Belle epoque
srijeda, 30.11.2011.
Odlazi cirkus...
Uskoro nam završava i najkraća kampanja u povijesti, što znači da ćemo uskoro biti pošteđeni svih predizbornih programa, svakodnevnih HRT-ovih izvještaja o anonimnim strankama za koje neće glasati niti njihovi članovi, predstavljanja pojedinih lista o kojima i njihovi članovi odbijaju govoriti te predugačkih i preopširnih sučeljavanja.
Za početak, način izvještavanja naših medija je komičan. Dok je HRT u svom izvještavanju krajnje objektivan, suzdržan , staromodan, i slobodno možemo reći zamoran, RTL i Nova TV od izbora na kojima gledamo gotovo iste kandidate kao i prije 5 godina rade dramatične "specijale" i izvještaje. Kao i obično, sve je blještavo, sa brzim izmjenama prizora, velikim natpisima i dramatičnom glazbom u pozadini. Uostalom, dovoljno je sjetiti se "specijala" kojeg su te dvije televizije priredile povodom Papinog dolaska, uz jednako dramatične najave - "dva dana - jedan čovjek - pola milijuna ljudi - PAPA U HRVATSKOJ".
Da nije tužno, bilo bi smiješno pratiti razne kandidate kako nas u predizbornom predstavljanju na HRT-u pokušavaju uvjeriti da je baš njihova lista najbolja, jer upravo oni nude rješenja za izlazak iz krize, za rješavanje socijalnih problema, problema hrvatskih radnika i seljaka. Svaki od njih 315 upravo je naš novi spasitelj, i izvest će Hrvatsku iz mraka u kojem živi posljednjih 20 godina.
Ipak, u cijeloj toj izbornoj paradi izdvaja se nekoliko pojava. Prvi od njih je poznati triljski kantautor Siniša Vuco, koji se nakon 4 godine odlučio obratiti medijima, te predstaviti svoju listu u I. i X. jedinici. Njegov poslanik u predstavljanje same liste na HRT-u, u kojem voditeljica 10 dana za redom ponavlja baš svakom kandidatu ista pitanja, oduzeo je gledateljima dragocjenih 5 minuta ponavljajući da "nema komentara". Zaključak ove emisije je tek da voditeljica ima sjajne živce, a Vuco tvrdi da je sve rekao kroz svoje pjesme. Šteta što nije postavljeno pitanje o legalizaciji prostitucije, jer sam siguran da bi Vuco na to odgovorio svojom pjesmom "Zahlen bitte". Uostalom, on je poznat kao obiteljski čovjek uz kojeg se okupila brojna studentska i radnička mladež, pa tako i ovaj čovjek koji i nije izrekao previše samoglasnika u svom obraćanju "građanima i građankama" Hrvatske.
Uz Vucu, pojavila se tu i njegova sugrađanka Katarina Banić, koja se neposredno prije izbora odlučila učlaniti u HČSP , stranku koja ima jednu od najvećih organizacija političke mladeži. Ako niste znali, Katarina Banić je hrvatska missica, koja je jednom prigodom i izjavila da uz sebe uvijek nosi sveto pismo, a ovoga puta je objasnila kako svome djetetu nikada ne bi dopustila da bude homoseksualac, te da se nikada ne bi udala za Srbina. Prvo pitanje se opet odnosi na naše medije, a to je zbog čega je K.B. kompetentna da govori o bilo čemu, a pogotovo o politici ( ona je odgojena u obitelji u kojoj bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje znače sve, i još je k tome čvrsta desnica - Bog i Hrvati ), a drugo, iz kakve to sredine dolazi osoba koja tvrdi da se homoseksualac ne rađa, već odgaja. Sve to objašnjava njeno članstvo u HČSP-u, čiji predsjednik mladeži tvrdi da je Ante Pavelić jedan od najvećih hrvatskih političara, a uveo bi i zakon i komisiju o ćudoređu (što neobično podsjeća upravo na ideje njegovog političkog uzora).
