Belle epoque
nedjelja, 25.12.2011.
Božićna slušaonica
Inspiriran slušaonicom u Tvornici Kulture koja nosi naziv "Religijski motivi u popularnoj glazbi"; koja će večeras predstaviti širok spektar pjesama koje se na neki način dotiču vjere i Božića, odlučio sam vam pripremiti svoj mali, privatni izbor. Veza Božića, kao jednog od najvećih kršćanskih blagdana, i glazbe, koja je dugo bila isključivo u službi crkve, a danas konzumerističke kulture, je neraskidiva. Klasične božićne klasike ovog ću puta zaboraviti, već vam donosim izbor najdražih pop-jazz-rock melodija koje svi više manje znamo u boljim ili lošijim izvedbama. Sve vaše dopune su dobrodošle!
1. "Santa Claus Is Coming To Town" - Ella Fitzgerald
Ella Fitzgerald, jazz diva sa rasponom glasa od gotovo tri oktave, snimila je niz božićnih albuma, a meni je najdraži upravo "Ella Wishes You a Swinging Christmas", za koje je aranžman napisao Frank DeVol. Naravno, postoje stotine snimaka ove pjesme, ali ja sam odabrao Ellinu upravo zbog njenog vokalnog stila, koji se lagano kreće od dubokih do visokih tonova, uz tragove njenog karakterističnog "scat singinga".
2. "White Christmas" - Bing Crosby
Ultimativni božićni hit ušao je u Guinessovu knjigu rekorda, te se samim tim zaslužuje naći i na mom spisku. O Bijelom Božiću sam pisao i nakon koncerta HGM Jazz orkestra, a verzija Bing Crosbyja je, unatoč svim modernijim verzijama i Arsenovom prepjevu, ostala moja najdraža.
3. "Have Yourself a Merry Little Christmas" - Frank Sinatra
Veliki zavodnik Frank snimio je pjesmu koji je prvi put otpjevala Judy Garland u MGM mjuziklu "Meet Me in St. Louis". Sinatrina verzija ima djelomično izmijenjene stihove koji su postali popularni širom svijeta na albumu "A Jolly Christmas".
4. "Christmas Lights" - Coldplay
Coldplay je vrhunac popularnosti doživio pjesmom "Viva La Vida", a "Christmas Lights" su tipičan marketinški potez koji je prilično dobro uspio. Pjesma koja se iz polaganih kitica razvija u pjevni refren tipičan za rock balade postala je prilično popularna, a spot je vrlo dopadljiv :-)
5. "I Saw Mommy Kissing Santa Claus" - Amy Winehouse
Snimke Amy Winehouse svako malo isplivavaju na površinu, o čemu sam pisao u rujnu. Njena verzija pjesma Tommie Connor koja je najpoznatija u izvedbi Jackson 5 bliska je zvuku Motowna, a gotovo svi vole specifičan glas prerano preminule pjevačice.
6."Let It Snow" - Diana Krall
Jedna od najuspješnijih jazz glazbenica 21.stoljeća snimila je album sa Clayton-Hamilton Jazz Orchestra koji prilično podsjeća na već spomenuti album Elle Fitzgerald, a moja najdraža pjesma s albuma je upravo živahna "Let It Snow" , posebno zbog aranžmana orkestralne dionice.
--- DISCLAIMER : Pjesmu navodim isključivo jer je jedna od najslušanijih božićnih pjesama ---
"All I Want For Christmas Is You" - Mariah Carey i Justin Bieber
Zvijezda u usponu i zvijezda u padu odlučili su se ujediniti svoje snage i još jednom snimiti popularnu Mariahinu pjesmu koja je tipičan primjer konzumerističke kulture, što vidimo iz dva prizora - Justina koji vozi kolica po shopping centru i grabi poklone te Mariahe koja se previja u oskudnoj opravi evocirajući svoju mladost kada nije trebala plastične operacije. Samu pjesmu se više ne treba niti komentirati - sve je jasno kao dan. Prenosim samo komentar jednog od kolumnista britanskog Guardiana koji prenosim u izvorniku :
"I've just come back from Bethlehem, talking to people who live there, preparing for Christmas in extreme poverty. It's an insult to them, a song like this. It's set in a bloody shopping centre: this is Christmas as shopping! The two products on show being Mariah Carey and that other twerp."
