Belle epoque

nedjelja, 31.10.2010.

Metamorfoze JDPa

Nakon završetka 25. Gavellinih večeri, Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda, ekvivalent zagrebačkoj Gavelli (nekadašnjem Zagrebačkom dramskom pozorištu ) , odlučilo nam je pokloniti još jednu predivnu predstavu, navodno potpuno drugačiju od "Drame o Mirjani i ovima oko nje", koju su izveli na zatvaranju 25. Gavellinih večeri. U subotu smo imali priliku vidjeti predstavu "Metamorfoze", koju je prema velikom epu Publija Ovidija Nazona priredio za pozornicu Aleksandar Popovski , redatelj kojeg poznajemo iz Gavelle ("San ivanjske noći" kojim sam bio oduševljen , i "Peer Gynt ", kojeg još uvijek planiram pogledati. ) te Jelena Mijović.




Uploaded with ImageShack.us

Iskreno, fascinirala me igra glumaca na pozornici, i način na koji je redatelj, ponekad i van smisla samoga epa povezao priče. Ovo je prva predstava u posljednje vrijeme za koju mogu reći da je smislena i zaokružena cjelina - nijedna priča nije priča za sebe, već je postavljena u kontekstu današnjeg vremena, i iako joj možda nedostaje vizualna komponenta metamorfoza, s obzirom da su se Piram i Tizba pretvorili u murvu , Dafne u stablo masline , a Narcis u cvijet, redatelj je te metamorfoze mogao iskoristiti mnogo bolje za vizualni dojam predstave, koji je i ovako bio vrlo dobar. Naime, postignut je antički ideal ujedinjenja umjetnosti (sinkretizam) - te je na pozornici zaživjela glazba (glumci nisu mjaukali poput nekih naših, već pjevali dobro i kvalitetno), ples (angažirano je 4 plesača suvremenog plesa) i samog teksta, koji je izvrsno pretočen u dramski tekst, te je stvoren cijeli niz osebujnih, te ponekad duhovitih likova -meni je osobno najviše u sjećanju ostala glumica koja je u jednom trenutku utjelovila ljubomornu Heru s cigaretom.

Glumci su se zaista igrali, i iako je Popovski rekao da u ovom djelu nisu imali toliko slobode za improvizaciju, njihovi isplanirani koraci i riječi djelovali su neopisivo prirodno i stvarno , instinktivno, da su upravo oni iznjeli ovu predstavu do kraja, jer što je dobar tekst bez dobrog interpreta? Scenografija predstave vrlo je funkcionalna - ideja je vjerojatno da se folijom odvajaju pojedine metamorfoze koje nisu povezane, i iako je zvuk folije ponekad vrlo iritantan, ona je dobro obavila svoju funkciju. Ponekad je problem predstave što dolazi do prezasićenosti pozornice - nisi siguran u što bi gledao - da li u plesače koji pokušavaju nadoknaditi vizualnu komponentu metamorfoze, glumce koji histerično omataju djelove scenografije u najlon ili u glumce koji se pripremaju za sljedeću točku. Još jedan propust je ispuštanje potrebe za veličanjem vlasti, koja bi također bila vrlo aktualna u današnjem društvu- naime, na kraju spjeva opisuje se pretvorba Julija Cezara u zvijezdu. Ne bi li gramzivi političar do kraja opisao metamorfozu, koju su svi glumci na sceni proživljavali kao svoju, kao stalnu karakteristiku ljudske prirode. Što se tiče glumaca, najviše mi je u pamćenju ostala sjajna aktualizacija i interpretacija ljubomorne Here... Maestralno!

____________________________________
Za Svisvete odlazimo na groblja. Nažalost, svojoj dragoj baki Vlatki na grob u Šibeniku ne mogu, a nije prošla ni godina dana od njene smrti. Za uspomenu na nju, predivna pjesma iz njenog Šibenika...



Nono sutra dolazi nama u Zagreb, stoga sljedeći tjedan nemojte ništa očekivati od mene - sve do nedjelje i odlaska u ZKM na antinasilnu predstavu, koja zaista treba našem društvu...
Uživajte u sljedećem tjednu!

utorak, 26.10.2010.

In memoriam Vesna Parun...

