju djecu, prijatelje i obitelj u muzeje. Nadam se da ste i vi, dragi blogeri istog stava.
Nego, da objasnim svoj itinerar prije iznošenja detalja. Na prvo mjesto je zbog potencijalne gužve stavljena možda i najbolja zagrebačka galerija, Klovićevi dvori, koji možda nemaju izložen stalni postav (ili ga ja barem nikada nisam imao priliku vidjeti), ali imaju sjajne kustose i sposobnu ravnateljicu. Tako je trenutno u tijeku izložba "Tizian, Tintoretto, Veronese - majstori renesanse", koja je predstavila radove velikih umjetnika iz riznica dalmatinskih samostana. Ni sam nisam znao da tako važna djela možemo naći u Trogiru, na Cresu i u ostalim dalmatinskim i primorskim gradova, možda pravo zbog toga što nisu često izlagana. Druga velika izložba je ona Celestina Medovića, koja je predstavila njegovo cjelokupno stvaralaštvo, a izložba je, unatoč slabijim informacijama i popratnim tekstovima, usporediva sa drugom velikom retrospektivom koja je bila u Klovićevim dvorima prije nekoliko godina, a to je ona velikog Vlahe Bukovca. Klovićevi dvori su sjajno organizirali ulazak u muzej, te se trebalo pričekati (mi smo u 18.10 čekali tek 10-15 minuta), ali se zato postav mogao razgledati u miru. Posebno se odnosi na velika historicistička platna Celestina Medovića.
Muzejsku rundu smo nastavili u Umjetničkom paviljonu, koji nikako nije regulirao ulazak i izlazak, što nikako nije bilo dobro za malenu površinu tog prostora. Izložbu Bele Čikoša Sesije, na kojem su predstavljena njegova brojna platna, ali i crteži, te radovi nastali u suradnji s Slavom Raškaj. Tonko Maroević, autor izložbe, sjajno je postavio djela, ali ih zbog ogromne gužve nije bilo moguće. Tako smo nažalost propustili toliko najavljivane erotske crteže ovog autora, ali to ne znači da do Umjetničkog paviljona neću navratiti drugom prilikom.
Prije povijesnog događaja, utakmice Hrvatske i Srbije , nastavili smo đir Zrinjevcem do Moderne galerije i izložbe Šime Vulasa. Šime Vulas je rođen 1933. na Drveniku kraj Trogira, te je postao jedna od najznačajnijih figura hrvatskog kiparstva nakon Drugog svjetskog rata. Iako nisam previše upućen u njegovo stvaralaštvo, nekoliko me detalja u stvaralaštvu zaista oduševilo ( i natjeralo da se informiram :-) Naime, autor ima niz motiva koje često koristi, a to su jedra, raspela, zagrljaji. Osim toga, drvo koje često koristi, jedan je od mojih najdražih materijala. Ne bih htio reći kako ne cijenim skulpturu u kamenu, ali upravo drvo ima neku posebnu toplinu, miris, način obrade.
Kao što rekoh, noć ispunjenu kulturom ipak je trebalo presjeći nekim mainstream događajem, a to je upravo bila utakmica. Rezultate, suđenje, pogodke i prilike neću komentirati. Primjetit ću samo da se tu više nije radilo o sportu ni vještini, već o huškanju i raspaljivanju nekih starih sukoba, o nečemu što sa sportom nema nikakve veze.
Nastavili smo kasnije u Muzeju za umjetnost i obrt, jednoj od mojih najdražih muzejskih destinacija u gradu. Ovoga puta tamo je bila izložba "Simboli luksuza", na kojoj su bili izloženi vrlo zanimljivi i vrijedni predmeti koji upravo odgovaraju nazivu izložbe. Predmeti su posuđeni iz kolekcije Thysenn - Bornemisza, a radi se o predmetima koji su izrađivani diljem Habsburške monarhije od najvrijednijih materijala, a u uporabi su bili dugi niz godina. MUO se od navedenih muzeja najviše potrudio, te su u sklopu izložbe bili prikazani i radovi učenika ŠPUD-a, a oni su sami i radili na licu mjesta. Izložba je sjajno postavljena, a tu su i edukativna računala sa detaljima o svakom eksponatu.
