Netom prije odlaska pred Klovićeve dvore, vodio sam razgovor sa nekim svojim poznanicima. Zapravo , raspravu o smislu održavanja ove najpopularnije kulturne manifestacije u Hrvata. I dok su moji sugovornici tvrdili da se time stvara pogrešna percepcija da ljudi u muzeje idu samo ovom prilikom, ja sam tvrdio da je to i više nego u redu - možda će ljudi kojima nije palo na pamet da odu u muzej usred srpnja ili krajem rujna nakon što vide da u tim muzejima zapravo postoji nešto interesantno odvesti svoju djecu, prijatelje i obitelj u muzeje. Nadam se da ste i vi, dragi blogeri istog stava.
Nego, da objasnim svoj itinerar prije iznošenja detalja. Na prvo mjesto je zbog potencijalne gužve stavljena možda i najbolja zagrebačka galerija, Klovićevi dvori, koji možda nemaju izložen stalni postav (ili ga ja barem nikada nisam imao priliku vidjeti), ali imaju sjajne kustose i sposobnu ravnateljicu. Tako je trenutno u tijeku izložba "Tizian, Tintoretto, Veronese - majstori renesanse", koja je predstavila radove velikih umjetnika iz riznica dalmatinskih samostana. Ni sam nisam znao da tako važna djela možemo naći u Trogiru, na Cresu i u ostalim dalmatinskim i primorskim gradova, možda pravo zbog toga što nisu često izlagana. Druga velika izložba je ona Celestina Medovića, koja je predstavila njegovo cjelokupno stvaralaštvo, a izložba je, unatoč slabijim informacijama i popratnim tekstovima, usporediva sa drugom velikom retrospektivom koja je bila u Klovićevim dvorima prije nekoliko godina, a to je ona velikog Vlahe Bukovca. Klovićevi dvori su sjajno organizirali ulazak u muzej, te se trebalo pričekati (mi smo u 18.10 čekali tek 10-15 minuta), ali se zato postav mogao razgledati u miru. Posebno se odnosi na velika historicistička platna Celestina Medovića.
Muzejsku rundu smo nastavili u Umjetničkom paviljonu, koji nikako nije regulirao ulazak i izlazak, što nikako nije bilo dobro za malenu površinu tog prostora. Izložbu Bele Čikoša Sesije, na kojem su predstavljena njegova brojna platna, ali i crteži, te radovi nastali u suradnji s Slavom Raškaj. Tonko Maroević, autor izložbe, sjajno je postavio djela, ali ih zbog ogromne gužve nije bilo moguće. Tako smo nažalost propustili toliko najavljivane erotske crteže ovog autora, ali to ne znači da do Umjetničkog paviljona neću navratiti drugom prilikom.
Prije povijesnog događaja, utakmice Hrvatske i Srbije , nastavili smo đir Zrinjevcem do Moderne galerije i izložbe Šime Vulasa. Šime Vulas je rođen 1933. na Drveniku kraj Trogira, te je postao jedna od najznačajnijih figura hrvatskog kiparstva nakon Drugog svjetskog rata. Iako nisam previše upućen u njegovo stvaralaštvo, nekoliko me detalja u stvaralaštvu zaista oduševilo ( i natjeralo da se informiram :-) Naime, autor ima niz motiva koje često koristi, a to su jedra, raspela, zagrljaji. Osim toga, drvo koje često koristi, jedan je od mojih najdražih materijala. Ne bih htio reći kako ne cijenim skulpturu u kamenu, ali upravo drvo ima neku posebnu toplinu, miris, način obrade.
Kao što rekoh, noć ispunjenu kulturom ipak je trebalo presjeći nekim mainstream događajem, a to je upravo bila utakmica. Rezultate, suđenje, pogodke i prilike neću komentirati. Primjetit ću samo da se tu više nije radilo o sportu ni vještini, već o huškanju i raspaljivanju nekih starih sukoba, o nečemu što sa sportom nema nikakve veze.
Nastavili smo kasnije u Muzeju za umjetnost i obrt, jednoj od mojih najdražih muzejskih destinacija u gradu. Ovoga puta tamo je bila izložba "Simboli luksuza", na kojoj su bili izloženi vrlo zanimljivi i vrijedni predmeti koji upravo odgovaraju nazivu izložbe. Predmeti su posuđeni iz kolekcije Thysenn - Bornemisza, a radi se o predmetima koji su izrađivani diljem Habsburške monarhije od najvrijednijih materijala, a u uporabi su bili dugi niz godina. MUO se od navedenih muzeja najviše potrudio, te su u sklopu izložbe bili prikazani i radovi učenika ŠPUD-a, a oni su sami i radili na licu mjesta. Izložba je sjajno postavljena, a tu su i edukativna računala sa detaljima o svakom eksponatu.
Naposljetku, preselili smo se do Roosveltovog trga i najveće zagrebačke privatno-javne kolekcije, Muzeja Mimara. MM sam obilazio u nekoliko navrata, stoga sam se ovoga puta odlučio samo za malen dio kolekcije , predmete iz islamske kolekcije koji su prvi put izloženi. Kustosi iz Mimare i autori postava dali su si truda, te je sve o islamskim, bantu i ostalim predmetima vrlo detaljno objašnjeno uz izložbu, iako broj tih predmeta ne prelazi 20. Kao privremenu izložbu ove Noći muzeja Mimara je predstavila hrvatsku lutkarsku kostimografiju i scenografiju, ali , ako mene pitate, vrlo konfuzno postavljenu. Zapravo, pridjev konfuzan ne opisuje srž problema. "Navrat - nanos" bi bio primjereniji izraz.
I tako je prošla još jedna divna večer uz muzeje. Sve navedene izložbe preporučam, a Meštrovićev atelje je i ove godine nažalost ispao s itinerara. To ne znači , ponavljam da ga u najskorijoj budućnosti neću posjetiti s fotoaparatom.
_
Da se malo i pohvalim. Trenutno radim kao volonter na portalu Teatar.hr, danas mi je objavljen i prvi tekst (vjerojatno ga nećete moći pročitati bez pretplate :-( , tako da ću se na blogu pojavljivati 3-4 puta mjesečno, kao što je već postao i običaj.
Do čitanja (a slijedeći vikend me čekaju 2 koncerta u Lisinskom),
lp :-)
< | siječanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!