Vesna Parun, najveća hrvatska pjesnikinja 20. stoljeća preminula je danas, u Stubičkim toplicama, u kojima je boravila od 2000. godine, kada više nije bila sposobna živjeti sama. Tamo je uvijek slavila svoje rođendane - jedine dane na koje bi je se mediji sjetili (uz naravno ovaj, tužan za Hrvatsku).

Vesna Parun rođena je 1922. godine na Zlarinu, predivnom otočiću u šibenskom arhipelagu, a odrastala je na Visu, Šolti, u Splitu i Šibeniku. Otac Ante često se morao seliti sa mnogobrojnom obitelji, pa je tako Vesna osnovnu školu završila na Visu , gimnaziju u Splitu i Šibeniku. U Zagrebu je 1940. upisala i Filozofski fakultet, smjer romanistike, ali od fakulteta je morala i odustati - 1941. došao je rat, bijeg u rodni kraj, nesretna ljubav koja je trajala od 1938. godine, smrt brata u partizanima, a kasnije i radne akcije - na gradnji pruge Šamac - Sarajevo dobila je tifus. Sve se to ispriječilo Vesni Parun na putu njenog obrazovanja, ali ne i pjesničkog stvaralaštva.



Prve pjesme objavila je tek sa 10 godina, "Pramaljeće" koje je objavljeno u listu "Anđeo čuvar" na Visu i kasnije, 1938. godine objavila je pjesmu "Zov" u časopisu "Sjeme", kojeg je među ostalima uređivao i Jure Kaštelan. 1947. godine napokon je izdala svoju zbirku "Zore i vihori", koju povjesničari književnosti označuju kao najznačajniciju prekretnicu u hrvatskom pjesništvu nakon 2. svjetskog rata. Vesna Parun uvijek je bila nagrađivana - 1948. za zbirku "Pjesme" dobila je nagradu Matice Hrvatske, za zbirku "Crna maslina" 1955. nagradu Grada Zagreba, za stihovani dječji roman (prije nekoliko godina uprizoren u GK Trešnja, Zagreb) "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" 1968. godine dobila je nagradu Grigor Vitez, te za isto djelo, ali i cjelokupni rad 1972. Zmajevu nagradu Matice Srpske u Novom Sadu. 1970. dodijeljena joj je Diploma za poeziju u Parizu. 1969. dobila je godišnju nagradu Vladimir Nazor, a 1982. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. 2003. dobila je i nagradu Tin Ujević za zbirku soneta "Suze putuju".

Nikada nije dobila stan od nijedne vlasti - do 2000. živjela je u malenom stanu u Studentskom gradu, odnosno 60-ih godina prošlog stoljeća u Bugarskoj, gdje se oženila, ali i razvela. Nikada se nijednoj vlasti nije pokoravala , već objektivno kritizirala, što je i dužnost svakog građanina. Tako je pretkraj prošlog stoljeća objavila niz satiričnih pjesama u Feral Tribuneu (koji je isto čudesno nestao pod utjecajem nekih ljudi) - I to je ono što me u njenom liku fascinira. Iako nikad nije bila primljena u HAZU ostat će veća od mnogih koji tamo već godinama borave.



Tijekom svog života, postala je jedina hrvatska pjesnikinja koja je živjela samo od književnosti, i kaže tportal, za književnost. Jutarnji List, nažalost, iskoristio je neke od njenih posljednjih satiričnih pjesama da bi je prikazao u potpuno krivom svjetlu sa potpuno krivom namjerom i ciljem toga teksta. Istina da je rekla da joj se od Jadranke Kosor "povijesno podriguje", da je rekla da Franjo Tuđman cijeni samo one koji recitiraju na njegovim rođendanskim priredbama u HNK, ali ona je prvenstveno pjesnikinja, a ne političarka.

Uz posljednji pozdrav, nekoliko predivnih pjesama...

HRT naravno, ima sramotan prilog o njoj u Dnevniku od tek 1 minute i 7 sekundi, a emisija "In memoriam: Vesna Parun" bila je prikazana prije sat vremena , u 23. 10... Potpuno pogrešan način da se oda počast velikoj ženi i pjesnikinji.

Počast su joj na blogu odali mnogi, pa tako i Tristia - myvirtualdiary - njenu predivnu pjesmu, uz njeno odobrenje naravno , donosim ovdje

nedjelja, 24.10.2010.