--- ČESTITKA ---
Dragi blogeri, svima vama i vašim obiteljima želim sretan i blagoslovljen Božić i uspješnu 2011.godinu! Čitamo se nakon Nove :-)
srijeda, 21.12.2011.
Glembajevi su se vratili u Zagreb
Koliko god se HNK Zagreb trudio, i dalje ostaje “lektirno kazalište” prepuno školskih grupa koji su došli tu pod prisilom i ucjenom svojih profesora, uvjerenih da će učenici lakše shvatiti djelo (konkretno, „Gospodu Glembajeve“) nakon uprizorenja teksta. Osim nekoliko redateljskih poteza kojima je djelo približio suvremenom gledatelju (konkretno, eksplicitno nasrtanje Leonea na sestru Angeliku, koje je u samoj didaskaliji opisano kao rukoljub, te barunica Castelli u platinastom izdanju), Glembajevi su i ovoga puta duboko određeni svojim vremenom, i svojim tradicionalnim prostorom – salonom – te samim time gube na univerzalnosti.
U prvom činu posebno je upitna gluma, dikcija i uopće potreba izgovaranja gustih Krležinih rečenica na njemačkom. Složene rečenice koje su bile sastavni dio agramerskog govora ( Agrameri su, potpuno jasno, izumrla vrsta ), glumci izgovaraju hladno i odsječeno od ostatka teksta, tako da se dobiva dojam da one nisu dio samog teksta, već pokušaj prijevoda, približavanja stranoj publici ili nešto treće. I time se jako gubi na uvjerljivosti. Što se glumačke postave tiče, Milan Pleština je sjajan kao Leone, Alma Prica kao platinasta barunica Castelli i Olga Pakalović kao sestra Angelika, ali ostale glumačke izvedbe, pogotovo ona Bojana Navojca kao Pube Fabriczya i Zvonimira Zoričića kao njegovog oca, nisu bile niti blizu razini koju Krležin tekst zahtjeva. Posebno je bilo teško pratiti Zoričića, kojeg se i na hrvatskom jedva razumjelo, i time u vodu pada njegova prilično dobra ideja o interpretaciji lika. Samom scenom HNK prošetao je i hrt Naletaj, valjda da se pokaže kako je to izgledao baruničinin hrt, očito od egzistencijalne važnosti za komad smješten u crnu sobu sa dvije lampe, tri fotelje i jednim stolom. Vjerojatno je jeftinije iznajmiti dobrog psa nego dobrog scenografa.
Drugi čin protekao je u dvije bitne slike – rasprava Leonea i Silberbrandta, te ključna rasprava Leonea i njegova oca, u kojem na površinu izlaze sve frustracije nakupljane godinama. Goran Grgić je vrlo mlak u ulozi Silberbrandta, te zvuči kao neuvjerljivi PR-ovci, dok je Ljubomir Kerekeš krajnje neprimjeren za lik Ignjata Glembaja, kojeg igra poput okorjelog mafijaša, koji svoje replike izgovara jedva razumljivo i preglumljeno. „Highlight“ trećeg čina jest razgovor između Altmanna (sjajni Žarko Potočnjak) i Titusa Fabriczya, koji poput dvije groteskne lutke raspravljaju o tome što je smrt uz tijelo mrtvog Ignjata (još jedan scenografski propust je odar), te barunica Castelli koja izgovara poznatu rečenicu o svom „organskom nedostatku“. Leone barunicu Castelli ubija izvan pozornice, tako dajući dodatnu jačinu rečenici „Gospodin doktor su zaklali barunicu.“. Jedan od najbolje postavljenih kontrasta u predstavi jest ženstvena barunica Castelli u društvu brojnih muškaraca, od kojih je s mnogima i u intimnijim odnosima, ali i Leone u sukobu sa svojim ocem , koji zapravo bježi od sebe i od svoje "zle krvi"
Žalosno je to što Glembajevi nisu još jedno lektirno djelo kojeg se treba sjetiti prilikom obljetnice rođenja i smrti autora. Glembajevi su živa slika jedne prošle hrvatske stvarnosti, ali i jedne sadašnje, uz minimalne izmjene. Sama obitelj Glembaj obuhvaćena je i u prozi o Glembajevima, koja nudi pojašnjenja niza sudbinskih događaja koji podsjećaju na antičku tragediju, te pojašnjava izjavu „Glembajevi su prevaranti i ubojice“; od koje sam Leone toliko želi pobjeći. Naši, svakidašnji Glembajevi, više nisu plemstvo obilježeno nizom rodoskvrnuća, prevara, ubojstava i intrigi, oni su tek jedan sloj nove aristokracije, ljudi koji su se obogatili na najrazličitije načine, a do svog ugleda došli su isključivo novcem. Naši Glembajevi imaju neke druge barunice Castelli, o kojima se sve mnogo javnije zna, i koje su platili mnogo jeftinije. Njihove barunice Castelli ne šeću hrtove ni pinčeve, nego svoje Maybache i Ferrarije, a najveći karitativni rad kojim se bave jest pojavljivanje na humanitarnim večerama.