Tu je niz ljudi poput Schwartza koji poziva na diktaturu, dvoje umirovljenika iz Hrvatske Europske Stranke koji svakodnevno ponavljaju svoj program poput pokvarene gramofonske ploče, likovi koji su očito predali svoje liste samo da bi se pojavili u medijima, a barem se u Hrvatskoj svatko može kandidirati za parlamentarne izbore.
Ni velike stranke nisu puno bolje. Dok jedni potpuno samouvjereno govore o pobjedi te promoviraju svoj plan kroz rimovane slogane duljine prosječne haiku pjesme, drugi se hvale svojom državotvornom važnošću, na plakatima su prikazani u maniri Elizabete II. , a eto, koalicijski partner Kerum je čak zapjevao "Lipa si lipa". Netko bi pomislio da će se ta žalost zadržati na razini grada Splita, ali ne, on kreće dalje, i to prilično sigurno ulazi čak i u Hrvatski sabor. Možda onda ostvari svoj plan i nezaposlene pošalje na selo da "kopaju luk". Kad može njegov brat, može i on.
Ako niste sigurni kako ćete provesti večer sa 4. na 5. 12. , sve će vam tri nacionalne televizije ponuditi predizborne programe, izborne noći , predviđanja, komentare te javljanja uživo iz DIP-a i izbornih stožera. Programi su koncipirani tako da ih se ne može izbjeći, te će svi građani koji žele nešto gledati na televiziji biti prisiljeni gledati napeto iščekivanje rezultata i predizbornih anketa koje nisu konačne, a često ni relevantne.
Za 3 dana, dakle, odlazi cirkus iz naše male zemlje,
a pravi cirkus tek dolazi.
srijeda, 23.11.2011.
Iran i Španjolska - dva svijeta, dva sjajna filma
Prošlog tjedna imao sam neobičnu sreću da se dva puta nađem u kinu, i to na dva sjajna filma. U Kinu Europa još uvijek igra sjajan iranski film "Nader i Simin se rastaju" redatelja Asghara Farhadija, a u Cinestar je tek stigao novi film španjolskog majstora Almodovara , "Koža u kojoj živim". Iako dva filma stižu iz potpuno različitih kultura, oba odlikuju sjajne glumačke kreacije, vještina pripovijedanja i moćni vizualni prizori.
"Nader i Simin se rastaju" film je koji u osnovi govori o iranskom društvu, prikazanom kroz 4 glavna lika, i sjajna glumca, koji utjelovljuju dvije obitelji potpuno različitih svjetonazora. Nader i Simin bračni su par pred rastavom, jer Simin želi otići iz zemlje zajedno sa svojom kćerkom. S druge strane tu su Razieh i Hodjat, tradicionalni vjernici nižeg obrazovanja. Nader i Simin predstavljaju građansku struju u Iranu, koja drži do tradicije, ali prakticiranje vjere prilagođava sadašnjosti, dok su Razieh i Hodjat primjer fundamentalnih vjernika, koji strahuju od Božje kazne, a posebno je upečatljiv trenutak u kojem Razieh zove telefonski servis za vjerske savjete. Upravo taj trenutak pokazuje razliku između kršćanskog i muslimanskog boga - dok se u kršćanstvu Bog u posljednje vrijeme prikazuje kao milostivi otac koji preko svojih poslanika oprašta grijehe, u Islamu (barem kako je prikazano u ovom filmu) vjernici su odgajani u strahu od svakog grijeha, te Boga koji je izjednačen sa sudbinom i sprema već ovozemaljsku kaznu za svaki grijeh. Sam prikaz odnosa unutar obitelji Nader i Simin pokazuje europski stil življenja, te ženu koja pokušava biti emancipirana u svijetu koji ne očekuje emancipirane žene. Nakon što Simin, povrijeđenog ponosa, odlazi živjeti kod svojih roditelja, Nader zapošljava Razieh kako bi brinula o njegovom ocu, ali bez dopuštenja svog muža. Uskoro se događa manji incident, te Nader izbacuje Razieh iz stana, a ona doživljava pobačaj, te tu kreće pravna bitka koju pratimo ostatak filma, a u kojoj se Naderu i Simin događa niz nesretnih događaja, a naposljetku se ispostavlja da Nader nije kriv za pobačaj. Film donosi i sjajan završetak, koji ostavlja njihovu kćer , Termeh, koju je utjelovila sjajna mlada glumica, samu sa sucem, dok njeni otac i majka čekaju u hodniku. Sam lik Termeh značajan je kao lik zrele djevojke, ali i djeteta koje na sve načine pokušava zadržati svoje roditelje zajedno, te lik koji je razapet između istine i ljubavi prema ocu, koji je možda odgovoran za zločin. Sam redatelj stvara sjajan osjećaj napetosti, sa potpuno neočekivanim završetkom (tzv. "twist ending").