Naposljetku, preselili smo se do Roosveltovog trga i najveće zagrebačke privatno-javne kolekcije, Muzeja Mimara. MM sam obilazio u nekoliko navrata, stoga sam se ovoga puta odlučio samo za malen dio kolekcije , predmete iz islamske kolekcije koji su prvi put izloženi. Kustosi iz Mimare i autori postava dali su si truda, te je sve o islamskim, bantu i ostalim predmetima vrlo detaljno objašnjeno uz izložbu, iako broj tih predmeta ne prelazi 20. Kao privremenu izložbu ove Noći muzeja Mimara je predstavila hrvatsku lutkarsku kostimografiju i scenografiju, ali , ako mene pitate, vrlo konfuzno postavljenu. Zapravo, pridjev konfuzan ne opisuje srž problema. "Navrat - nanos" bi bio primjereniji izraz.
I tako je prošla još jedna divna večer uz muzeje. Sve navedene izložbe preporučam, a Meštrovićev atelje je i ove godine nažalost ispao s itinerara. To ne znači , ponavljam da ga u najskorijoj budućnosti neću posjetiti s fotoaparatom.
_
Da se malo i pohvalim. Trenutno radim kao volonter na portalu Teatar.hr, danas mi je objavljen i prvi tekst (vjerojatno ga nećete moći pročitati bez pretplate :-( , tako da ću se na blogu pojavljivati 3-4 puta mjesečno, kao što je već postao i običaj.
Do čitanja (a slijedeći vikend me čekaju 2 koncerta u Lisinskom),
lp :-)
četvrtak, 26.01.2012.
Bečki vikend kulture
Budući da sam gotovo iscrpio zagrebačku muzejsku ponudu, a u tom trenutku Maribor, europska prijestolnica kulture, još nije započeo svoj program, nije mi preostalo ništa drugo nego posljednji put iskoristiti aktualnu putovnicu za putovanje u Beč. Sam Beč nije bio prijestolnica kulture, već je titulu dodijeljenu Austriji 2003. prepustio Grazu, ali i sam nudi više od 90 muzeja te redovite gostujuće izložbe, kakve u posljednje vrijeme ne možemo vidjeti u Zagrebu.
Više sam puta pisao o prednostima suvremenih putnika. Jedna od najvažnijih je internet. Prilikom prošlog planiranja putovanja u Beč (koje je uslijed vremenskih neprilika bilo otkazano), pronašao sam Wombats Hostel na Mariahilferstrasse (blizu Westbanhofa) koji mi se učinio kao odgovarajući omjer cijene i kvalitete ponude, te krajnje ljubaznog osoblja, pa sam ih i ovoga puta nazvao i rezervirao dvokrevetnu sobu. Wombats je definitivno mjesto za preporučiti. Noćenje u dvokrevetnoj sobi, koja je prilično topla i velika, košta 29 eura, a moguće je nadoplatiti doručak 3,7 eura. Na doručku (švedski stol) formalno ne smijete uzimati hranu za ostatak dana, ali kuharice iz BiH i nisu previše zainteresirane za nadzor situacije :-) Osoblje hotela je gostoljubivo, a dobivate i piće dobrodošlice u baru . Wi-Fi, naravno, osiguran!
Budući da smo imali samo dva dana, i prilično ambiciozan plan za obilazak muzeja, odlučili smo ovog puta zaobići Schonbrunn, koji se nalazi izvan centra, a oduzeo bi nam dosta vremena. Spustili smo se niz Mariahilferstrasse, vidjeli spomenik Haydnu (kojeg je na toj prometnoj ulici bilo malo teže fotografirati), te došli to Museum Quartiera, sjajnog prostora koji nudi različite programe , među kojima i poseban muzej za djecu, ali smo ga nažalost u nedostatku vremena ovog puta preskočili.
