Belle epoque
utorak, 26.04.2011.
Cannes - Pedro Almodovar
Pedro Almodovar jedan je od najpoznatijih španjolskih redatelja iz razdoblja nove republike, koji je uspjeh doživio svojim brojnim filmovima u kojima eksperimentira sa formom melodrame, a govori o obitelji, gay zajednici, ljubavi i društvenim problemima.
Rođen je 1949. u pokrajini La Manchi, poznatoj po slavnom Don Quijotu koji je jurišao na vjetrenjače. Po želji svojih roditelja je otišao 1967. u Madrid, gdje je 1971. kupio svoju prvu kameru Super 8. Pod utjecajem velikih europskih redatelja - Federica Fellinija, njegovog sunarodnjaka Luisa Bunuela, Šveđanina Ingmara Bergmana i Nijemca Rainera Fassbindera odlučio se baviti filmom, te se na ove autore često referira i u svojim filmovima. Prije nego je počeo snimati filmove, radio je u telekomunikacijskoj agenciji, ali i postao važna ličnost Movide, subkulturnog pokreta u Madridu. Pjevao je u rock grupi, pisao za ugledne kulturne časopise i slično.
Kroz 70-e godine snimao je kratkometražne igrane filmove, da bi 1980. snimio svoj prvi dugometražni film "Pepi, Luci, Bom". Nakon toga su uslijedile brojne nagrade i drugi dugometražni filmovi, pri čemu bih se osvrnuo na svoja tri najdraža Almodovarova filma.
undefined"Sve o mojoj majci"undefined je film iz 1999. godine, te prvi Almodovarov međunarodni uspjeh. Film je osvojio Oscara i Zlatnog Globusa za najbolji film iz neengleskog govornog područja, dok je Almodovar u undefinedCannesu osvojio nagradu za najboljeg redatelja. undefined. Film govori o časnoj sestri koja je zatrudnjela sa transeksualcem, majci koja je izgubila dijete i roditeljima te časne sestre. Tu se pojavljuju likovi karakteristični za Almodovara, ljudi koji nisu glamurozne zvijezde, ali ni obični ljudi s ulice - oni su hibridi, najlakše ih je opisati frazom "neobični ljudi s ulice". Glavnu žensku ulogu u filmu tumači Cecilia Roth, a pridružuje joj se i mlada Penelope Cruz u ulozi časne sestre. Film mi se svidio jer prati emocije svih neobičnih likova, te govori o svim slojevima španjolskog društva. Madrid je u njegovim filmovima važan, ali glavnu ulogu igraju interijeri , koji također govore o likovima, te su životopisni i uvjerljivi. Također je sjajno upotrijebio motiv drame "Tramvaj zvan žudnja" Tennesseja Williamsa, koja također govori o likovima koji su izgubljeni u svakodnevnici i nestabilni.
undefined"Pričaj s njom"undefined sljedeći je Almodovarov uradak, nastao 2002. godine, također ovjenčan Oscarom, ovoga puta za najbolji originalni scenarij. Govori o ženi koja je nakon jedne od bitaka s bikovima (tradicionalne španjolske koride) pala u komu, i ostala u njoj, te o gotovo morbidnom odnosu koji s njom razvija bolničar odgovoran za njenu njegu. FIlm ima nekoliko paralelnih radnji, a "dobio me" upravo zbog odnosa između Marca i Alicie, sjajnog Almodovarovog stila koji se ovdje još jednom očituje u kratkom filmu napravljenom kao hommage Charlieju Chaplinu, ali i "Andaluzijskom psu" Luisa Bunuela i Salvadora Dalija, a kao aluzija na spolni odnos između njih dvoje. Naposlijetku, Marco se ubija u zatvoru, uzimajući drogu kao sredstvo "bijega" , a Alicija se budi pri porođaju.
undefined
"Slomljeni zagrljaji"undefined će još do svibnja biti posljednji Almodovarov film, iz 2009. godine, s Penelope Cruz (sada već Oscarovkom) u glavnoj ulozi. Oni su do sada najskuplji i najduži Almodovarov film, a prava su posveta film noiru 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća. Kao i kod prethodnih filmova, pratimo dvije radnje, ali su one odvojene velikom vremenskom udaljenošću. Film prati slijepog scenarista Harryja Cainea i njegove ljubavne avanture, pa tako i najveću, ali i najnesretniju. Iako predvidivog završetka, sjajna je igra za gledatelja i njegov um. Almodovar se ponovno koristi "filmom u filmu", s tim da ovaj put tom prilikom karikira loše glumce jeftinih španjolskih filmova. Prema mom mišljenju, ovaj film najvrijedniji je radi uloge Penelope Cruz, kao Lene, strastvene ljubavnice i tajnice, koja želi postati glumica. Na trenutke čak i patetičan za ono što smo navikli gledati od Almodovara, film nije donio nikakvu veliku inovaciju, ali za njegove obožavatelje je sjajan zbog pomaknutog humora, još jednog sjajnog ženskog lika i brojnih teško shvatljivih odnosa.