ZFF + Met Live in HD

ZFF je nakon 8 godina zaista zaživio u Zagrebu! Ove godine, iako sa 30% manjim budžetom, Zagreb Film Festival održao se na čak 5 lokacija (iako su izgubili onu glavnu – Studentski centar) – u kinima Europa, Tuškanac i Dokukinu Croatia, u dvorani Zagrebačkog plesnog centra te dvorani Gorgona MSUa. Time je ZFF prešao Savu – iako se u MSU održavaju tek 2 popratna programa – Vip Bibijada i Velikih 5.



Na festivalu je ove godine u glavnom programu prikazano je 11 cjelovečernjih igranih filmova, 10 kratkih filmova i 16 dokumentarnih filmova, te 11 kratkih radova hrvatskih autora. Tu su i standardni popratni programi – ciklus dječjeg filma Vip Bibijada, te izbor hitova iz europskih zemalja pod nazivom Velikih 5 (odnosi se na 5 najvećih europskih kinematografija – njemačku, talijansku, francusku, španjolsku i britansku), Moj prvi film, ove godine s temom njemačkih filmova, te novonastali programi „Strano, a naše“, „Film : Protest“ i „Litva u fokusu“.

Nažalost, zbog standardnih obaveza, stigao sam tek na program Velikih 5, koji već nekoliko godina ne propuštam, makar, kao i ove godine, pogledao samo jedan film. Taj program izvrsno je zamišljen – donosi nam hitove iz europskih zemalja koji su obično na granici između art filmova (sve češće neshvatljivih filmova) te hollywoodskog carstva snova. Po mom mišljenju, idealna kombinacija.

Tako sam se u četvrtak navečer zaputio u premalo kino Tuškanac da bih pogledao španjolsku tragikomediju „I ja, također“ (u originalu „Yo, Tambien“), koji govori o normalnoj participaciji osoba s teškoćama u razvoju u ostatku društva. Film prati 34-godišnjaka Daniela, koji je unatoč Downovom sindromu diplomirao na sveučilištu, te se zaposlio u socijalnoj službi u Sevilli, gdje susreće slobodoumnu Lauru. Njihov odnos ispunjen je mnogim toplim i vizualno dopadljivim scenama, sve dok se Daniel ne zaljubi u Lauru,kada odnos postaje problematičan. Film je obilježen izvrsnim glumačkim izvedbama (Laura, odnosno Lola Duenas dobila je i španjolskog Oscara –nagradu Goya za svoju interpretaciju ), te zanimljivom pričom koja istražuje osjećaje osoba s Downovim sindromom i mogućnost njihovog uključenja u svakodnevni život. Cijeli niz prizora je vizualno dojmljiv, karakterističan za američku romantičnu komediju, iako je ovaj film mnogo više od toga- on je križanac Almodovarovih filmova i Hollywooda s Hughom Grantom. Lik Laure jedan je od najboljih ženskih likova koje vidjeh u zadnje vrijeme – ona je promiskuitetna, u dvojbama, posvađana s obitelji, ali dobra, topla osoba, jednostavno nepomirena sama sa sobom, nesretna u birokraciji. Zaista, film koji ste trebali vidjeti.



Od ostalih zanimljivih filmova, žao mi je što nisam pogledao francuskog predstavnika , film „Mamut “ s Gerardeom Depardieuom i Isabelle Adjani, „Šuma summarum“ Ivana Gorana Viteza, srpski film „Tilva Roš“, panbalkanski uradak „Circus Columbia“ i britanskog predstavnika „sex&drugs&rock´n˙roll“. Od dokumentaraca, zanimljiv je djelovao „Ja , moja ciganska obitelj i Woody Allen“, koji je osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film. Možda nekom drugom prilikom – postoji šansa da će neki od filmova biti prikazivani u kinu Europa, a tu su uvijek i torrenti.
U subotu sam se pak sa dragom prijateljicom Matejom zaputio u Lisinski – na „Borisa Godunova“, monumentalnu operu Modesta Petroviča Musorskog u izravnom prijenosu iz njujorške Metropolitan Opere. Ove godine očekuje nas još 10 prijenosa – a svaki je zaista poseban doživljaj!