Beč je bio prijestolnica moćnog carstva, i to se na njegovoj arhitekturi itekako vidi. Jedan od najboljih primjera je Kunsthistoriches Museum i njegov "brat blizanac" Naturhistoriches Museum, između kojih se nalazi monumentalni kip Marije Tereze. Palača Neue Burg, nekoć sjedište kraljevske obitelji, od 1945. služi kao predsjednikov ured. Neue Burg možda je i najznačajniji dio impresivnog kompleksa Hofburga - upravo je s njegovog balkona Hitler proglasio Anschluss, jedan od najbitnijih poteza 2. svjetskog rata.
Šetnja Bečom nastavlja se uz Augustinsku crkvu, također dio kompleksa Hofburg, te dolaskom do Bečke državne opere, koju je car Franjo prilikom otvaranja nazvao "kolodvorom", a danas je jedna od najboljih opernih kuća u Europi. Jednu od najuspješnijih izvedbi možete naći i na youtube-u - Annu Netrebko i Elinu Garanču u Donizettijevoj Anni Boleni, a možete je i kupiti u suvenirnici. U blizini se nalazi i galerija koja je bila središnji motiv puta - Albertina, sa jednom od najvećih kolekcija grafika u Europi, te sjajnom gostujućom izložbom Renea Magrittea, i kolekcijom koja sadrži sjajna djela Moneta, Signaca, Marca, Brancusija i Chagalla.
Nakon opere krećemo prema Stephansdomu, bečkoj katedrali u kojoj nas je zatekla neobična situacija. Naime, gotička katedrala bila je osvijetljena bojama koje bi prije pristajale light showu kakav se priređuje za umjetničko klizanje nego crkvi, a nemoguće ju je razgledati jer je najveći dio molitveni prostor ( u kojem se zapravo ne možete pomoliti). Stephansdom je stradao u Drugom svjetskom ratu, te se neprestano obnavlja. Posebno je zanimljivo da je središnja nedjeljna misa u 10 sati zapravo i koncert, jer se tog vikenda izvodila Mozartova Krunidbena misa. Jezuitska crkva, kraj koje se nalazi sveučilište na kojem je djelovao Ruđer Bošković ( i tamo napisao svoju Teoriju prirodne filozofije) , jedna je od skrivenih dragulja, koju nažalost nismo mogli dobro razgledati jer je rasvjeta bila ugašena.
Jedna od najpoznatijih crkava u Beču je crkva sv. Karla Boromejskog, sagrađena u raskošnom baroknom stilu sa dva stupa koja imaju spiralni motiv sa Trajanovog stupa u Rimu. Skulptura Henryja Moorea, postavljena kao opreka raskošnoj crkvi, nije otkrivena, ponovno iz nepozantih razloga. Budući da smo bili samo 2 dana, nisam imao vremena raspitivati se o detaljima.
Hundertwasser Haus jedna je od nezaobilaznih bečkih atrakcija. Zgrada neravnih podova ima 52 stana, 4 ureda te tri zajedničke terase, te ju je zbog mira vlasnika stanova nemoguće posjetiti. Malena suvenirnica u nedjelju je bila zatvorena, a KunstHaus Wien , koji je također dizajnirao Hundertwasser preskočili smo zbog Albertine, koju smo htjeli obići što prije kako bismo izbjegli velike gužve. Izložba "Monet bis Picasso" sadrži prilično standardan izbor iz jedne privatne kolekcije, u kojoj se nalaze djela Picassa, Marca, Chagalla, Brancusijeva "Ptica" te brojni radovi Paula Kleea, ruskih konstruktivista i njemačkih ekspresionista. Nakon obilaska nekih drugih galerija sa sličnim postavom, Albertinu mogu pohvaliti zbog najlogičnijeg slijeda te najugodnije uređenog prostora. Sav namještaj i zidovi su obojani u neutralnu sivu boju, a fokus je stavljen na sama djela. Gostujuća izložba koja je predstavila više od 150 radova Renea Magrittea, također je sustavno postavljena, te je u potpunosti jasno kojim se smjerom treba kretati.