Za razliku od twist endinga kojeg nam nude "Nader i Simin", Almodovar do svog neočekivanog raspleta vodi postepeno, ne ostavljajući nijedan detalj ne značajnim, u potpunosti se vodeći Čehovljevom izjavom o pištolju koji do trećeg čina mora puknuti. Almodovar je ovoga puta za temelj uzeo roman "Tarantula", u koji je ubacio još mnoge bizarne detalje, a priču vodi kroz sjajne dijaloge, ali i vizualno moćne prizore koji variraju od minimalizma do kiča. Almodovar je nakon gotovo 20 godina obnovio suradnju s Antoniom Banderasom, koji se nakon niza komercijalnih filmova vratio likovima kakve ja Almodovar i prije stvarao za njega. Plastični kirurg Roberto čovjek je koji u svoje ruke preuzima sudbinu, stvara sintetičku kožu te se time približava idealu koji želi predstaviti čovjeka sposobnog u potpunosti iskovati ne samo svoju sreću, već i kožu do koje je došao transgenezom, a koja je otpornija od normalne ljudske kože. Roberto je osoba duboko traumatizirana smrću svoje žene i kćeri, te otima muškarca koji je silovao njegovu kćer (psihički bolesnu) i od njega radi svoj životni pothvat - promjenu spola i kože. Naravno, do tog raspleta došli smo kroz sjajnu retrospektivnu priču, sa jednim sjajnim glazbenim brojem te mnogim odlično odigranim epizodnim ulogama. Iako ima pretežno dobre kritike, mnogi će ostati zgroženi bizarnošću Almodovarovog zapleta i nizom likova koji graniče sa normalnim, među kojima se posebno izdvaja Zeca, te Marilia, majka koja od svoje djece skriva tajne, jedan od možda najboljih likova, kojeg je utjelovila Marisa Parades. Almodovar nikada nije skrivao da mu je veliki uzor A.Hitchcock, što posebno dolazi do izražaja u ovom filmu, koji donosi zaplet koji uključuje otmicu, promjenu spola, zatvaranje protiv volje, silovanje i tri ubojstva + 2 samoubojstva. Ljubitelji Almodovara će u svakom slučaju biti zadovoljni.
I što je poanta? Dobar film je dobar film, a može doći iz bilo kojeg dijela svijeta - i to sa jednakim kvalitetama. Sjajni likovi, glumačke izvedbe i dublje značenje odlika su ova dva geografski i tematski potpuno udaljena filma.
nedjelja, 13.11.2011.