Opera govori o tiraninu Borisu Godunovu, koji se zločinom dokopao prijestolja, te spletkama oko prijestolja, odnosno lažnom careviću Dimitriju, kojeg glumi Grigorij, propali redovnik. Glazba je fantastična – dirigirao je maestro Valerij Gergijev, kojeg smo lani mogli slušati u Areni, a ove godine u Lisinskom 10. studenog sretnici koji već imaju karte – jer je dvorana rasprodana. Svi pjevači iz postave bili su Rusi, osim maestralnog Renea Papea, koji je utjelovio Borisa Godunova glasom i stasom, iako je podrijetlom – Nijemac.



Osim toga , i ovog smo puta imali priliku vidjeti program iza pozornice –ovi prijenosi naime daju dodatnu čaroliju operi, jer je u dvorani čak 20 kamera, stoga se može vidjeti svaka kretnja na pozornici, svaka suza i sitnica, te je prijenos režiran poput filma. Za vrijeme pauza pak, kao da žele razbiti tu čaroliju, pa možemo slušati razgovore s pjevačima, redateljem , zborovođom, ali i saznati što nas očekuje – tako nam je Don Pasquale najavljen na najbolji mogući način – razgovorom s Annom Netrebko.



Ovi prijenosi su zapravo škodljivi za HNK – jer tko će otići njima, kad ovdje može vidjeti raskoš opere, moćan zbor od čak 140 članova koji ne stoje na pozornici kao gljive, savršen orkestar s vrhunskim dirigentom, preko 600 kostima, čak i 2 konja koja su prošetala pozornicom! Dva meni najdraža prizora možete vidjeti i ovdje - youtube je prepun predivnih snimki - samo ih treba tražiti!

Zaista, Met LIVE IN HD vrijedi pratiti, čak i uz cijenu karte od 95 kn. -

nedjelja, 17.10.2010.

Strasbourg

Konačno sam uhvatio malo vremena da zapišem svoje dojmove iz Strasbourga, predivnog, šarmantnog gradića na sjeverozapadu Francuske, te stavim tek neke od 400 fotografija koje su nastale za vrijeme putovanja.








Dan je počeo loše - osim škara koje sam zaboravio izbaciti iz ruksaka, tu je bio još i niz silno neljubaznih aerodromskih službenika koji su u stanju svakome pokvariti raspoloženje – gospođa u Zagrebu i mnogi muškarci turskoga podrijetla na frankfurtskom aerodromu koji jedva da natucaju engleski. Ne bi li bilo potrebno da ljudi na aerodromima govore engleski. Nitko od njih ne očekuje da recitiraju Shakespeareov sonet na engleskom, ali bilo bi OK da nam mogu reći gdje da idemo.














Autobusom smo iz Frankfurta stigli u Strasbourg, i nakon brzog smještaja i pokušaja rasprave sa taksistom koji je vjerojatno arapskog ili marokanskog podrijetla, pa čak ni ne natuca engleski – već gordo stoji u svom neznanju.

Prvi dojam o Strasbourgu stvoren je prolaskom kraj monumentalnih europskih institucija -tu se nalazi sjedište Europskog suda za ljudska prava sa fantastične 2 zgrade – jedna je čak na 17 katova sa vrlo originalnom konstrukcijom. Tu je i Europski parlament, sjedište Vijeća Europe i niz popratnih institucija, tako da stanovnici Strasbourga taj dio nazivaju getom, budući da su pojačane sigurnosne kontrole i slično. U gotovo svim dijelovima grada koje sam obišao osiguran je prostor za bicikliste –uistinu, Strasbourg je grad po mjeri čovjeka – čitav je ravan, te ima dovoljno pješačkih, ali i biciklističkih staza.














Uskoro smo se predivnim tramvajem koji je u punom značenju riječi niskopodan (te u kojem ima puno više mjesta nego u istoimenim zagrebačkim tvorevinama) dovezli do velikog Trga Republike, primjera klasicističke arhitekture u Strasbourgu. Na njemu se nalazi strasburško nacionalno kazalište , koje ima bogat program ove sezone – od Moliera, francuskog klasika do modernih francuskih komada o razvodu braka. Prava poruka o tome da teatar prvenstveno mora biti aktualan!