U središtu izložbe su Magritteova platna, ali izložba je predstavila i fotografije (koje smo 2010. mogli vidjeti u MUO), kućne filmove koje je snimao sa svojom Georgette , novine i plakate koje je ilustrirao, te ostale predmete njegovog dizajna. Neke od najpoznatijih slika na izložbi bio je "Dvorac u Pirinejima"; "Poljubac", "Ljubavnici" i predivna "Velika obitelj"; jedna od slika koje su mi se posebno urezale u pamćenje. Izložba je otvorena do 26. veljače, stoga svi koji ste u mogućnosti, požurite.
Obilazak smo nastavili u kući Secesije, stila koji je toliko obilježio bečku arhitekturu. U zgradi koju je projektirao Joseph Maria Olbrich održavale su se izložbe grupe umjetnika koji su stvarali u tom periodu, ali od secesije je u zgradi danas ostao samo Beethovenov friz, koji je trebao biti privremeno djelo, ali je njegova vrijednost prepoznata i brzo je odlučeno da će biti zadržan. Nažalost, Beethovenov friz jedino je vrijedno pozornosti - ostale, gostujuće izložbe nemaju baš nikakve veze s prvotnom namjenom zgrade, a prema mom sudu niti sa zdravim razumom. Dovoljno je reći da nisam osjetio potrebu niti zapisati imena tih anonimnih umjetnika.
Završetak bečke turneje bio je u dvorcu Belvedere kojeg je Eugen Savojski dao izgraditi nakon trijumfa nad Turcima kraj Beča 1683. godine. U gornjem dvorcu nalazi se stalna kolekcija, među kojom vrijedi istaknuti zbirku srednjovjekovne umjetnosti, postavljenu u ambijentu koji imitira autentični, prostoriju posvećenu djelima Klimta, u kojoj se nalazi i slavan "Poljubac" i "Judita", kojom je potresao čak i svoje bogate pokrovitelje, obitelj Wittgenstein. Osim Poljubca, jednog od najreproduciranijih djela u povijesti zapadne umjetnosti, tu se nalaze i brojni pejsaži, koji su manje poznati, ali također vrlo važni. Drugi poznati bečki umjetnik, Egon Schiele, također je zauzeo važan dio u Belvedereu, zajedno sa impresionistima i ekspresionistima.
U donjem Belvedereu održavaju se gostujuće izložbe. Budući da Beč ove godine obilježava 150. obljetnicu Klimtovog rođenja, izložba je posvećena Klimtu i Hoffmanu , te njihovim zajedničkim projektima. Na izložbi je rekonstruiran Beethovenov friz, Palača Stoclet i brojni drugi zajednički projekti, a izložen je bio i meni posebno drag Klimtov portret Sonje Knips. Iako mala opsegom, ova izložba je pokazala talent, odnosno znanje austrijskih kustosa - i tom malenom prostoru prikazane su brojne makete, crteži, tlocrti i rekonstrukcije autentičnih lokacija, a tekstovi su postavljeni na engleskom i njemačkom.
Put u Beč završio je posjetom sjajnom japanskom restoranu Akakiko, u kojem je hrana sjajna, a osoblje nimalo razgovorljivo :-)
P.S. Fotografija, naravno, ima, ali još nisu stigle na red za upload. Noć muzeja se bliži - treba obići dosad propuštene izložbe! Moja preporuka je MSU - Socijalizam i modernost :-)
petak, 06.01.2012.