Da rezimiram, svaki Almodovarov film odlikuje se originalnom pričom (ne postoje , barem od onoga što sam ja odgledao, dva ista filma), sjajnim likovima i radom sa glumcima, te zaista posebnim stilom. Ove godine čekamo njegov film "The Skin I live In" , u kojem se vraća Antonio Banderas, macho zavodnik poznat nažalost po strašnim ulogama u jednako lošim filmovima Spy Kids 1, 2, 3 i tko zna koliko.
srijeda, 20.04.2011.
Počasna Palma Bertolucciju!
Canneski festival najprestižnije je europsko filmsko događanje, i svake godine prikaže radove najuglednijih europskih i svjetskih redatelja nezavisnog filma. Nedavno su objavljeni filmovi službene konkurencije, pa ćemo opet u Cannesu dočekati premijere velikih svjetskih redatelja - Almodovarov novi uradak u kojem se vraća Antonio Banderas, provokativnog Danca Larsa Von Tiera i film Woodyja Allena "Ponoć u Parizu", u kojem se pojavljuju velike francuske zvijezde, poput Carle Bruni , i još važnije, Oscarovke Marion Cotillard, kojoj je ovo jedna od rijetkih prilika da zablista, budući da Hollywood ne voli Europljanke sa šarmantnim naglaskom.
Žirijem će predsjedavati Robert de Niro, a Jude Law i Uma Thurman će uz njega biti članovi. Zlatna Palma za životno djelo otići će u ruke Bernarda Bertoluccija, slavnog talijanskog redatelja najpoznatijeg po filmovima "Posljednji tango u Parizu" , s Marlonom Brandom i nedavno preminulom Mariom Schneider, te "Posljednji car", koji je krajem 80-ih osvojio čak 9 Oscara, što je sjajno postignuće za film talijanskog redatelja.
Bertolucci je rođen 1940. godine u talijanskom gradu Parmi, kao sin povjesničara umjetnosti i učitelja. Odrastajući u kulturnoj obitelji, odmalena se interesirao za umjetnost i književnost, pa je tako već sa 15 godina dobio brojne filmske nagrade. Na akademiji je bio rano prepoznat kao talent, pa su ga na suradnju pozivali Pasolini i veliki Serge Leone za film "BIlo jednom na zapadu".
Ipak, Bertolucci je svoj veliki uspjeh postigao sam 1972. godine filmom "Posljednji tango u Parizu", jednom od najkontroverznijih filmova ikada snimanih. On prikazuje odnos mlade Parižanke koja se sprema udati i udovca koji je u Parizu samo nekoliko dana. Film je postao kontroverzan zbog brojnih scena seksa, cenzorske ocjene u Americi, te osude Talijanskog vrhovnog suda, koji je , kao i mnoge druge zemlje, taj film zabranio zbog nemorala i naredio uništavanje talijanskih kopija. Ipak , kolege umjetnici Bertoluccijev su film dočekale s odobravanjem pa je tako Robert Altman rekao:
undefined
Kad sam izašao s projekcije, pitao sam se kako ću se usuditi snimiti sljedeći film. Nakon ovoga moj privatni i umjetnički život više neće biti isti.
Iako je film bio zabranjivan i osuđivan diljem Europe, kako to obično biva, Francuzi su poludili za filmom, i čekali gotovo 2 sata u redovima da bi ga pogledali. U Italiji je u prvih šest dana prikazivanja zaradio gotovo 100 000 dolara, nakon čega je uslijedilo zabranjivanje. Film je dugo vremena bio zabranjen i u brojnim južnoameričkim državama, pa čak i nekim državama SAD-a , iako je danas potpuno jasno da se radi o filmskom klasiku. Marlon Brando bio je nominiran za Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu, a Bertolucci za najboljeg redatelja.