Pohod na Interliber
Iako je jedna od najposjećenijih kulturnih manifestacija, Interliber je očito još uvijek neželjeno dijete Zagrebačkog velesajma, tako da Interliber nije niti blizu velikih sajmova knjiga, pa čak niti nekih sajmova iz naše regije. Iako nisam posjetio sajam knjiga u Beogradu, u novinama i na njihovim internetskim stranicama pratio sam događanja. Prva i temeljna razlika su spomenute internetske stranice - dok je web beogradskog sajma moderno dizajniran, informativan , a za posjetitelje nudi i rubriku "smještaj/hrana/zabava". Ulaz na beogradski sajam plaća se 250 dinara, što bi u našem slučaju vjerojatno momentalno djelovalo na pad posjećenosti Interlibera, ali iza tih 250 dinara stoji i neko opravdanje. Osim brojnih izdavača iz zemlje i regije, beogradski sajam održava tradiciju zemlje partnera, te je ove godine napravio i malenu inovaciju - gost nije zemlja, već portugalski jezik, pa je sajam posjetilo 15-ak pisaca iz zemalja u kojima se govori portugalski (Angola, Brazil, Mozambik i sam Portugal) . Osim njih, sajam su posjetili i ugledni bibliotekari održavši seriju predavanja, te dvadesetak pisaca iz regije, a na glavnoj pozornici i raznim paviljonima (postoji čak i paviljon stripa) održavaju se brojna predavanja, predstavljanja i konferencije, a spomenuli su se i Ive Andrića.
Nasuprot tome stoji zagrebački Interliber, navodno "međunarodni" sajam knjiga. Web stranica je tek dio velesajamske stranice na kojoj tek stoji popis izlagača i fotografije sa prošlogodišnjih sajmova. Spominju se zemlje partneri iz prošlih godina, ali posljednje tri godine ta tradicija je prekinuta. Zapravo, čak i onda kad je postojala, taj običaj bio je krajnje zanemaren. Dobro se sjećam posljednje zemlje partnera, Izraela, od koje sam očekivao bogatu prezentaciju svoje književnosti ne samo na samom teritoriju Izraela, već u dijaspori, a dobio sam malen štand koji je nalikovao na turističku promociju uz nekoliko brošura sa najosnovnijim informacijama. Ove godine međunarodni karakter sveo se na štand izdavača iz BiH, koji su se jedini na cijelom sajmu prisjetili Ive Andrića, kojeg pokušavamo na sve moguće načine prisvojiti svojoj književnosti, na jednog sjajnog izdavača iz BiH, odnosno Sarajeva te izdavača Buybook sa sjajnim i jeftinim izdanjima arapskih, turskih, ali i američkih i bosanskih autora. Štand Iranskog kulturnog centra ponudio je izdanja klasične perzijske književnosti i vjerojatno pokušaj prikazivanja Irana kao malene utopije, suprostavljene onome što čujemo o njihovim vođama.
Tako Interliber ostaje tek velika knjižara u dva paviljona koja baš i nisu u zavidnom stanju, te nizom šatora koji su se smjestili između dva paviljona, a u kojima se nalaze ekstremno jeftina izdanja malo starijih godišta.Neizostavni su i štandovi s kobasicama, fritulama, fornettima i ićem i pićem svake vrste. Palančimo, što drugo reći. Na istim mjestima gotovo se svake godine nađu isti izdavači, posebno Profil , Školska knjiga, VBZ i Algoritam, koji se redovito nalaze na istim pozicijama. Velike zasluge za međunarodni karakter na Interliberu ide Frakturi, koja je jedina dovela međunarodne zvijezde Monaldi i Sorti, talijanski spisateljski par poznat po svojim povijesno-kriminalističkim romanima. Štogod se dešavalo u budućnosti Interlibera, veliki pljesak za popuste!
Uz budžet od tek 200 kn, na mojim policama su mjesto našli Karen Blixen sa Babettinom gozbom, sjajnim izdanjem Disputa koji već godinama izdaje sjajnu biblioteku "Na tragu klasika". Zatim "Snijeg" Orhana Pamuka, koji sam kupio u bosanskom izdanju , jer je 40 kn jeftinije uz identičan prijevod. Drugi Nobelovac na listi je Mario Vargas Llosa s romanom "Raj iza drugog ugla", te dva mala izdanja Frakture - "Kako biti Europljanin? " i "Divna povijest fotografije". Materijala za sljedećih par tjedana imam :-)