Žalosno je i da je slika hrvatskog društva koju je Krleža stvorio između dva svjetska rata ostala unutar sljedećeg stoljeća jednaka. Generacija skorojevića zamijenila je generaciju propalog građanstva, a lažni maniri , obiteljski portreti i hohštaplerstvo zamijenio je sveopći primitivizam i “palanka”, o kojoj je 1969. toliko sjajno pisao Radomir Konstantinović. Naši Glembajevi su direktori banaka, pa čak i saborski zastupnici. Njihov privatni život sušta je suprotnost njihovom javnom djelovanju, ali oni i dalje ostaju ljudi bez obraza, i bez trunke srama.
Svaka izvedba Glembajevih postane društveni događaj, a posebno je upečatljiva ona iz 2007. godine, u kojoj su Branko Brezovac i Mani Gotovac u maniri postmodernog kazališta za lik barunice Castelli postavili Severinu. I naravno da su se odmah oglasili “kulturni dušobrižnici”, ali i obični ljudi, našavši za shodno reći kako Severina naprosto ne smije igrati barunicu Castelli. Da je Severina dobila ulogu sestre Angelike, polemika nikako ne bi bila izbjegnuta, štoviše, reklo bi se kako ona nema baš ništa zajedničko s tim likom, ali barunica Castelli je ipak lik usječen u kolektivno pamćenje brojnih generacija zbog Ene Begović u filmu Antuna Vrdoljaka, pa je njena obitelj protumačila to i kao uvredu samoj Eni. Iako su kritike struke bile više nego solidne, predstava je uskoro nestala s repertoara zbog prerane smrti Galiana Pahora.
Naposljetku, žalosno je što se takav komad još uvijek čita u kontekstu 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, možda strahujući od publike jednog “državnog” kazališta koja bi se u suvremenijem čitanju lako mogla prepoznati.
nedjelja, 04.12.2011.
Sunday Nights - HGM Plays for Christmas
Kao što sam i napisao u prošlom postu, nisam namjeravao provesti ovu večer prateći sva predizborne specijale i stalne izvještaje iz DIP-a, pa sam se odlučio otići u malu dvoranu KD Vatroslav Lisinski, gdje se u sklopu ciklusa Sunday Nights održala promocija albuma "HGM Plays for Christmas" , albuma koji je predstavio 7 obrađenih božićnih pjesama - od tradicionalnih pjesama do poznatih jazz standarda, koji su bili nebrojeno puta obrađeni, poput "Bijelog Božića" Irvinga Berlina. Sam ugođaj u maloj dvorani sjajno je postignut sa stolovima postavljenim na povišenoj poziciji, za koje karta stoji 90 kn, a u nju je uračunato i besplatno piće. Sama mjesta za stolom nisu posebna samo zbog mogućnosti da opuštenije uživate u koncertu, već i zbog mnogo ugodnijih sjedala, za razliku od strašno neudobnih sjedala same dvorane Lisinski, koji su sušta suprotnost sjajnom programu i akustici te dvorane.