Drugi, manje kontroverzan film, je onaj koji mu je donio 9 Oscara, uključujući i Oscara za najbolji film i Oscara za najboljeg redatelja. Film govori, prilično logično, o posljednjem kineskom caru, Puyiju, te pripovjeda retrospektivno. Zanimljivo je da je to prva filmska suradnja Europe (zapadnog svijeta) i Kine od 1949., te da kineska komunistička partija ni na koji način nije utjecala na sadržaj filma, iako je sniman u ekskluzivnom prostoru Zabranjenog grada. Zbog snimanja čak ni kraljica Elizabeta II. nije mogla posjetiti Zabranjeni grad, a samom Bertolucciju je vjerojatno u prilog išlo njegovo marksističko uvjerenje. "Posljednjeg kineskog cara" imali smo prilike gledati na HRTu nebrojeno puta , a zaista mu se može dati titula jednog od posljednjih povijesnih spektakla.
Nastavljam niz velikih Canneskih redatelja, ali - iza Uskrsa. Sljedećih deset dana sam u Splitu - čisto uživanje, bez interneta i elektroničkih medija... Vraćam se još odmorniji i opušteniji. Sretan Uskrs svima koji slave, a ostalima želim uživanje u produženom vikendu.
petak, 15.04.2011.
Za generale...
A.G. Matoš
1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
_______________
Generali, s vama smo - u mislima, u molitvama, u pjesmama!
petak, 08.04.2011.
Suza za Cvjetni trg
Poštovani gospodine Horvatinčić,
potpuno mi je jasno da ne čitate blogove, i da ovo pismo nikada nećete pročitati, ali ipak , imam ga potrebu napisati.
Poznati ste u našoj državi kao poduzetnik, investitor velikih projekata (pa tako i još uvijek neprodanih HOTO vila), ali mislim da vas je slučaj "Cvjetni prolaz - Varšavska" izbacio u sam vrh tajkunske elite. Svoj projekt prilično ste ambiciozno počeli prije 3 godine, oglasivši rušenje rodne kuće Vladimira Vidrića, velikog hrvatskog pjesnika, kako biste sagradili taj toliko željeni, urbani shopping centar (možda želeći reći da je centar grada Zagreba ruralan). Nasreću, tu je bilo 50.000 savjesnih građana koji su se pobunili protiv devastacije svog grada, koji već ima točno određen urbanistički plan, kojeg su postavili još austrougarski arhitekti po osnovnim načelima urbanizma, koje ste sustavno uništili. Ali unatoč brojnim prosvjedima članova udruge Pravo na grad i Zelene akcije, vi ste ipak u stilu pravog megalomana počeli gradnju svog projekta, proklamiravši, kao i stotine građana koji su se jučer odlučili posjetiti vaš centar, da se on sjajno uklapa u "atmosferu i ambijent Zagreba".
Ne znam imate li problema sa vidom ili inteligencijom, ili jednostavno želite uljepšati budućnost i istinu, pa tvrdite da se vaša amorfna crna građevina, koja izgleda kao kombinacije svemirske stanice i kontejnera za smeće, dobro uklapa u neoklasicističku i secesijsku arhitekturu Zagreba, kojeg su novinari stranih portala nazivali malim Bečom. Ne znam na koji se način vaša crna građevina, koja je , kako sami kažete na stranici HOTO grupe, podijeljena u 3 osnovne cjeline, uklapa u naš grad, i što mu je donijela.
Na vašoj stranici stoji i ovaj ulomak, kojeg je prilično teško sagledati kao ozbiljan tekst, jer je samo po sebi jasno da se radi o propagandnom tekstu, kakve ni Goebbles za Hitlera nije sastavljao.
Ne znam samo želi li ovaj tekst implicirati da se HM i ostali dućani vašeg urbanog centra ikako mogli podnijeti okvir kakav je tamo već postojao . Ne kažem da je spomenuta rodna kuća na Cvjetnom trgu bila reprezentativna građevina, daleko od toga. Bila je oronula i u lošem stanju, ali isključivo zbog nebrige gradskih vlasti. Nije li bilo moguće da se barem , po europskom principu , zadrži fasada, a Vi ste unutra, ako ste htjeli, mogli imati i privatnu postaju za lansiranje Space Shuttlea. Ono što me još više zanima (a to je pitanje na koje nikada neću dobiti odgovor) je mislite li da ste tašta osoba? Na vašem mjestu ja bih se malo zapitao. Nekakvih 55.000 ljudi potpisalo je tu peticiju, žrtvovalo svoje vrijeme i zdravlje da bi došlo na prosvjede, ali Vi ste i dalje potpuno uvjereni da je Vaš projekt sjajan, i da ćemo sve budale , koje su dolazile na te prosvjede, shvatiti koliko ste nam dali. Nažalost, ja još uvijek ne shvaćam tu ljepotu, pa čak ni nakon vaše jučerašnje izjave HRTu da će svi prosvjednici doći u Cvjetni jednog dana i popiti kavu .Iako ste ih na svom web -siteu opisali kao PITORESKNE kafiće i GASTRONOMSKE centre, zaista ne znam kako se nešto onoliko crno, hladno, i neprirodno povrh svega može nazivati PITORESKNIM! Pitoreskni su gradići Istre i Dalmacije, pitoreskan je bio i Cvjetni trg prije Vaše intervencije. Prvi se , dakle, potpisujem da tamo neću piti kavu.