Berlinske razglednice
#1 – Prve slike
Zanemarimo monotono berlinsko predgrađe u blizini aerodroma Schönfeld, kroz koje je prolazio berlinski zid, evangeličku župu Martina Luthera Kinga i brz dolazak u grad jednostavnim kombinacijama U i S-Bahna. Prva slika Berlina koju sam vidio bio je Postdamer Platz, visoki neboderi, zvijezde koje se pripremaju za Berlinale i umjetno sanjkalište lijep su prizor. Sony Centre centar je zabave, noću impresivan prizor, a danju malo manje bitan. U blizini je i Ritz Hotel, niz luksuznih i manje luksuznih restorana, te ostaci zida. A gdjegod se nađu ostaci zida, nađu se i profiteri. Mladići obučeni u odore crvene armije slikaju se sa turistima te dijele žigove na zadnje stranice putovnice, i tako prilično dobro zarađuju. Laganim hodom dolazimo do Brandenburških vrata i Pariser Platza, na kojem se uz ruske i američke vojnike nalaze i Mickey Mouse i Darth Vader. Do diplomatske četvrti nismo stigli, ali najvažnije ambasade vidjeli smo na Pariser Platzu – francusku i američku, malo niže, na Unter den Linden stoji ruska i mađarska ambasada.
#2 – Reichstag i Brandenburger Tor
Ogromna građevina njemačkog parlamenta sagrađena je krajem 19.stoljeća, uništena je 1933.u požaru, a Hitler je za nju imao velike planove – planirao je učiniti Reichstag jednom od najvećih zgrada u svom „Welthaupstadtu Germania“, sumanutom projektu koji je Berlin trebao pretvoriti u svjetsku prijestolnicu. U blizini Reichstaga nalazi se jednostavan spomenik žrtvama zida, žrtvama nacističkog terora (97 komunističkih i socijaldemokratskih zastupnika), a tijekom obnove je sagrađena staklena kupola, koju nismo stigli posjetiti zbog sigurnosnih procedura.
Brandenburška vrata, impresivni ulaz na Pariser Platz i Unter den Linden, sagrađena su krajem 18.stoljeća, kada je jedan drugi vladar od Berlina stvarao prijestolnicu svog carstva. Budući da je najveći berlinski doček Nove godine upravo ispred i iza vrata, gotovo je nemoguće bilo uhvatiti normalnu sliku. Na Silvestrovo smo se pokušali približiti Ulici 17. lipnja, ali se ipak nismo mogli odreći svojih pića i hrane kako bismo ušli na doček već u 5 sati i zauzeli dobre pozicije. Atmosfera na Unter den Linden bila je podjednako dobra – prodavači su povisili cijene, a razgaljena masa kojoj je vjerojatno sve oduzeto navalila je na štandove. U svakom slučaju, doček koji se isplati vidjeti.
(spomenik ubijenim Židovima)
(hotel Adlon - Pariser Platz)
Ne treba zaboraviti ni spomenik poginulim Židovima Europe, koji unatoč svojem amorfnom izgledu zauzima zaista veliki prostor, te zgradu Franka Gehryja (poznat po Guggenheimu u Bilbau i Abu Dhabiju) za DG Bank.
#3 – Unter den Linden
Prema mom mišljenju najljepši berlinski bulevar, sa fantastičnim blagdanskim dekoracijama (osvijetljene su upravo lipe po kojem bulevar nosi ime) i brojnim znamenitostima. Na njemu se nalazi katedrala sv. Hedvige, katolička crkva koju je u 18.stoljeću podignuo Friedrich Veliki nakon osvajanja Šleske. Crkva je građena po uzoru na rimski Panteon, a unutra je vrlo jednostavno uređena, sa predivnim drvenim jaslicama i monumentalnim orguljama. U blizini se nalazi i Staatsoper Berlin, prva samostalna operna kuća u Europi koja se trenutno obnavlja, a nudi vrlo raznolik program – od Offenbachovih opereta do muzičkih drama Richarda Wagnera i velikih opera Giuseppea Verdija. Vrlo inovativan spomenik mjestu gdje su nacisti palili knjige nalazi se u podu kraj opere, na Bebelplatzu, a u rupi u podu nalaze se prazne, bijele police. Humboldtovo sveučilište je također dio kompleksa zgrada koje je podignuo Friedrich Veliki. Na Unter den Linden nema niti jednog McDonaldsa i Burger Kinga, te samo jedan Starbucks, što me iskreno – oduševilo.