HGM jazz orkestar ima sastav tipičnog big banda, koji se kroz svoju kratku povijest često mijenjao, a pojedini glazbenici su se tradicionalno izmjenjivali na svojim instrumentima - saksofonisti su preuzimali flaute, a trubači su preuzimali Flugelhorn. Sam umjetnički voditelj i dirigent orkestra Sigl Feigl preuzimao je solo dionice na klarinetu, te čitavom orkestru davao dodatnu energiju koje ovim mladim ljudima nije nedostajalo. Sve aranžmane za ovaj album, koji se nakon koncerta mogao kupiti po popularnoj cijeni od 80 kn, napisao je Don Menza, saksofonist, aranžer i skladatelj, koji je surađivao i sa Natalie Cole i Leonardom Cohenom, dakle radi se o važnom jazz umjetniku.
Čitav koncert bio je prenošen na HR 2, a otvoren je pjesmom "Sleigh Ride", u kojoj je solo dionicu izveo trubač Branko Sterpin. Obrade Dona Menze vrlo su slobodne, te se sastoje od iznošenja melodije pjesme, koja u pravoj maniri jazz sastava odlaze u beskonačne improvizacije i sjajne izvedbe vrlo kvalitetnih i virtuoznih izvođača. Osim par tonova koji su u trubačima zazvučali vrlo grubo, pa čak i intonacijski nesigurno, čitav sastav djelovao je prilično skladno. Sastav big banda HGM je osvježio u ritam sekciji, gdje je Norbert Farkas mijenjao kontrabas i bas gitaru, a Hrvoje Rupčić je svirao udaraljke, koje su se često čule mnogo bolje od očekivanih bubnjeva. Upravo su udaraljke zajedno sa bas gitarom dali suvremeniji zvuk , koji je uključivao i neke bossa nova ritmove, s obzirom da Hrvoje Rupčić doista sjajno barata svojim instrumentom.
Ritam sekcija činila je sjajne prijelaze između solističkih nastupa, ali upravo je na pjesmama "Sleigh Ride" i "Christmas Song" "potopila" solista, što se nikako ne bi smjelo događati. Sigl Feigl inače se pokazao kao najsigurniji solist na klarinetu, odnosno saksofonu, vjerojatno i zbog svog dugogodišnjeg iskustva, a sjajan je bio i Davor Dedić na glasoviru, iako ga su ga na značajnim mjestima često "potapale" udaraljke u kombinaciji s bas gitarom. Najuspjeliji aranžman bila je "White Christmas", jedna od najpopularnije božićne pjesme, na kojoj su se isključile udaraljke, a bas gitara je zamijenjena kontrabasom, te je upravo ta pjesma zazvučala vrlo tradicionalno, u maniri big bandova 40-ih godina, te bi bilo sjajno da se orkestru pridružio kvalitetan vokalist. Također valja zapaziti "Auld Lang Syne", tradicionalnu škotsku božićnu pjesmu u pentatonskoj ljestvici, u kojoj je aranžer sjajno iznio melodiju u prvih nekoliko minuta , noseći je kroz trube, trombone i saksofone.
Jazz orkestar izveo je i standard "Have Yourself A Merry Little Christmas" , u kojem su saksofonisti preuzeli flaute, a ne bi bilo naodmet da se uz njih našao i pokoji gudač kako bi iznio pjevnu melodiju poznate pjesme. Sve pjesme poznate su zbog svog teksta i vokalnih izvedbi, tako da ne bi bilo loše da se uz orkestar pojavio pokoji vokalist, ali to je naravno, isključivo pitanje "politike orkestra".
U svakom slučaju, ovaj relativno mlad sastav (10 godina stalnog razvoja i nije previše) pokazao je 7 sjajnih interpretacija i sjajne soliste, te me uvjerio kako ću njihov koncert posjetiti i u veljači, kada gostuje Mike Abene. Uostalom, pokazali su nam da jazz u Hrvatskoj ipak ima budućnost, a tko zna, kad se otvori novi jazz klub na Trgu bana Jelačića, možda i jazz u gradu procvjeta.