Ipak, mislim da je vrhunac vaše taštine privatna garda sa amblemom Vaše obitelji, koji ste sami dizajnirali , u maniri najboljeg rimskog "homo novusa". Vaša privatna garda zapravo je ekvivalent pretorijanskim postrojbama u Rimu. Plemenitost se ne stječe time da si sami dizajnirate grb, već nekim potpuno drugim, i Vama nepoznatim vrijednostima.
Nažalost, morat ću se još malo osvrnuti na ovaj opis sa vaše web -stranice. Slika govori više od 1000 riječi - što je tu diskretno i nenametljivo, što se tu uklapa u vizuru stare ulice, a gdje su li samo visoka stabla? Ja ništa od toga ne vidim, a za vas ne znam.
Ipak, još veći očaj je VIP otvaranje centra, koji su prosvjednici izvrsno popratili, na kojem su se pojavile ličnosti koje i nisu oduševljavajuće - počevši od Zdravka Mamića i brata mu Zorana, Stephany Hohnjec, Lane Biondić (koja se u međuvremenu proglasila i književnicom zbog dva osrednja chick-lit uratka), a na kraju krajeva i zvjezdani par Josip Radeljak i Dolores Lambaša sa kćerkicom koju vole pokazivati u javnosti.
Poštovani gospodine Horvatinčić, zapravo Vam želim sve najbolje u životu. Ostavite jedan penthouse i za sebe, uživajte u starosti dok možete... Nadam se samo da nećete još kojim "projektom" dodatno uništiti naš grad.
Slike svog razornog djelovnaja možete pogledati ovdje.
S poštovanjem,
Belle Epoque :)
ponedjeljak, 04.04.2011.
Slovenci u ZKMu / Chabrol u Tuškancu
Slavni ZeKaeM se nakon gostovanja u beogradskom Jugoslavenskom Dramskom Pozorištu (a možda i prije) odlučio obnoviti svoj projekt gostovanja uglednih europskih kazališta . Iako se još u ožujku najavilo sjajno JDP , prvo smo dočekali Slovensko mladinsko gledališće iz Ljubljane sa predstavom "Paklena naranča" prema tekstu Anthonyja Burgessa. To kazalište je svojevrsni ekvivalent ZKMu, a predstavit će nam se sa 3 produkcije - "Vampirom" iZločinom i kaznom", te već spomenutom "Paklenom narančom". Fotografije su na flickru", da ne bi bilo problema s otvaranjem bloga.
Redatelj Matjaž Pograjc odlučio se na vrlo zahtjevnu adaptaciju slavnog djela Anthonyja Burgessa, po kojem je snimljen i jednako poznat film Stanleyja Kubricka, koji zauzimaju gotovo kultno mjesto u američkoj i europskoj pop kulturi. Sam film gledatelji su na IMDBu proglasili jednim o deset najboljih filmova , a roman je svrstan na listu 100 najznačajnijih djela 20. stoljeća. Nažalost, predstava obiluje preglasnom glazbom (koja je postala zaštitni znak svega što se želi proklamirati suvremenim i kvalitetnim), a sama radnja je odrezana , te su 3 dijela na koja je podjeljen roman gotovo potpuno odvojena.
Sama predstava započinje sasvim suvišnim, gotovo cabaretskim uvodom, jedne od glumica koja izvodi ,ponovno sasvim nepotrebno, slovensku himnu. Uvodni dio je trebao uvesti u radnju, ali je gledatelje ostavio zbunjenima, jer se na pozornici stvorilo 4 mladića obučenih u baletne kostimiće koji premlaćuju i siluju, što djeluje groteskno, ali ne i smisleno, i već tu predstava pada u vodu - jer dio koji je trebao uvesti u smisao 2.djela ispao je zaseban i nepovezan čin. Ipak, već se tu vidi izrazito energična gluma svih uključenih, što je i najveća kvaliteta ove predstave.