#4 - Museuminsel
Impresivan kompleks muzeja nalazi se na otoku kraj rijeke Spree nastajao je kroz 19.stoljeće, te sadrži velike kolekcija antičkih (rimskih, grčkih, etruščanskih, egipatskih, sumerskih, asirskih, perzijskih) , bizantskih , islamskih i naposljetku, njemačkih umjetnina. Za razliku od British Museuma, koji ponosno nosi svoje ime makar u njemu baš i nema previše britanskih umjetnina, najpoznatiji muzej nosi ime po svome najpoznatijem eksponatu – oltaru grada Pergama. Pergamonmuseum formalno se sastoji od tri dijela – klasične umjetnine, (Zeusov oltar iz Pergama, vrata tržnice u Miletu, rimski mozaici i Atenin hram), zatim umjetnost starih civilizacija, sa asirskom palačom i vratima božice Ištar koja su uspješno rekonstruirana, te islamska umjetnost, poznata po palači Mshatte koja ima izrazito ukrašeno istočno pročelje i Alepsku sobu, koja je služila za primanje gostiju. Na neki način, ovo je slučaj suprotan „in situ“ muzejima – ovdje su lokaliteti preneseni i/ili rekonstruirani, te se sada prezentiraju kao trijumf spašavanja arheoloških nalazišta. Ipak, Pergamonmuseum učinio je jedan simboličan čin – svi natpisi su postavljeni na njemačkom, engleskom i turskom, odakle je većina umjetnina i donesena.
Altes Museum prvi je iz kompleksa, smješten neposredno uz Berliner Dom. U njemu se nalazi velika kolekcija rimskih i grčkih umjetnina, uz posebno rijetke i zanimljive etruščanske umjetnine. Muzej ima vrlo kvalitetan postav, te posebno ističe neke odlike primjenjene umjetnosti karakteristične za antiku. Zanimljiva je i „carska prostorija“, u kojoj su izloženi gotovo svi kipovi careva iz kolekcije, te maleni panteon smješten uz rotondu, u kojem se nalaze kipovi svih grčkih božanstava.
Berlinski muzeji vrlo kvalitetno surađuju, te se tako često izmjenjuju postavi. Tako se Nefertiti trenutno nalazi u Neues Museumu, iako se do nedavno nalazila u Altes Museumu, koji ju je dao na posudbu iz Agyptisches Museuma. Zajednička ulaznica za sve muzeje na otoku košta 14 eura, za studente 7, a za mlađe od 18 ulaz je u većinu berlinskih muzeja besplatan.
Berliner Dom je evangelička katedrala koja datira iz 16.stoljeća, a pogled na nju impresivan je i sa zemlje i iz zraka, odnosno sa televizijskog tornja. Kupola je visoka 115 metara, a budući da nikada zapravo nije služila kao sjedište biskupa, ulaz u ovu crkvu naplaćuje se 9 eura.
#5 – Alexanderplatz i Nikolaiviertel
Alexanderplatz me malo razočarao. Možda sam očekivao više od toliko razvikanog trga, ali ni te silne robne kuće nisu za baciti . Marienkirche, jedna od najstarijih berlinskih crkva nalazi se u podnožju televizijskog tornja. Sagrađena je u gotičkom stilu, ali kasnije „dograđena“ bogatom baroknom dekoracijom, a posebno značajna zbog freske plesa smrti koja se trenutno obnavlja. U blizini se nalazi i stara berlinska , tzv.crvena, vijećnica, te Neptunova fontana. Sam posjet televizijskom tornju se isplati, jer je idealno mjesto da provjeriš što još trebaš obići. Naime, na vrhu je prilično tijesno, ali ispred svakog prozora piše smjer koji promatraš i znamenitosti u tom pravcu.