Čitav Strasbourg izgrađen je na Rajninim kanalima, tako da je gotovo do podneva u svim dijelovima grada izuzetno gusta magla –to je razlog zašto fotografije nisu najslavnije ispale. Isto se događa i poslije 6 popodne. Ipak, popodneva su bila predivna – sunčana, obojana u prave jesenje boje – jesen kakvu ove jeseni nismo mogli vidjeti u Zagrebu.











Dva su dijela Strasbourga posebno lijepa – prvi se naziva Grand-Ile de Strasbourg i pod zaštitom je UNESCOa. To je uži centar grada – u njemu se nalazi katedrala i nekoliko manjih crkava, te kućice po kojima je čitav Strasbourg poznat. Arhitektura prilično podsjeća na Njemačku. Upravo kao i Bavarska, i čitav Alsace , a posebno Strasbourg poznat je po pivnicama, koje su na svakom uglu – prvo pivo u Strasbourgu navodno je proizvedeno u 12. stoljeću. I ostatak gastronomske ponude je sjajan – dvije večeri za redom jeo sam jelo Tarte Flambee u dvije različite varijante – jednom sa kozjim, jednom sa ovčjim sirom, ali obe su bile izvrsne – recept koji vrijedi naći na internetu. Naravno, tu je slavna (NE)ljubaznost francuskih konobara i konobarica, ali što mi tu možemo.












Katedrala je jedna od najimpozantnijih građevina. Njezin zvonik vidljiv je iz svih dijelova grada, visok je 144 m, a za uspon je potrebno prijeći 332 stepenice, tako da si taj užitak nismo priuštili. Tu je centralan portal , te dva sporedna (katedrala je trobrodna), sve u stilu savršene gotike , iako je katedrala građena gotovo 300 godina – od 12. do 15. stoljeća. U njoj ima toliko zanimljivih detalja, da ih je gotovo nemoguće pobrojati sve. Tu je glavni oltar sa freskama koje je nemoguće fotografirati, dva sporedna oltara rezervirana za molitvu – jedan s prizorom Pieta, astrološki sat iz kojeg svakog dana u 12.30 izađu apostoli i kostur – smrt te naprave procesiju (originalno je nastao u 16. stoljeću, dok mu je u 18. , u duhu revolucije dodan prikaz heliocentričnog sustava), onda propovjedaonica sa toliko predivnih detalja, rozeta i vitraji koji se djelomično obnavljaju (ali za svaki posebno piše što se i zašto obnavlja – to se zove birokracija). S obzirom na glomaznost crkve, zaista me podsjeća na to koliko smo mi zapravo mali pred nekim većim, snažnijim, bez obzira kako Ga nazivali.















Produžili smo do četvrti La petite France. Po putu, naravno, fotografirali. Gotovo svaka zgrada u Strasbourgu je interesantna, a naravno tu su i prizori koje sam morao fotografirati znajući da ih u Zagrebu nikada neću vidjeti – recimo uz garažu za automobile nalazi se garaža za bicikle, zelene tržnice nasred ulice. Vrlo šarmantno. U „malu Francusku“ (kako je naziv toj četvrti) ulazi se preko malih , uskih mostića s kojih se može promatrati šarene, pitoreskne kućice, slatke restorane na vodi, i kao i svuda mnoštvo suvenirnica. Ta četvrt nastala je u 15. stoljeću, a bila je dom trgovaca – mesara, ribara i sličnoga.



(tu smo jeli :)















Inače, fascinirali su me ti mali dućani – predivni suveniri, prodavaonica šešira, pa i dućan koji je u cijelosti posvećen jazzu , a posebno klasičnoj glazbi (niže spomenuti Harmonia mundi). Sve sam zabilježio, pa i vi imate priliku to vidjeti, i ako navratite u Strasbourg, svakako posjetiti. Ipak, moram si dati malo vremena da opišem savršenu slastičarnicu „La cure gourmande“, u kojoj se može naći razne vrste nougata, keksiju, kolača, lizalica, bombona i svih ostalih vrsta slastica. Istina je da su cijene vrlo visoke (općenito jesu, a moj šok je bio tim veći jer sam posljednji put u inozemstvu bio u Srbiji : ) ) , ali vrijedi kupiti. Naime, radi se o dućanu tradicijskih kolača, sve je ručna izrada i obiteljski biznis je već jako star. Nude metalne kutije za keksiće raznih oblika, i sve te predivne slastice na jednom mjestu. Mmmm… To mjesto definitivno podsjeća na tvornicu Willya Wonke.