Drugi dio sadrži i najbolju točku predstave - sam čin "prerade" Alexovog uma, ali i degutantan prizor raspete žene koja pjeva Odu Radosti, te groteskan lik upraviteljice zatvora, koji je, kao i ostali likovi "loše strane" (ako se može govoriti o podjeli na loše i dobro), degradirana sa razine čovjeka na razinu lika iz dječje lutkarske igre tipa Punch and Judy. Osim toga, bedaste obrade Beethovenovih djela i ne ostavljaju najbolji dojam, kao songovi koji bi se bolje uklapali u loš srednjoškolski mjuzikl, nego ovakvu predstavu , koja bi trebala propitkivati osnove ljudske egzistencije, svela se na tri skeča (od kojih je srednji najbolji) koja su napravljena u maniri najgoreg euro-trasha, sa spomenutim kićastim kostimima, koji ne izazivaju u gledatelju ništa. Redatelj je uspješno izbjegao bilo kakvu psihološku analizu antijunaka Alexa, već postavio događaje na scenu - i tu stao.
Programska knjižica je bogato opremljena - tu su fotografije, intervju s Burgessom, izvatci iz stručne kritike i Burgessov autobiografski tekst. Šteta što nema intervjua s redateljem, koji bi nam jedini mogao u potpunosti objasniti neke svoje postupke – i možda nam i predstavu učiniti jasnijom!
Ali, sve treba vidjeti.
________________________________
Kino Tuškanac, Hrvatski filmski savez i Francuski Institut priredili su ciklus filmova velikog francuskog redatelja Claudea Chabrola, koji je prošle godine preminuo u osamdesetoj godini. Među filmovima koje je Chabrol snimio u gotovo 50 godina filmskog rada - od početaka 60-ih godina, kada je bio jedan od najznačajnijih predstavnika francuskog novog vala , do svog posljednjeg filma 2009. - mogli ste pogledati slavnog "Mesara", "Nevjernu ženu", "Ceremoniju" i "Hvala za čokoladu". Osim toga, poznat je i po svom filmu "Madame Bovary", u kojem je fatalnu Emmu također utjelovila Isabelle Huppert.
Na samom otvaranju ciklusa pogledao sam film "Merci pour le chocolat" - "Hvala za čokoladu" iz 2000. godine, u kojem glavne uloge igraju dvije sjajne žene - Isabelle Huppert i Anna Mouglalis. Film govori o obitelji pijanista Andréa Polonskog, kojeg posjećuje mlada djevojka Jeanne, također pijanistica, koja ga želi posjetiti zbog zamjene koja se dogodila u bolnici. Naime, rođena je na isti dan kao i pijanistov sin, te je u bolnici došlo do strke i zabune, te je kratkotrajno zamjenjena sa njegovim sinom, koji se sada osjeća tjeskobno i potisnuto, te sumnja u svoj identitet.
Nisu Chabrola bez razloga zvali europskim Hitchcookom - on prodire duboko u psihu svojih likova, te glumcima daje mnogo slobode da stvore svoje interpretacije. Isabelle Huppert tako je perfidna Mika, koja je ubila prvu suprugu Polonskog, a sada gotovo i svog posinka tabletama za uspavljivanje, a Anna Mouglalis njena sušta suprotnost , mlada i talentirana žena. Annu Mouglalis inače ste mogli gledati i u filmu "Coco Chanel i Igor Stravinsky" kojeg svima predlažem,a glumila je i Juliette Greco i Simone de Beauvoir.
Radnja filma odvija se u Švicarskoj (i sam film je švicarsko-francuska koprodukcija), a radnja filma je izuzetno spora i napeta, popračena i diskusijom o smislu glazbe te sjajnim Lisztovim komadom "Funerailles", kojeg ovdje donosim u izvedbi Marte Argerich.
Chabrola možete pogledati još 4.04. u 19h, kada je na rasporedu Ceremonija, također sa Huppert u glavnoj ulozi. Također, sutra vas sve pozivam na koncert "Play and Pray for Japan" u organizaciji Zagrebačke filharmonije, pod dirigentskom palicom Uroša Lajovica. Filharmonija će izvesti Brahmsovu "Tragičnu uvertiru" i slavnu Beethovenovu 5. simfoniju, te naš operni zbor itekako popularan u Japanu - "U boj u boj!" iz Zajčevog "Nikole Šubića Zrinjskog". Svakako dođite i podržite ovaj događaj - ulaz je besplatan, a karte možete preuzeti na blagajni KDVL.