Nikolaiviertel jedna je od rijetkih autentičnih berlinskih četvrti, koja podsjeća na pravu malu Njemačku. Nalazi se na obalama rijeke Spree, a osim same crkve sv. Nikole, tamo se nalazi niz palača, ali i divnih pivnica i suvenirnica. U svakom slučaju , ugodan prostor za šetnju.
U blizini se nalazi i spomenik, zamislite , Karlu Marxu i Friedrichu Engelsu. Kad zanemarimo da su ta dvojica bili Nijemci, koji su Njemačku kasnije u crno zavili, fantastično je da njihovi kipovi, niti ulice, nisu uklonjeni. Sumnjam da bi njihova sudbina u Hrvatskoj bila ista, s obzirom na njihov utjecaj (ako već ne direktno sudjelovanje) na brojne zločine. Vjerojatno se nitko ne bi bunio kada bi se nalazili u nekom predgrađu, ali , dragi moji, oni se nalaze u blizini samog Alexanderplatza, a avenija Karla Marxa jedna je od najvećih u gradu. Damnatio memoriae ni u jednom segmentu nije na djelu u Berlinu. Grad koji , nasreću, sve pamti.
#6 – Istočna galerija
Dolazak na Ostbanhof baš i nije najljepši doživljaj u Berlinu. Impresivno je da se na svakom većem sjecištu linija nalazi prilično velik kolodvor, ali Ostbanhof zapravo odudara od atmosfere četvrti u kojoj se nalazi. Moderna i opremljena zgrada nalazi se usred mosta i razrušene zgrade koji ne djeluju pretjerano sigurno. Ljudi koji su bili u NY utvrdili su izvjesnu povezanost sa Queensom , i , još gore, Bronxom. Sami ostatci zida nisu toliko impresivni koliko sam ih ja impresivnima zamišljao. Štoviše, podsjećaju na grafite u Branimirovoj ulici, pa čak i visinom. Zanimljivo je da je s jedne strane cesta, a s druge strane livada, vjerojatno bivše minsko polje. Ostatci zida stoje diljem Berlina, a najuvjerljivije izgledaju oni od Postdamer Platza do Checkpoint Charliea. 1,5 km ipak nismo hodali.
#7 – Restoran Split
U našem predgrađu, blizu nove zračne luke, prvi smo dan naišli na restoran Split, i bez dvojbe utvrdili da se radi o restoranu hrvatskog poduzetnika koji je tu došao tijekom rata. Doista, tako i je. Restoran je uređen poput križanca slavnog Macolinog restorana na staroj cesti i neke dalmatinske konobe, cijeli miriše po domaćim specijalitetima, okićen je slikama Splita grada i njegovog ponosa Hajduka, te hrvatskim zastavama. Fantastično je koliko malo čovjeku treba da bi se osjećao domaće. Gazda nam je bio i koristan, te nas je uputio u pravi smjer. Istina, neka jela smo malo teže otkrili, jer su skrivena pod imenima poput „tri vesela Dalmatinca“; ali radi se isključivo o dalmatinskim specijalitetima, od kojih bi izvjestan dio prošao i u talijanskom restoranu. Bilo mu je drago pričati hrvatski nakon dugo vremena u svom restoranu. Kaže da su gosti pretežito Nijemci koji su bili u Hrvatskoj, a Hrvati rijetko navraćaju. Nakon vožnje metroom 20 stanica, potpuno ih razumijem.