(To smo jeli - vrijedi probati :) )

Što se tiče cijena, vrijedi još spomenuti da boca Coca Cole košta i do 3 eura u pekarnicama, a ono što svakako vrijedi pojesti su tradicionalni pereci („Bretzel“). Najljepše je , što ih se kao i belgijske vafle koji se često nude, moguće jesti na šetnici uz rijeku, ili na bilo kojem drugom mjestu šetajući i uživajući. Šetnice uz rijeku (odnosno kanale) su predivno mjesto za provesti vrijeme –može se sjesti, šetati, i imati fotografije sa lijepom pozadinom, što u Strasbourgu nije problem! : )










Slučajno sam se našao i u gradonačelnikovoj palači za primanja, koja je prepuna predivnih lustera, freski, uresa – podsjetilo me na fotografije Versaillesa koje sam vidio, ali sve naravno umanjeno nekoliko stotina puta… Luster koji me najviše fascinirao možete vidjeti i ovdje :)

U blizini se nalazi i opera, koju zbog mraka nisam uspio fotografirati . Za razliku od zagrebačkog kazališta, u većini Europe, pa tako i u Strasbourgu glazbeno je kazalište barem fizički odijeljeno od dramskoga, jer pozornica, naravno ima drugačije zahtjeve i potrebe. Naravno, i program je interesantniji od zagrebačkog – tu je Verdijev Simon Boccanegra, za kojeg je zaista potreban veliki izvođački ansambl (i prvenstveno KVALITETAN), pa je bolje da se u to ZG za sad ne dira, a našao se tu i Wagner, odnosno „Sumrak Bogova“ (u Zagrebu se pak u travnju očekuje Parsifal – to ćemo još vidjeti, zar ne ? :D )




Strasbourg ima i jaku židovsku zajednicu. Kao što sam rekao, na neki način sam u Strasbourgu bio „poslovno“, pa nisam imao previše vremena, a ni volje gnjaviti ljude s kojima sam išao da uđemo, ali sinagoga i izvana djeluje impozantno – zapravo, meni svaka djeluje tako , jer u Zagrebu nemamo nijednu. Sagrađena je 70-ih godina 20.st. , a izgradnju su velikim dijelom financirali i građani Strasbourga zbog svoje grižnje savjesti – tijekom rata im je bila nametnuta njemačka vlast, i Židovi su, unatoč truda građana , stradali.






Sve skupa, nekoliko dana u Strasbourgu bilo je predivno vrijeme –dovoljno da se upozna ovaj mali gradić, i dovoljno da shvatiš da se želiš vratiti – jer zaista, vrijedi biti u Strasbourgu, posebno za Božić kad se tamo održava Božićni sajam sličan onome u njemačkim gradovima. Nažalost, zbog obaveza koje sam tamo imao nisam stigao ući niti u jedan muzej, ali to ću obaviti drugom prilikom :)





Sljedeći tjedan planiram čitav niz aktivnosti - i ponovno ih je previše ! Počinje ZFF, tako da idem u srijedu i četvrtak malo izvidjeti situaciju, a u subotu je u Lisinskom MET LIVE IN HD - "Boris Godunov"... vrijedi vidjeti!

ponedjeljak, 04.10.2010.

3 muzeja (+ 1 memorijalni stan) - a sve u jedan dan!

Lijepo si je s vremena na vrijeme prirediti nekakav kulturni izlazak – otići u kazalište, art-kino ili pak na izložbu. Moja draga prijateljica Emina (u daljnjem tekstu: Minka) i ja odlučili smo se za posljednju opciju – za jednu nedjelju odlučili smo posjetiti 3 muzeja.




Osim toga, nadam se da smo ovim posjetom pobili stavove starijih gospođa na koje obično nailazimo u tramvaju,a koje komentiraju naš odjevni stil, izgled i ponašanje onom slavnom rečenicom: „Ah ta današnja mladež!“ (odnosi se na gospođe koje jednako tako često odlaze u HNK – i to isključivo u HNK – kako bi pokazale nove kostimiće, krznene bunde, večernje haljine, a ne da bi vidjele predstavu! – jednom riječju – pokondirane tikve!)