#8 – Ku˙damm
Kaže Wikipedia da se radi o berlinskom Champs-Elyseesom. Doista, dugačka avenija proteže se na čak 3,5 km, ali nismo ih, bez brige, prepješačilI. Sa brojnim znamenitostima, dućanima, božićnim sajmom (Koji se za razliku od zagrebačkog pokušaja zapravo uklopio u okolinu), Europa centrom i KaDeWe-om na drugoj strani zaista je avenija koju vrijedi vidjeti i danju i noću. Uostalom, kad vam razgledavanje počne uzbudljivo, nastavlja se u istom tonu. Naše je počelo traganjem za Kaiser Wilhelm Gedachtniskirche. Naime, crkvu koja je stradala u Drugom svjetskom ratu kasnije su obnovili, a trenutno u potpunosti sakrili. Budući da su naši vodiči bili stariji od te novine, 10-ak minuta smo kružili trgom kraj Europa centra pokušavajući naći samu crkvu, i naposljetku se predali te ušli u sakrivenu crkvu te saznali mnogo toga o razlozima „sakrivanja“ crkve. I dalje držim da je postojalo bolje rješenje od trenutnoga, ali što je tu je.
(zloglasni kolodvor ZOO)
(Gedachtniskirche)
KaDeWe, robna kuća na šest katova, prilično nalikuje na zagrebačku Namu (ili ono što bi Nama u Ilici vrlo lagano mogla postati). Izlozi su uređeni vrlo šarmantno, na granici kičastoga, ali u svem tom blagdanskom raspoloženju prihvatljivoga, a sama robna kuća odlikuje se vrlo raznolikom ponudom i cijenama. Posebna preporuka je posljednji kat sa najrazličitijim vrstama hrane i pića.
#9 – Izlet u tursku četvrt
Samu četvrt i nismo pretjerano fotografirali jer nismo bili sigurni koga/što smijemo, a koga ne smijemo fotografirati. Ponovno zahvaljujući zastarjelom vodiču nismo našli točno ono što smo tražili, ali našli smo ulicu prepunu dućana, restorana i ostalih lokala koje drži autohtono, tursko stanovništvo. Tamo se po vrlo niskim cijenama mogu kupiti baklave, bureci i razni drugi, nama domaći specijaliteti, a kava je nažalost – iz automata.
#9 – O samom Taizeu
Naposljetku bi bilo u redu da spomenem priliku kojom sam se našao u Berlinu. Kao i lani u Rotterdamu, Taize je u Berlinu organizirao svoje 34. Europsko hodočašće povjerenja na zemlji, zaista predivno događanje koje će se dogodine održati u Rimu. Molitve koje su maksimalno približene mladima održavale su se na velesajmu, a sastoje se od jednostavnih napjeva iz Taizea, biblijskog čitanja i molitvenih zaziva te razmatranja braće iz Taizea. Za razliku od Svjetskog dana mladih, Taize susreti su mirni i gotovo meditativnog karaktera, a ovisno o individualnim željama, pružaju prostora za mnogo razgledavanja. Smještaj u obiteljima također je jedna od prednosti ovog susreta, a ove godine nas je sreća doista poslužila – bili smo smješteni u predgrađu Berlina, u obitelji koja nas je i dobro hranila, i svakog jutra vozila na jutarnju molitvu (i automatski na metro) kako se ne bismo morali ranije ustati. Zapravo, iznenadila nas je ta ljubaznost nakon svih najava o hladnom, pruskom gradu. Tko zna, možda se vrlo uskoro ponovno nađem u Berlinu : - )
fotografije +
P.S. Moj fotoaparat sve cesce otkazuje poslusnost, pa sam zakljucio da je doslo vrijeme da kupim novi, ili odem na tecaj fotografije i pokusam do kraja iskoristiti potencijale trenutnoga. Zato su fotografije Postdamer Platza, KaDeWe-a i Brandenburskih vrata posudene od prijatelja Ivana M., a fotografija Pergamona od prijateljice Silvije P.