Nakon tradicionalnog sastanka „pod satom“, uputili smo se do naše prve postaje – Muzeja Mimare, gdje smo prvenstveno htjeli pogledati izložbu Dimitrija Popovića „Saloma“, ali i baciti oko na stalni postav. Ovom izložbom Dimitrije Popović završio je svoj ciklus o tri fatalne biblijske žene, koji je započeo s Juditom, nakon toga smjestio Mariju Magdalenu (koju smo mogli vidjeti u Klovićevim dvorima), te naposljetku Salomu, koja je koštala glave Ivana Krstitelja. Prije mog dojma, volio bih prenijeti riječi Dražena Katunarića:

Izložbu bih prvo opisao onom riječju koja najbolje opisuje čuđenje: „Interesantno!“. Naime, na većini djela se teško raspoznaje radi li se o majstorskom crtežu pastelom, fotografiji ili kombinaciji ovih dvaju tehnika. Na fotografijama se nalazi Severina ogrnuta orijentalnim plaštem, i što god mislili o njoj, ne možete poreći njenu ljepotu. Neke su fotografije malo interesantnije, no nijedna ne iskače previše od ravnine. Puno su interesantniji crteži na kojima se vidi preciznost i poštivanje proporcija do kojeg Dimitrije Popović očito jako drži. Na crtežima se odlikuju njegovi brzi potezi i spretnost u različitim tehnikama. Jedan povjesničar umjetnosti nazvao je ovu izložbu „kićem na kvadrat“, no meni su se osobno motivi i ideja svidjeli… Možda bi bilo ljepše da smo vidjeli koju sliku više, ali sama vizija Popovićeve Salome mi se jako , jako sviđa … Izložba je otvorena tek nekoliko dana, do četvrtka, pa ju posjetite ako stignete.


Budući da smo imali vremena, otišli smo i do stalnog postava muzeja, ali samo na 2. kat, na kojem se nalaze velike zbirke slikarstava – od talijanskih ikona izrađenih u bizanstskom stilu (- Tizian,Rafael i manje poznati), do flandrijskog slikarstva (Van Dyck, Rubens) , španjolskog majstora Velazqueza i naposlijetku Maneta i Renoira (zbog kojih smo nažalost poznati u cijelom svijetu – sumnja se u način na koji je A.Topić – Mimara došao do tih djela i jesu li ona uopće originalna!).


Nismo se pomakli daleko – tek do Muzeja za umjetnost i obrt, u kojem je do 17. listopada otvorena izložba „Rene Magritte i fotografija“, te do 24.10 Izložba dizajna. Zahvaljujući ljubaznosti blagajnika, koji nam je predložio da postanemo studenti predmeta po vlastitom izboru (nakon dumanja smo se sjetili povijesti umjetnosti) ušli smo na izložbu besplatno. Rene Magritte je slavni belgijski nadrealist rođen 1898. godine u Lessinesu. Na fotografijama se često može naići na njegovu suprugu Georgette Berger, ali i na prijatelje Camille Goemans i Marcella Lecomtea. Najpoznatiji je po svojoj slici koja poručuje „C˙est non un pipe“, a u letku su istaknute njegove dvije predivne izjave. Prva, u koju se možemo uvjeriti promatrajući fotografije kaže: „Svaka je stvar misteriozna“. I uistinu, Magritte je fotografirajući skupine svojih prijatelja i najobičnije predmete daje svojim fotografijama metaforičke zapise i čini ih predivnim zapisom svijeta oko nas . (Interesantna fotografija „Faraoni ili osma dinastija“) . Druga izjave je „Ne može se uništiti ljubav. Vjerujem u njezinu pobjedu“. Njegova Georgette uistinu je stalan model na fotografijama, koje često podsjećaju na poze koje je prije ili kasnije upotrijebio na slikama.


Izložba hrvatskog dizajna izuzetno je interesantna, prikazuje najbolje od našeg dizajna, a imali smo priliku i fotografirati nama najzanimljivije. Uistinu, radi se o izvrsnom dizajnu na svjetskoj razini – i došli smo do zaključka da se prikazujemo kao najljepša zemlja na svijetu – naše reklame i plakati uistinu su prepuni predivnog, inovativnog dizajna…






Nakon kratkog predaha, zaputili smo se prema Klovićevim dvorima, a po putu smo zavirili u Baptističku crkvu – vrlo je živahno! U Klovićevim dvorima je do 21. studenog otvorena retrospektivna izložba velikog hrvatskog slikara secesije Roberta Auera, za kojega jedva da smo i znali do ove izložbe. Izložba je izvrsno postavljena – u svakoj prostoriji su barem 2 djela koja ostavljaju jak i upečatljiv dojam uz niz portreta koji nisu loši, ali ne nose na sebi ništa upečatljivo. Neke od tih slika imali smo priliku u posljednjim tjednima vidjeti i na televiziji, ali zasigurno je najljepši izložak „Ljubav“, ogromno platno, te „Alegorija medicine“, koja neopisivo pozitivno podsjeća na djela Klimta. Naravno, tu je i ormar koji je Robert Auer oslikao, a zaista je komad namještaja koji bi htio imati doma. I neizostavne, nedavno pronađene „Skizzenbuch“. Sve skupa, izložba koju vrijedi vidjeti! U dvorištu skulputere skupine Biafra ... i Minka pred njima :) Usput, silazeći s gornjeg grada naišli smo na slavnu pukovniju kravata, pa smo i tu okinuli pokoju fotografiju – oni su poslužili kao zamjena za počasnu stražu koje se čak i ja sjećam, a koja je nakon smrti F.T.a ukinuta, jer je uistinu bila vrlo skupa – sjećam se onih pompoznih nošnji i ljudi koji bi se sjatili tamo da bi gledali tu „svečanost“ – ili bolje reći paradu!











Nadalje, sjetili smo se Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke koji se nalazi na Dolcu, a koji nikad nismo posjetili, pa smo zaključili da je ovo idealna prilika! U stanu nažalost nema mnogo eksponata – tu su neki dijelovi njenog namještaja i nekoliko originalnih izdanja. Simpatična kustosica nam je ispričala tek u kratkim crtama ponešto o samome stanu i vremenu koje je proboravila u njemu, te nas pozvala da ako ćemo imati potrebu istraživati nešto o Zagorki svakako dođemo i do njih , jer imaju veliku knjižnicu. Iako smo Minka i ja rođeni Zagrepčani, morali smo jedno vrijeme kružiti da nađemo broj 8 na kojem se nalazi stan, jer ima tek malena oznaka kraj vrata. Za sve buduće posjetitelje – gledajući prema Sljemenu, zgrada je na desnoj strani, a onda ćete i vidjeti broj 8!







I tako smo Minka i ja uživali u našem lijepom Zagrebu, te divnim izložbama koje u njemu valja posjetiti. Naravno, dotakli smo se i književnosti, i tom prilikom vam moram preporučiti da kupite roman Josteina Gaardera „Sofijin svijet“, koji se trenutno prodaje na kioscima za 20 kn. Roman je to koji vrijedi imati, i jako mi je drago što ga je Znanje odlučilo ponovno izdati! The Daily Telegraph, jedan od najutjecajnijih britanskih magazina, opisao ga je kao „NEŠTO između Povijesti zapadne filozofije i Alise u zemlji čudesa“… I ta knjiga to i jest! Usput , želio bih vam preporučiti još dva romana – „Poslije Krista“ Vasilisa Aleksakisa , izvrstan roman koji graniči sa izuzetnom povijesnom studijom o brdu Atos, pravoslavnim manastirima na Svetoj Gori. Drugi roman sam tek sad pročitao , iako je već dugo vremena na tržištu , i dugo vremena na top listama – „Ni Evina ni Adamova“ Amelie Nothomb , duhovit i zanimljiv roman o ljubavi Japanca i Belgijanke – također vrijedno čitanja i vremena.

Na kraju svih aktivnosti, saznali smo da je učiteljica mog brata koji je krenuo u 1. razred poslala zadaću za djecu (odnosno za roditelje i braću) – izrada šumske vile/jesenka. Je li nam spomenuti uspio, prosudite sami (kasnije mu je dodan i modni detalj – postao je šeširdžija!)







U srijedu letim u rano jutro za Strasbourg, stoga me do daljnjeg nema, a fotografije i tekstovi o Strasbourgu će svakako stići tijekom sljedećeg tjedna – kao i uvijek, sve ću pratiti :)
Do tada, dragi moji, uživajte!

<	listopad, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)